Jednom žena pukne

Naslovnica knjige "Tinejdžerke i drugi monstrumi"
Feministička kritika

Jednom žena pukne

Prvi u nizu tekstova koje ćemo objaviti u narednom periodu o knjigama domaćih feministica okupljenih oko portala Muf, ugašenog prije nekoliko godina
Lana Pukanić: Tinejdžerke i drugi monstrumi, Fraktura, Zagreb, 2020.
U tekstu „Ugledajte se na sport sa Zoranom Mamićem“ autorica opisuje Hrvatsku opčinjenu znanstvenim radom i sebe u djevojačkoj sobi ukrašenoj posterima intelektualaca i intelektualki. Autoričin je osjećaj za komiku subverzivan i posve odgovara onome što opisuje kao nepraktični, feministički smisao za humor koji se „iz pozicije nemoći ruga moćnome, nikada obrnuto“

Tinejdžerke i drugi monstrumi, zbirka eseja koje je Lana Pukanić izvorno objavila na feminističkim portalima Muf i Krilo, bizarna je i urnebesna knjiga. Uz još pet feminističkih zbirki eseja, objavljena je ove godine u izdanju Frakture. Kao što autorica piše u uvodu, čudovišnost je tema koju dijele gotovo svi eseji, „crvena… nit knjige… koja iz teksta u tekst dobiva drugačije lice, a nekad i vlastiti glas“. Čudovišnost se pojavljuje i u autorskom glasu i u opetovanom vraćanju stvarnim i fiktivnim ženama koje nisu izgledne junakinje feminističkih knjiga: hrvatskim starletama, ubojicama djece i bijesnim tinejdžerkama.

Iako autobiografski eseji – kao što je dirljiv osvrt na autoričine pokušaje da progovori zrelijim tonom „O malim glasovima“ (koji završava pozivom da „dignemo glasiće“) ili tekstovi o kasnijim formativnim iskustvima „Sada i nekada i zauvijek ljeto“ i „Island“, ostavljaju blago anksiozni dojam – Pukanić u Tinejdžerkama hrabro istražuje društvene i jezične konvencije. Njezin su teorijski doprinos hrvatskom feminizmu, napose onom akademskom, djevojački studiji, odnosno proučavanje područja kulturalnih studija usmjerenog na djevojke i djevojačku kulturu. Ipak, Pukanić je najuspješnija u komičnim esejima, političkim satirama koje se uglavnom oslanjaju na neočekivane obrate i persiflažu te podsjećaju na rane radove Dubravke Ugrešić i objave na feminističkom portalu The Toast.

Čudovišnost

Monstrume iz naslova najlakše je prepoznati u ženama čije su nasilne transgresije zgrozile javnost: Ivani Fogadić koja je, u bijegu od nasilnog partnera, ubila sebe i svog  sina te Assiji Wevill, romantičnoj „suparnici“ Sylvie Plath, s kojom je Pukanić uspoređuje. Autorica „Monstrume“, esej posvećen spomenutim slučajevima, strukira na način koji susrećemo u gotovo svim „ozbiljnim“ (analitičkim) esejima zbirke: on započinje studijom slučaja, uspostavlja neočekivane i zanimljive paralele te završava općenitijim opaskama o patrijarhalnim strukturama moći u suvremenom društvu. Takva struktura odgovara autoričinoj namjeri da približi feminizam onima kojima je pomalo stran i/ili odbojan, a autorica pokazuje mnogo empatije kada piše o zazornim činovima poput ubojstva vlastite djece te vješto objašnjava zlostavljačke odnose i razloge zbog kojih žrtve ostaju u njima. Natruhe monstruoznosti primjetne su i u autobiografskim esejima. U „Marie, Marie i ja“ autorica uplašeno/opčinjeno svjedoči fizičkom sukobu jedne od svojih prijateljica s mladićima koji su je uznemiravali, a na različita čudovišta – poput Meduze koja vreba u „Iza svakog hrvatskog navijača stoji jedna žena“ – nailazimo i u mnogim drugim esejima.

Pukanić je najuspješnija u komičnim esejima, političkim satirama koje se uglavnom oslanjaju na neočekivane obrate i persiflažu te podsjećaju na rane radove Dubravke Ugrešić i objave na feminističkom portalu The Toast

Struktura knjige jednako je neobična. Iako sve tekstove (osim posljednjeg, krimi-priče „Lude butre d.o.o.“) nominalno možemo nazvati esejima, posebno ako u vidu imamo angloameričko određenje žanra, Tinejdžerke su vrlo raznolika zbirka. Cjelina „Hrvatska sukoba“, koja objedinjuje analize domaćih političkih kontroverzi, i „Feminističke kosti“, tekstovi koji se bave trenutnim raspravama u/o globalnom feminizmu, tematski su najujednačenije. Ostale su pomalo eklektične te kombiniraju autobiografske crtice elegičnog tona („Island“), poetska ironiziranja (maskuline) popularne kulture („Ines i Vera: žene iz poezije progovaraju“) te uspjele parodije, kao što je test u maniri upitnika iz ženskih časopisa u kojem čitatelji/ce imaju prilike saznati jesu li nehotično završili u vezi s Guyem de Maupassantom.

U komičnim tekstovima, Pukanić je sklona efektu očuđenja. Uglavnom ga postiže neočekivanim obratima i dovitljivim korištenjem ironije. Primjerice, u tekstu „Ugledajte se na sport sa Zoranom Mamićem“ opisuje Hrvatsku opčinjenu znanstvenim radom i sebe u djevojačkoj sobi ukrašenoj posterima intelektualaca i intelektualki. Autoričin je osjećaj za komiku subverzivan i posve odgovara onome što opisuje kao nepraktični, feministički smisao za humor koji se „iz pozicije nemoći ruga moćnome, nikada obrnuto“.

