Torijevski anarhist s brčićima imperijalnog policajca

Naslovnica stripa "Orwell"
Biografija Georgea Orwella

Torijevski anarhist s brčićima imperijalnog policajca

Autori stripa "Orwell" odlučili su se kronološki precizno, vjerojatno i predoslovno, rekonstruirati Orwellov buran život (1903-1950) u možda najluđem europskom vremenu
Sebastien Verdier i Christin Pierre: "Orwell", prev. Mirna Šimat, Fibra, Zagreb, 2020.
Problem ovog sasvim solidnog stripa je u tome što je pokušao obuhvatiti previše, umjesto da se fokusira na temeljnu osobinu Orwellovu, recimo razvitak političkih uvjerenja, ili antikolonijalno sazrijevanje, ili otpor autoritetima od školovanja i obitelji preko rata i političkih izbora. Sve je to tu negdje natuknuto, dotaknuto, ali zbrzano i pomalo nabacano

U podnaslovu Fibrine kolorke Orwell (Christin & Verdier, Fibra, 2020, prevela Mirna Šimat) piše: etonski đak, murjak, radnik, dendi, španjolski borac, novinar, pobunjenik, romanopisac, ekscentrik, socijalist, patriot, vrtlar, pustinjak i vizionar, i sve je to točno i odmah ulijeva nespokoj, jer sve to obuhvatiti biografijom – premda se radi i o atributima karaktera, i o popisu uvjerenja, i hobija o križanju imenica – zahtjeva opseg ili ruku meštra nad meštrima koji će rinfuzni i dosta konfuzni, kakvi već životi jesu, svesti na bitno.

Važnost Erica Arthura Blaira koji 1933. godine uzima pseudonim George Orwell, po svecu zaštitniku Engleske i rijeci u kojoj je volio pecati, trebala bi biti neupitna. Životinjska farma i 1984. su pojmovi opće kulture i niže razine kvizova, ako opća kultura uopće još postoji, za kvizove sam dosta siguran da postoje. U Jugoslaviji je Orwell bio posebno prisutan, kao starom antistaljinistu, doduše i antikomunistu, ali i socijalističkom borcu s terena, s puškom i iz rova, izdana su mu 1983. odabrana djela u zagrebačkom Augustu Cesarcu. Ni tada se, a danas pogotovo, ne izdaju tako često odabrana djela, valja to imati u vidu. Sjetit ćete ih se po degutantnoj likovnoj opremi. Nikad nisam shvatio kakve veze imaju prsti kao srdele nabijeni na dugačku vilicu, pa tako do šest prstiju, jer su Djela objavljena u šest svezaka, ni zašto je njegovo ime ispisano u nekakvom blještavom likovnom rješenju, kao da se radi o reklami u talijanskom TV-showu 1980-ih koji vodi Raffaella Carrà u pripadnoj izrezanoj garderobi dok šljašte krljušti kostima s nje kao da je riba.

Košarkaš u rovu

Orwelova je biografija, napomenuo sam to na početku, zahtjevna jer je, unatoč trajanju od svega 47 godina (umro je 1950.) bogata, obilna, ima u njoj iskustva za sto života. Njegove osobne kontradiktornosti mi se pri tom ne čine spornima, dapače, svi volimo i mačke i ptice, i mrzimo mačke kada jedu ptice, kontradiktornost je ljudski usud, a balansiranje s tim dubinskim procijepom u nama ono što se zove život. Strip kronološki prepričava život Georgea Orwella koje je bio iz tradicijom fine i bogate porodice, heterogene; jedan djed mu je bio robovlasnik, drugi pastor u Tasmaniji, majka Francuskinja, a on sam izrazito konzervativan što se običaja tiče, i revolucionarni socijalist, sve skupa: torijevski anarhist. Orwell kao da se cijeli život emancipirao od svoje životne situacije. Premda je, zahvaljujući ocu koji je bio bonvivan imperijalizma u Indiji i radio u Odjelu za opijum kolonijalne vlade, rođen u Bengalu, dječak sklon plućnim bolestima se s majkom sklonom mondenom životu i dvije sestre ubrzo vratio odrasti u Englesku. Volio je čitati Wellsa, Huxleyja, Dickensa i Tolstoja, a mrzio prestižni Eton u kojemu se, uz odricanje i u skromnosti, školovao. Nakon petogodišnjeg boravka u Burmi u redovima Indijske kraljevske policije 1927. se vraća u Englesku kao antikolonijalist. Slijedi doba besparice, povremenog beskućništva i jarke znatiželje, sa svojim etonskim naglaskom zavlači se u radničke pubove i osjeća kao domorodac i stranac u Londonu – neviđeno mu je na živce išla engleska buržoazija, Škoti, bogami i najveći dio ljevice i marksisti – a nitko i ništa u Parizu, gdje je boravio 1929-1933. godine. Već ranih tridesetih tvrdi da konzumerizam skreće pažnju radničke klase s ključnih pitanja i odvraća od revolucije.

