Glasovi zaboravljenih

Naslovnica knjige  "Kućna služinčad u Zagrebu 1880. - 1914."
Povijest odozdo

Glasovi zaboravljenih

Studija posvećena životima zagrebačkih kućnih pomoćnica na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće rekonstruira ondašnji društveni kontekst kroz zakonske regulative i statističke podatke, ali donosi i pisma, molbe i svjedočanstva žena koje je "velika povijest" ovih prostora izgubila iz sjećanja
Katarina Horvat: "Kućna služinčad u Zagrebu 1880. - 1914.", Srednja Europa, Zagreb, 2021.
Socijalna historiografija Katarine Horvat otkriva nam klasnu povijest, žensku povijest, i obiteljsku povijest. Vrijeme služinčadi je prošlo. Ali njihova lica, njihove glasove, ne zaboravljamo. Svatko tko je trpio, svatko tko je bio ponižavan, konstitutivni je glas zajednice koja se želi temeljiti na solidarnosti i jednakosti

Mamu kao da je pomalo iznervirala „Jedna žena“. Nije u knjizi našla svoju majku. Smetala joj je ambicija majke Annie Ernaux da prevlada svoje seljačko porijeklo i postane radnica u velikoj tvornici: „Što je značilo, otprilike, biti civilizirana u odnosu prema divljakušama, seoskim djevojkama koje su ostale musti krave, i slobodna u usporedbi s ropkinjama, sluškinjama u buržujskim kućama koje su bile prisiljene 'uvlačiti se u dupe gospodarima'.“

Njena majka, moja baka, nije imala takvih ambicija. Iskustvo rata govorilo joj je da selo pruža najsigurniju egzistenciju. Kad se sa petnaest, šesnaest godina zaposlila u dvorcu Klokovec nije otišla daleko od rodnog sela. Niti je sezonskim poslom u vrtu digla glavu od zemlje. Život je većim dijelom provela kao seljanka, živeći na zemlji, i manjim kao dio kućne posluge, živeći od služinčadskog rada; dakle u klasama koje je majka Annie Ernaux prezrela.

Bakina priča

Nalazim baku u doktorskom radu Katarine Horvat Kućna služinčad u gradu Zagrebu 1880.-1914. Opisujući migracije evropske ruralne populacije tokom ranog novog vijeka autorica objašnjava mehanizam „imanja i nasljednika imanja“ po kojem najstariji sin, najčešće, ostaje u kući kao glava obitelji, a ostala djeca, braća i sestre, moraju preživjeti tako da migriraju u potrazi za poslom, izučavaju obrt, rade kao radnici na imanjima, ili se zapošljavaju kao sluge (Testen, „Hišne pomočnice“).

Baka je među ovim „radnicima na imanju“.

Nikad je nisam upoznao. Umrla je kada je mami bilo šesnaest godina. Od nje je ostala samo jedna zrnasta crno-bijela fotografija koju je mama umnožila u nekoliko primjeraka. Nakon sezonskog posla na imanju dvorca baka se tridesetih zaposlila kao sobarica u Kurhausu, sanatoriju u Krapinskim toplicama. Lječilište koje je polovicom devetnaestog stoljeća osnovao Jakob Badl davalo je mogućnost lokalnim djevojkama da prije udaje osiguraju egzistenciju i prikupe miraz.

Migracija mladih seoskih djevojaka u gradove ili prema poslovima služavki u obiteljima srednjih ili nižih srednjih slojeva građana predstavljala je važan element modernizacijskih promjena u seoskom načinu života, navodi Horvat. „Iako su u zaostalim i tradicionalnim društvima upravo žene i starci bili uporišta starinskog načina života, često su žene bile i nosioci promjene u seoskom životu. Upravo su žene ponegdje bile nositeljice pismenosti i civiliziranog života.“ (Hobsbawm, Doba kapitala).

Od sobarice u Kurhausu upraviteljska obitelj Kraševac baku je unaprijedila u „gazdaricu“, voditeljicu posluge i služinčadi. Kada se udala to je nešto značilo. Djed je imanje naslijedio nakon smrti oca, u dvanaestoj godini, premlad da bi mogao raditi na zemlji i sa životinjama. Seosko gospodarstvo od tada je propadalo. Djed je boksao za novac da bi održao skromno imanje. Baka je udajom u kuću donijela radno iskustvo, socijalno samopouzdanje i društvene kontakte kojima je spasila obiteljsko gospodarstvo. To je obiteljska priča koju mi mama prenosi. Bakina priča.

