U čemu je nesporazum?

Naslovnica romana "Nadohvat"
Književnost i ideologija

U čemu je nesporazum?

Različita književnokritička i ideološka čitanja nagrađenoga romanesknog debija "Nadohvat" Ene Katarine Haler
Ena Katarina Haler: "Nadohvat", V.B.Z., Zagreb, 2019.
"Nadohvat" eventualno može biti freska koja prikazuje kako su se reakcionarne ideje „čuvale“ i prenosile desetljećima, duboko u narodu, u najnižim slojevima, dok nije sazrjelo vrijeme da padnu na plodno nacionalističko tlo, da odozdol isplivaju, iz svake pojedine Kate i Petra ove zemlje, iz njih, ali bez njihove krivnje. No to još ne znači da je roman revizionistički

Premda naslovom više djeluje kao zbirka poezije, Nadohvat Ene Katarine Haler petstotinjak je stranica opsežan novopovijesni i obiteljski roman, a posljednjih se mjeseci našao u središtu čitateljske i medijske, ali i uže strukovne (književnokritičke) pažnje, te je ušao u finale nekoliko važnih nagrada, osvojivši u konačnici „Gjalskog“.

Pritom je – ponajviše zahvaljujući tekstu Jurice Pavičića – često čitan u ideološkom ključu, tako da je od strane dijela lijeve kritike pročitan kao nacionalistički i revizionistički, čime se izravno ili neizravno, a krajnje nepošteno, i samu autoricu svrstalo u desni ideološki okvir. Odmah da jasno iznesem svoje mišljenje i razriješim dilemu: ni povijesni revizionizam ni autoričin svjetonazor iz romana se ne daju iščitati. Naprotiv, ono što se da iščitati jest autoričino pripovjedačko umijeće, da se najbanalnije izrazim. Takva površna i tendenciozna čitanja, koja su si unaprijed zadala ideološki okvir iz kojega sama (a ne književnica Haler!) ne uspijevaju izaći, a među kojima se ističu već spomenuti Jurica Pavičić (Jutarnji list) te Nađa Bobičić (Booksa.hr), srećom nisu ozbiljnije naštetila recepciji romana, ali su na svoj način znakovita i možda čak i simptom nekih oboljenja suvremene intelektualne i kulturne ljevice. Odlikuje ih određeni stupanj isključivosti, kao posljedice slijepe i dogmatske ideološke pravovjernosti, a koja u maniri nekakvog novoždanovizma ponekad dovodi do ozbiljnijih diskvalifikacija: autorici se olako pripisuje određeni svjetonazorski i moralni sklop, a njen roman svrstava u ideološki okvir u koji on ne pripada. Pritom ostavljaju dojam nepoznavanja osnova književne teorije ili, a što je još gore, svjesnog i tendencioznog izvrtanja ili zanemarivanja teorijsko-analitičke abecede.

Autorici se olako pripisuje određeni svjetonazorski i moralni sklop, a njen roman svrstava u ideološki okvir u koji on ne pripada

Roman-rijeka

U čemu je nesporazum? Da bismo što preciznije odgovorili na to pitanje, prvo prikažimo ukratko Haleričin roman. Kompozicija je višerazinska: osnovna trodijelna razdioba ugrubo omeđuje i razvoj radnje (na zrinski, zagrebački i slavonski period), da bi se svaki od njih sastojao od nekoliko naslovljenih poglavlja, koja su pak razdijeljena na manje numerirane ulomke unutar kojih se također uočavaju ulomci razmaknuti bjelinama. S gledišta kompozicije, gotovo da možemo govoriti o tri ulančana romana, zbog čega ga Dunja Detoni Dujmić u kritici na portalu Stav karakterizira kao roman-rijeku. Ambiciozna, gotovo simfonična, kompozicija pridonosi dinamičnosti fabule, baš kao i stilska nepretencioznost – roman je linearno ispripovijedan, dobro odvagnute naracije i dijaloga, mjestimice i lirskih momenata, te uvjerljive psihologizacije nekolicine glavnih likova.