Dio iz Stripa "Orwell"

Onako visok i vitak, danas bismo rekli s Clark Gable brčićima kakve su voljeli i časnici Britanske Indije, bio je spreman na sve i za sve, čak i na to da štrči iz blatnih rovova Španjolskog građanskog rata kamo je otišao kao internacionalac da podrži Republiku. Kataloniji u čast (ove godine ga je u novom prijevodu objavio Šareni dućan) mi je jedna od njegovih dražih knjiga, i općenito jedna od knjiga koje bolje prikazuju dosadnu, a opet opasnu, zbilju rovovskog rata u kojoj se jedino buhe i štakori smjenjuju na vojnicima, dok su hladnoća, pothranjenost, prljavština i dezorganizacija kronični. Ovo zadnje posebno dolazi do izražaja, i po tome je Orwellova knjiga važna, jer pokazuje kako su komunisti rasturili široku republikansku frontu sastavljenu od brojnih sindikalista, anarhista i socijalista u raznim kombinacijama, kako je i sam morao živu glavu spašavati i kako je Republika kapitulirala kada je nestao duh jednakosti koji ju je stvorio. To će reći da je POUM (Španjolska marksistička stranka) koji je Orwella poslao na borbene planinske kote raspravljao o naredbama, koliko god to „samoupravljanje“ tijekom rata zvučalo nemoguće, ali davalo je itekakve rezultate. To komunistički, pa sve više staljinistički PSUC (Ujedinjena Partija socijalista Katalonije, no ne dajte da vas nazivi zavaraju) – u koji SSSR, koji jedini šalje vojnu pomoć instalira svoje simpatizere i agente, pa na temelju nje i krojio kadrovske i hijerarhijske liste – nije tolerirao, nego preuzeo vodstvo otpora te na koncu optužio, manje-više sve druge subjekte revolucije za trockizam.

Meze bez teze

Osim iznevjerenih nadanja, iz Španjolske je Orwell ponio i ožiljak. Čudom je preživio ranjavanje u vrat, čak mu se i sposobnost govora vremenom vratila. Istraživački novinar i reporter sklon marginama društva, višekratno odbijani pisac, Orwell će idućih godina napisati svoja remek djela, basna-alegoriju Životinjsku farmu 1945. godine i tehnološko-totalitarnu distopiju 1984. u godini raskola Jugoslavije s Informbiroom, što se vidi po naslovu knjige u kojemu su zadnjim dvjema znamenkama zamijenjena mjesta. Roman je izišao godinu dana poslije, 1949. godine, godinu dana prije nego što će od TBC-a oboljeli, sudbinski slabih pluća, no svejedno neposustali pušač Orwell umrijeti. Zadnje godine proživio je u kući oko koje je volio raditi i vrtlariti, izmaknut iz grada, sa ženom i usvojenim djetetom.

 

Dio iz stripa "Orwell"

Problem ovog sasvim solidnog stripa je u tome što je pokušao obuhvatiti previše, umjesto da se fokusira na neku temeljnu osobinu Orwellovu, recimo razvitak političkih uvjerenja ili antikolonijalno sazrijevanje ili otpor autoritetima od školovanja i obitelji preko rata i političkih izbora. Sve je to tu negdje natuknuto, dotaknuto, ali zbrzano i pomalo nabacano.

Crtež je realistički precizan i neobično statičan, stranice često i previše geometrizirane. Kao da su svega toga bili svjesni, autori su pozvali na suradnju – a malo tko bi odbio sudjelovati u tako časnom poslu kao što je biografija Georgea Orwella – cijeli niz autora da ulete s pokojom stranicom: André Juliarda, Oliviera Balesa, Manu Larceneta, Enkija Bilala… Te stranice otvaraju druge likovne perspektive, tehnike i poetike, ponekad plakatne formate, često i raskošnom bojom u dominantno crno-bijelom stripu. Da se sve dinamizira povremeno su u strip ubačene fotografije i citati iz Orwelovih knjiga, grafički prepoznatljivo odvojeni fontom pisaće mašinke. No, unatoč trudu i dobrom rezultatu, ovom stripu nedostaje ono to biografije čini velikima: teza. Autentičan prilog interpretaciji biografije ili djela. Od sto teza, vezu-tezu nigdje naći, reklo bi se da je ovo dobro meze, bez teze. Nekako je zbog tog izostanka teze ipak lijepo i pošteno zadnje poglavlje „Poslije Orwella“ koje prati prisvajanje i zloupotrebe Orwelova politički širokog otiska, od američkih neokonzervativaca i francuskih tradicionalista, do antimodernista, radikalne i revolucionarne ljevice i ekstremne desnice koja preko njega difamira socijaldemokraciju i mainstream medije. Posthumno kao da ga je snašlo i postumno, nezaslužena životinjska karma. Puno je zato ugodnije pratiti umjetničke obrade Orwelova opusa kojem, prilog tome je i ovaj strip, traju.

Kruno Lokotar je urednik, književni i kulturni kritičar

Po izboru urednika