Migracija mladih seoskih djevojaka u gradove ili prema poslovima služavki u obiteljima srednjih ili nižih srednjih slojeva građana predstavljala je važan element modernizacijskih promjena u seoskom načinu života

Samoubojstvo kućne pomoćnice

Katarina Horvat ističe kako je prilikom istraživanja problem predstavljao nedostatak izvora koji govore o perspektivi posluge. Služinčad nije imala svoj glas. Socijalna povijest, ekonomska povijest i povijest žena, bacili su historiografsko svjetlo na fenomen služinčadi u buržoaskom društvu. Govori se o proletarizaciji kućne posluge, o rodnoj feminizaciji, socijalnoj stigmatizaciji. Za žene iz ruralnih područja kućna služba bila je „praktički jedino područje plaćenog zapošljavanja koje je bilo otvoreno ženama (...) koje su se slijevale u gradove“ (Gyani, Women as domestic servants). „(...) u inicijalnim fazama industrijske revolucije, kućna posluga svugdje je predstavljala urbanog ženskog radnika“ (isto). Ali glasa tih žena nema. Kao pomoćni izvor za istraživanje autorici su poslužila književna djela, Služavka Janka Matka i romani Milke Žicine, bivše služavke.

U eseju „Dići ruku na sebe“ Jean Améry prisjeća se bečke kućne pomoćnice koja se negdje početkom dvadesetog stoljeća bacila kroz prozor; defenestrirala zbog „nesretne ljubavi spram jednog miljenika s radija“.

Djevojka nije mogla živjeti bez ljubavi, bez muškarca zalizane kose, u smokingu, koji je pjevao: „Dva oka iz bajke, lijepa poput zvijezda“. Ona bi peruškom brisala prašinu, prala prozore, ili četkicom laštila gospodinove i gospođine cipele, on bi joj nježno pjevao. Ljubav ju je dodirnula. Ali ne ona ljubav koja vodi prema oltaru, prema plesu mladenaca, nego ona koja vodi prema otvorenom prozoru, slobodnom letu. Popela se na okvir prozora, pogledala u dubinu bečke ulice, i skočila u ništavilo. Tamo gdje nema ni gospodinovih cipela, ni glasa s radija, ni neuzvraćene ljubavi.

Novine su prodavale njen skok, mudrovale o društvenoj pozadini njenog čina, pa opet tržile njenu smrt, izvukle sve što se može izvući iz leta jedne sirote kućne pomoćnice zaluđene popularnim šlagerom. I onda ju zaboravile. Mnogo godina kasnije sjetio je se Jean Améry, rođeni Bečanin. U svojoj oporučnoj knjizi Améry smrt kućne pomoćnice uspoređuje s „velikim“ samoubojstvima: ostarjelog Freuda (kojem je uslijed raka nepca toliko zaudaralo iz ustiju da mu ni pas nije htio prići) i Paula Celana (jednog od onih samoubojica, poput samog Amérya, kojima je Holokaust slomio dušu).

„Je li je, dakle, velika ljubav učinila plemenitom?“ pita se Améry. „Besmislica.“ Ljubav je samo učinila besmislenim očekivanje da će ju jednoga dana neki postolarski naučnik odvesti do oltara i s njom otplesati prvi ples.

„Najekstremnije i samim time najistinitije živjela je u trenutku skoka.“

U činu Améryjeve kućne pomoćnice možemo prepoznati glas služinčadi s početka stoljeća. Dramatični, nijemi, glas usamljene mlade žene koja je iz Češke, Moravske ili Hrvatske trbuhom za kruhom stigla u Beč. Jedan je to od glasova bezimene vojske služinčadskog proletarijata, koji ovdje možemo pridodati radu Katarine Horvat.

Katarina Horvat ističe kako je prilikom istraživanja problem predstavljao nedostatak izvora koji govore o perspektivi posluge. Služinčad nije imala svoj glas

Pisma i fotografije

Fenomen posluge autorica razlaže kroz zakonsku regulativu i radne propise, kategorizaciju posluge, socijalnu strukturu, socijalnu problematiku, statističke podatke o broju posluge, tablice s najčešćim bolestima i tablice mortaliteta, postotku unutar gradskog stanovništva (1900. godine u Zagrebu čak 6,09 posto) i postotku unutar strukture zaposlenog stanovništva.

Između brojnih tablica, statistika i zakonskih okvira pojavljuju se i brojna lica, glasovi zaboravljenih, poluanonimnih ili anonimnih služavki. Ti glasovi umnažaju se iz stranice u stranicu rada Katarine Horvat. Među molbama za nagradu iz zaklade za služinčad nalazimo pismo služavke Neže Gorenc koja u molbi navodi kako joj je novac potreban kako bi poduprla „svoje stare siromake koji si nemožeju zaslužiti od starosti“. Jednako tako kaže da uzdržava majku i Slava Kiraly iz Samobora: „Sirota sama sad mi je 36 godina koja nigdje ništa ne posjedujem“.

