Luftanje srca

Vezenje
Marjane Satrapi: Vezenje

Luftanje srca

Podnaslov stripa "Vezenje" Marjane Satrapi mogao bi biti naslov slavne knjige Mone Eltahawy "Hidžabi i himeni", uz dodatak storytelling. Naime, u stripu se, nakon obilnog zajedničkog ručka, muškarci povlače, a žene raspremaju stol, odlaze u drugu sobu i onda kreće skraćeni iranski Decameron, uz čaj
Marjane Satrapi: "Vezenje", prev. Petra Hrebak, Fibra, Zagreb, 2020.
Baka savjetuje unuku da opijum koristi kao šminku, jer od njega „kapci postaju teži, a pogled zavodnički“. Uz tu formulu baka se tri puta udala, što je respektabilan, pomalo i začuđujući broj i za zapadna društva. E, ali to je tek uvod, a onda počinju priče, pikantne, pomalo lascivne, štafetni storytelling

Marjane Satrapi (1969) se 2000. upisala u besmrtnike, kada je objavila prvi dio autobiografijom poguranog stripa Perzepolis, pa taj status armirala drugim dijelom iz 2004. godine. Nema nam dakle druge nego iz prve reći koju o njezinoj biografiji. Marjane Satrapi je princeza, budući da je pra-pra-pra unuka Nasrudin šah-Kadžara koji je vladao u drugoj polovici 19. stoljeća kao prvi moderni iranski šah. No, s obzirom na haremske običaje i njegovih 100-tinjak žena, procjenjuje se da svijetom luta oko 10-15.000 princeza.

Marjane je odrasla u socijalističkoj i komunističkoj obitelji koja je s Homeinijevim dolaskom na vlast 1979. godine zapala u nemilost, a društvo u retardaciju, pa se i ona selila i školovala u Beču, pa vratila u Teheran, e da bi se konačno skrasila u Parizu.

Vezenje

Fibra objavom Vezenja pošteno i zasluženo kompletira njezin strip opus, opus koji se u međuvremenu razvio prema scenarističkom i režiserskom. Nakon velikog uspjeha animiranog filma Perzepolis, pa igranog snimljenog po njezinom kronološki zadnjem stripu Piletina sa šljivama (rasprodan). Zadnji film koji je režirala je Radioaktivnost (2019) prema biografiji Marie Curie.

Čaj s opijumom

Podnaslov Vezenja mogao bi hladno biti naslov slavne knjige Mone Eltahawy Hidžabi i himeni, uz dodatak storytelling. Naime, u stripu se, nakon obilnog zajedničkog ručka, muškarci povlače, žene više klase, boljeg obrazovanja i različitih generacija, od bake do unuke, raspremaju stol, pa odlaze u drugu sobu i onda kreće skraćeni iranski Decameron, uz čaj. Čaj u samovaru priprema najmlađa, Marjane, koja koristi priliku da u uvodu stripa kaže kako je baka inače redovito pila čaj s opijumom, što je već šokantno i razdrmava naše stereotipove o Iranu u barem kvadrofoniju. Dapače, baka savjetuje unuku da opijum koristi kao šminku, jer od njega „kapci postaju teži, a pogled zavodnički“.

Vezenje

Uz tu formulu baka se tri puta udala, što je respektabilan, pomalo i začuđujući broj i za zapadna društva. E, ali to je tek uvod, a onda počinju priče, pikantne, pomalo lascivne, štafetni storytelling, vezenje tabletića od priča baziranih na pogonu ženske solidarnosti i poticanju, a protežu se od tračeva do ispovijedi. Zajednička im je tema: seks i viškovi oko njega, poput braka, ljubavi, odnosa muškaraca i žena na Bliskom istoku − a to nije nikako jednostavna ni monolitna tema, nego cijeli raster odnosa, Priče su uglavnom ispripovijedane u najstrožem povjerenju, pred drugima bi se prešutjele ili šaputale, a tiču se ljubavi i preljuba, smiješne su i tužne, svjedoče o raznim stupnjevima konzervativnih ili modernijih odnosa i heterogenosti društva, često meko suprotstavljaju nazore pripovjedačica i komentatorica. U prijevodu: radi se o grupi za uzajamnu podršku, grupnu psihoterapiju, savjetovalište i djelomičnu edukaciju, seksualni odgoj uz čaj, bez opijuma.