Eksperiment

Pukanić je vrlo vješta u stihovanim osvrtima na popularnu kulturu, inače rijetkim na hrvatskim feminističkim portalima. Takva je intervencija, smatram, dobrodošla jer pokazuje da ozbiljno pomno čitanje (uz propisno navođenje referenci), nije jedini način kritičkog ophođenja s književnim i kulturnim tekstovima. Inovativnost je primjetna i u posljednjem tekstu zbirke, kratkoj priči „Lude butre d.o.o.“, koju pripovijeda osoba koja za sebe koristi srednji rod i, u potrazi za izgubljenom inteligencijom, čita (i citira!) mnoštvo znanstvenih tekstova i susreće bizarne žene o kojima Pukanić i inače rado piše. Fikcija je opremljena popisom literature i bilješkama o akademskim uvidima o značenju pupka, a tekst „Desant na Pustu zemlju“, feministički plan prisvajanja i prevrednovanja književnog kanona od kojeg očekujemo formalniji ton, ne oslanja se na te spisateljske protokole. Ono što, u tom eseju i inače, kvari dojam nedostatak je ilustracija u boji: kada autorica predlaže da svoj primjerak Eliotove poeme učinimo kičasto-ženstvenim i ružičastim po uzoru na njezin, čitatelji/ce vide pomalo otužnu, sivu sliku. Naravno, to nije nešto što treba zamjeriti samoj autorici, ali zbirka koja se povremeno oslanja na vizualne materijale trebala bi imati ilustracije u boji.

Osim stila, Pukanić se trudi preosmisliti i sam jezik. U suradnji s ostalim urednicama portala Krilo, razvila je novi način bilježenja roda u hrvatskom jeziku. Nisam sigurna koliko će on zaživjeti van zbirke (i aktivističkih krugova koji povremeno koriste sporne konstrukcije kao svie i autor_ica), ali smatram da je poželjno propitivati jezične norme poput činjenice da se, u hrvatskom jeziku, muški rod koristi kao opći. Pukanić, kao i ostale autorice Krila, koristi četiri vertikalne točkice (primjerice, čitatelj⁞ice) kako bi uključila muški i ženski rod, ali i implicirala da to nisu jedine opcije. Fluidnost primjetna u tretmanu žanra, prisutna je i na jezičnom planu Tinejdžerki i drugih monstruma.

Ove su analize suvremenog seksizma (stihovane i prozne, ozbiljne i komične) neobične i pronicljive te daleko premašuju informativnu funkciju koju im je autorica skromno dodijelila

Suvremeni feminizam u 28 točaka

„Napišem žena i bude žena“ esej je u kojem Pukanić najizravnije ocrtava svoju političku poziciju. Tekst se sastoji od dviju usporednih linija: crtica o povijesti borbe za ženska prava koja se često borila za prava već povlaštenih žena, i metafora mora (inače vrlo raširenih u feminističkoj književnosti i teoriji) kojima autorica dočarava nekadašnje i suvremene sukobe unutar feminizma. Iako je uglavnom usmjerena prema suvremenim medijima i globalnoj, internetskoj kulturi, Pukanić vrlo uspješno razvija metaforiku koju susrećemo u klasicima poput romana Virginije Woolf i proto-feminističkom romanu The Awakening Kate Chopin.

Drugo porijeklo važnosti metafora za feminizam je, kao što autorica napominje, ključna teorijska intervencija crne feministkinje Kimberlé Crenshaw koja je intersekcionalnost, pristup analizi višestrukih manjinskih identiteta, opisala metaforom prometnog raskrižja. Kritički su ulomci napisani formalnijim tonom i završavaju dirljivim zaključkom da je „naša… borba za ravnopravnost zajednička i naša je borba skup mnogih borbi“, nakon kojega slijedi razgovornija opaska o moru koje je „ful lijepo, ovako veliko i plavo, i drugačije plavo na svakom milimetru i svaki milimetar neodvojiv od drugog“. Kontrast dviju linija doprinosi poetičnosti Pukanićina „manifesta“ napisanog u 28 stavki, ali pokazuje i da je autorica predana „prosvjetiteljskoj“ ulozi (odnosno: pisanju feminističkih tekstova za širu publiku). Napisan nepretenciozno, manifest čitatelje/ice upoznaje sa specifičnim oblicima mizoginije protiv crnih i trans žena, doprinoseći tako lokalnom feminističkom vokabularu. Mislim da bi bilo sjajno da je Pukanić u njega uspjela ubaciti reference na domaći kontekst, ali esej je i u sadašnjem obliku uključiv program za suvremeno feminističko djelovanje.

U „Forsiranju feminizma“, Pukanić piše: „vjerujem u feminizam kao pokret za okončavanje seksizma, seksističke eksploatacije i podčinjavanja i vjerujem da je jedan od feminističkih zadataka uporan rad isticanja i analiziranja instanci seksizma.“ Njezine su analize suvremenog seksizma (stihovane i prozne, ozbiljne i komične) neobične i pronicljive te daleko premašuju informativnu funkciju koju im je autorica skromno dodijelila. Pukanić je, uz to, i sjajna autobiografkinja koja iz osobnih anegdota uspijeva izvući općenite zaključne na nimalo isforsiran način te vješto dočarati dojmljive prizore poput vožnje strmim i zaleđenim islandskih tjesnacima bez zimske opreme.

*Naslov teksta je citat iz eseja „Marie, Marie i ja“.

Natalija Stepanović je esejistkinja i književna komparatistica. Bavi se suvremenim spisateljicama i queer teorijom.

Po izboru urednika