Ponekad među poslugom nailazimo i na žene iz visokog društva kojima se iz ovih ili onih razloga drastično promijenila socijalna situacija. Balerina Ivana Freisinger „izjavila je da joj je zanimanje sada kućno gospodarstvo, ondje gdje nađe mjesto“. A među molbama za posao je i ona kćeri Ljudevita Gaja, Ljuboslave Bedeković, koja je „nakon nesretnog razvoda“ bila primorana tražiti namještenje kao kućna pomoćnica, „ili sl.“.

Ivka Drožar, Krležina majka, u Zagreb je došla iz Varaždina, kao služavka. A služavka Augusta Šenoe, Slovenka Terezija Kerth, u svojoj je molbi navela da je uboga služavka s plaćom od svega 4 forinte „kod gosp. vel. bilježnika Augusta Šenoe“. Izvanbračno dijete koje je rodila i poslala na prehranu u okolicu Zagreba živjelo je svega nekoliko mjeseci.

Među najdojmljivijim licima u doktoratu Katarine Horvat jest Marija Kovačić, guvernanta obitelji grofa Đure Jelačića. Autorica ističe kako izvanbračna djeca imućnijih građana i plemića nisu bila rijetkost. Imati dijete sa služavkom smatralo se sramotnim. Stoga su mnogi slučajevi zataškavani kako bi se zaštitilo izvanbračnog oca.

„Za grofa Đuru Jelačića (Zagreb, 1805.-1901.) podmaršala i brata bana Josipa Jelačića, zabilježeno je da je imao nezakonitu kćer sa sobaricom svoje supruge. Ovaj slučaj nije bio zataškan, kako je to bilo uobičajeno, a sobarica je, navodno s pristankom grofice Jelačić, zadržana u kući te je njezina kćerka odgajana zajedno s grofovim zakonitim kćerima.“

Autorica pronalazi Mariju Kovačić na fotografiji objavljenoj u „Fotografskim albumima obitelji Hellenbach iz Marije Bistrice“ (Slavko Šterk, 2009.), snimljenoj oko 1916., u Jelačićevoj palači u Demetrovoj broj 7.

„Fotografija prikazuje sijedu staricu s maramom na glavi, zavezanom ispod brade, obučenu u prugastu dugu suknju i prugasti gornji dio (vjerojatno svakidašnjoj odjeći) kako proviruje kroz odškrinuta vrata. Pretpostavljam“, zaključuje Horvat „da se radi upravo o spomenutoj gospi Kovačić za koju je u katalogu navedeno da je guvernanta u obitelji više od 56 godina i upraviteljica njihove palače te da je prabaka Ivana Gerersdorfera“.

Nažalost, fotografija iz fotografskih albuma obitelji Hellenbach nije dijelom fotografskog materijala knjige. Ali prizor sijede starice koja proviruje kroz odškrinuta vrata u objektiv fotoaparata, pa onda i u objektiv povijesti, jedinstven je historiografski dokument o jednoj klasi i njenoj povijesnoj sudbini. Ujedno i amblematska slika u galeriji likova i glasova Katarine Horvat.

Sirota sama sad mi je 36 godina koja nigdje ništa ne posjedujem.“

Sigurnosni pojas

Neke pojedinačne sudbine nalaze se i u spisima zagrebačkog poglavarstva o uhićenju posluge. „U jednom je slučaju službodavka uočila da joj sluškinja krade čarape i dječju odjeću. Sluškinja je pobjegla iz službe, međutim službodavka ju je srela u gradu i vidjela na njoj svoje čarape te rekla da će ju prijaviti policiji, na što ih je sluškinja skinula i predala ih joj. Kad je došla po svoju služinsku knjigu, gospodarica ju je dala uhititi. Sluškinja je tada otpravljena u zatvor, a budući da je bila trudna, uskoro u rodilište.“

Žena koja na ulici skida čarape i vraća ih gazdarici, da bi nakon zatvora otišla u rodilište, u nekoliko sličica i rečenica sažima čitav roman. Pojavljuje se želja, potreba, da o anonimnoj ženi saznamo nešto više, njeno ime, okolnosti dolaska u službu, sudbinu nje, sudbinu njenog djeteta. Ali opet, sam prizor svlačenja čarapa na ulici, kao da sam za sebe govori sve: i kao čin javnog poniženja, i kao čin volje da se izvuče iz nezavidne situacije.

Tu su, napokon, i sluškinje koje su završile u novinskim čituljama o samoubojstvima.