Spomenuta Egipćanka Eltahawy je svojedobno u intervjuu sarajevskoj novinarki rekla: „Kuća je mjesto gdje se odgajaju kćerke, gdje se odgajaju djeca, gdje se kontroliraju i tijela i umovi svih žena. I svi se vraćaju kućama. A tamo nas zatiču porodično nasilje, silovanja, nedostatak seksualne slobode, nedostatak seksa… Kada odgajate kćerke i sinove da su takva ponašanja ispravna, onda iz doma takva ubjeđenja idu na ulicu i šire se dalje. (…) Problem je što samo razumijemo i priznajemo mušku seksualnu želju, dok se prema ženama odnosimo kao da ih one nemaju.“ I sve rečeno se odnosi i na kvadraturu ženskog kružoka.

Vezenje

Naslovno „Vezenje“ je pojam koji pripovjedačice koriste za rehimenizaciju i razlikuju djelomično (kako bi bile uže) i integralno (kako bi opet bile nevine i sačuvale čast). Pri tome se govori baš o šivanju, koje se tehnike rabe točno nije objašnjeno, ali su se navodno mnogi hrvatski plastični kirurzi obogatili na rehimenizaciji žena, pogotovo nakon rata u Bosni i Hercegovini, kada ih se dobar dio odlučio otisnuti u svijet kao djevice. Oko himena i kulta djevičanstva se tka dobar dio priča, recimo ona o djevojci koja je tijekom prve bračne noći žiletom, kako bi prokrvarila kada već himen nije imala, umjesto sebe, zarezala muda svog muža − koji ju je otada slušao.

Penis s kojeg visi kožica

Ne manjka u svemu sočnih i duhovitih detalja koji mijenjaju perspektivu eurocentričnog čitatelja, recimo čuđenja što se jednoj „ispovjednici“ nije gadio europski penis s kojega „visi kožica“. S druge strane, jedna od sudionica, majka četiri djevojčice, nije u svojem životu vidjela penis. Ni mužev, takav je seksualni ritual na snazi u većini iranskih obitelji, pa je ovaj strip svojim govorom megafon feminizma i liberalizma.

Status žene i bračni običaji su u Iranu, a uglavnom i u cijelom muslimanskom svijetu (ne računam enklave Bosne i Hercegovine) sve samo ne povoljni i jednostavni. Često su brakovi dogovoreni, što je eufemizam za prisilne brakove, pa je sasvim normalno da se javljaju i riskantni bjegovi mladenki od neželjenih muževa, obmane i preljubi.

Kako je za seks tijelo ipak važno, a žudnja treba buditi,  posebno je veselje čuti kako je gospođa u godinama odlučila opet zavesti svog muža koji je počeo gledati mlađe, pa otišla do plastičnog kirurga koji joj je višak materijala s guzice prebacio na sise. „Taj idiot nema pojma da svaki put kad mi ljubi grudi ljubi moje dupe“, kaže ona i hihoće, i sve „cure“ s njom. Divno je prisluškivati razgovore tih dama.

 

Vezenje

Satrapi crta svoje individualizirane pripovjedačice autentičnim i već prepoznatljivim stilom, gotovo infantilnim, skicozno i s minimumom konteksta, lica i likovi pripovjedačica su, uz tekst, ono što nadmoćno dominira stranicama. Crnobijela karikaturalnost učas prelazi u geg i grotesku, ali znaju i prijeteći zavibrirati crne odore.

Ovaj strip osim o pobrojanim temama neizravno govori o moći priče i pripovijedanja, o ljekovitim i formativnim učincima, što sve skupa čini, kako to lijepo kažu sudionice čajanke u Teheranu: luftanje srca. Luftaju se pri tom i naše predrasude i usložnjava slika o ljubavi, pri čemu nema dvojbe o tome da su europski ljubavni standardi daleko humaniji i govornicama žuđeni, kao i ostali liberalni dosezi. Ali i onom drugom, katarktičkom luftanju, koje ide od toga što smo nešto naučili i emotivno sudjelovali u ovim različitim, a odreda dirljivim pričama.

Kruno Lokotar je urednik te književni i kulturni kritičar

Po izboru urednika