„Katica Planičić, četrnaestogodišnja služavka, rodom iz Rudah, kot. Samobora, nadjena je dne 14. o. mj. poslije podne oko 4 sata u Kapucinskoj ulici kbr. 15 u podrumu obješena. Koliko se je ustanoviti dalo, pokojnica je već dulje vrijeme nujna bila, te se smatrala vrlo nesretnom…“

„Sinoć oko šest satih došla je služavka Marija Krajšak na željezničku prugu do Ciglane, da dočeka vlak, koji bi ju pregazio. Nekoji mimoilazeći ljudi opazili su tu ženu, kako se sprema na samoubojstvo, te su joj to prepriečili. Prizvanom red. stražaru izjavila je Krajšak, da je nakanila oduzeti sebi život, jer nemože naći službe, ljubovnik, koji je sada vojnik u Bosni, nemari više za nju.“

Formulacije „dulje vrijeme nujna bila“, „smatrala vrlo nesretnom“ ili „nemari više za nju“, slamaju srce. 

Između nesreća i samoubojstava nalazimo i na poveznicu s Améryjevom sluškinjom. U međuratnom razdoblju u Zagrebu je patentiran sigurnosni pojas protiv opasnosti pada s prozora. „Službodavke su pozivane da paze da kućne pomoćnice budu vezane. Zbog propusta da budu vezane sigurnosnim pojasevima, što je predviđao cesto-redarstveni red, nastradalo je više osoba i to uglavnom kućnih pomoćnica.“ 

Dakle, pad s prozora nije bila neuobičajena nesreća među služavkama.

Iako se nominalno koncentrira na kraj devetnaestog i početak dvadesetog stoljeća, studija Katarine Horvat zadire i u međuratno razdoblje, a ponegdje i u vrijeme rata i poraća. To je bilo vrijeme kada se mijenjala terminologija (od služavka u kućna pomoćnica) i radna regulativa (na Petoj zemaljskoj konferenciji Komunističke partije Jugoslavije 1940. zahtjev za određivanje radnog vremena za kućne pomoćnice uvršten je u program Partije).

Nakon 1941. i 1945. društveni odnosi zauvijek će se promijeniti. Godina 1941. je donijela uništenje zagrebačkih građanskih obitelji židovskog podrijetla, a 1945. je razvlastila i marginalizirala buržujski sloj gradskog stanovništva nacionalizacijom tvornica, obrta i stambenih nekretnina. Nekadašnje imućne građanske obitelji sada svoje stanove nisu dijelile sa služinčadi već sa siromašnim sustanarima, organizirajući zajedničko kućanstvo oko zajedničkog toaleta, ponekad i zajedničke kuhinje.

Koliko se je ustanoviti dalo, pokojnica je već dulje vrijeme nujna bila, te se smatrala vrlo nesretnom…

Ne zaboravljamo glasove

Baka je službu napustila 1941. godine. Upraviteljska obitelj Kraševac bila je svjesna fašističke opasnosti. Zbog svog židovskog podrijetla kći su poslali u Ameriku i prije izbijanja rata. Kada je proglašena NDH baku su obavijestili da oni bježe. Rekli su joj da sutra, kada će ona doći otključati, njih više neće biti. Imali su plan. Pobjeći prije no što vide razvoj događaja s ustašama i Nijemcima. 

Kako se pokazalo, neće daleko otići. Skrovište su pronašli u dvorcu Začretje. Pod nosom ustaša. Tu će provesti cijeli rat. U Krapinske toplice više se nisu vraćali. Godine 1950. ujak će na jednom sastanku upoznati gospodina Kraševca. U neformalnom razgovoru otkrit će se da je majka njegove mlade žene bivša gazdarica njihovog kućanstva. Ujak će baki prenijeti pozdrave.

Ubrzana industrijalizacija, emancipacija žena, sve veća mobilnost radne snage, sve brojniji i sve dostupniji kućanski aparati i poratna demokratizacija društvenih odnosa, kućnu su služinčad u poratnom razdoblju učinili anakronom. Takvom ju danas doživljavamo.

Obrasci eksploatacije i hijerarhijske organizacije društva preselili su se iz „djevojačkih soba“ i služinčadske kaste u neke druge sfere društva; ili su reproducirajući stare odnose dobili tragikomičnu notu.

Socijalna historiografija Katarine Horvat otkriva nam klasnu povijest, žensku povijest, i obiteljsku povijest. Vrijeme služinčadi je prošlo. Ali njihova lica, njihove glasove, ne zaboravljamo. Svatko tko je trpio, svatko tko je bio ponižavan, konstitutivni je glas zajednice koja se želi temeljiti na solidarnosti i jednakosti.

Dragan Jurak (Zagreb, 1967.), filmski i književni kritičar, pisao u Nedjeljnoj Dalmaciji, Feralu, Modernim vremenima i HR3. Objavio: "Konji i jahači" (pjesme), "U zaklon", "Život jahača u trenutku skoka konja preko prepone", "Ah!" (eseji).

Po izboru urednika