Radnja se događa tijekom NDH i u prvim poslijeratnim godinama, a fokusirana je na uništenje mjesta Zrin u Banovini od strane partizanskih snaga i kasniju sudbinu preživjelih stanovnika, uglavnom žena i djece, te malobrojnih muškaraca. Riječ je o povijesnoj pozadini jedne obiteljske i intimne priče. Ubojstvo tristotinjak stanovnika i uništenje cijelog naselja dogodilo se u rujnu 1943., preživjeli su (nakon što su preživjeli i put na Bleiburg i nazad) raseljeni u druge krajeve Jugoslavije (mahom u Slavoniju), a imovina im je konfiscirana. Priča je (barem u početku) ispripovijedana iz perspektive dvanaestogodišnje Katarine, pa su spomenuti događaji nužno ostali bez šireg društvenopovijesnog i političkog konteksta: njeno ograničeno životno iskustvo i položaj djevojčice u patrijarhalnoj obitelji i sredini (kad se priča o ratu i „ozbiljnim“ stvarima, žene se udaljava iz prostorije) ostavljaju je gotovo potpuno dezinformiranom, pa ono što ona proživljava jest svojevrsno autentično dezideologizirano nasilje, rekli bismo, nasilje kao takvo, čije uzroke ona u početku, ali i kroz idućih nekoliko godina, nije u stanju sasvim pojmiti. Ona tako ne zna ni tko ratuje niti zašto, ne zna gdje je Njemačka, tko su partizani i zašto napadaju selo, o konclogorima nema pojma, tko i zašto bombardira Zagreb dok ona služi u kući ustaškog ministra, itd. Ona samo proživljava ubojstva braće i oca, premlaćivanja, pljačku i palež, prijetnje i progon, a usporedno sa svom tom patnjom odvija se i njeno psihofizičko i emotivno sazrijevanje, odnosno pubertet, te prva ljubavna i seksualna iskustva. Uza sve to, u romanu nalazimo upravo impresivne opise dječjega straha i tjeskobe, polaganog tonjenja u traumu i autodestrukciju (Kata se počinje samoozljeđivati), ali i prizore košmarnih noćnih bitaka i gaženja preko leševa itd. S obzirom na vrlo uvjerljivo, čak upečatljivo opisivanje iskustva ženskog odrastanja i patnje u patrijarhalnim ruralnim krajevima koja postaju bojište najkrvavijega rata u povijesti i poprišta zločina nad civilima i odmazde nad poraženim okupatorskim vojskama i kolaboracionistima, zbilja čudi tendenciozno, ideološki ostrašćeno čitanje kakvo daje „socijalistička feministkinja“ Nađa Bobičić, iz romana uspjevši iscijediti tek navodni povijesni revizionizam.

S obzirom na vrlo uvjerljivo opisivanje iskustva ženskog odrastanja i patnje u patrijarhalnim ruralnim krajevima koja postaju bojište najkrvavijega rata u povijesti i poprišta zločina nad civilima i odmazde nad poraženim okupatorskim vojskama i kolaboracionistima, čudi tendenciozno, ideološki ostrašćeno čitanje kakvo daje „socijalistička feministkinja“ Nađa Bobičić

Klišeji i stereotipi

Odabir nepouzdanog pripovjedača legitiman je kao što je legitiman odabir Humberta Humberta kao pripovjedača priče o Loliti i danas se više ne bi trebala propitivati moralna struktura Nabokovljeve ličnosti, kao niti naše mlade autorice. Komično je s kakvom lakoćom Pavičić zapada u brdo klišeja i stereotipa pokušavajući objasniti zašto hrvatska desnica mjesecima ignorira svoj bogomdani nacionalni The Roman (tobože, jer autor nije sijedi muški hetero bard), ne shvaćajući da je to možda zato što Nadohvat jednostavno nije bogomdani desničarski The Roman niti je imalo „kompatibilan s nacionalističkom ideologijom“, a kamoli „potpuno“. Zašto? Zato što je, pod jedan, ponovimo, jer ponavljati očito moramo, legitimno pripovijedati bilo koju priču iz bilo koje perspektive, pa tako i onu o ustašama i stradanju njihovih obitelji, i pod dva, i ono bitnije – ustaški zločini se u romanu nedvosmisleno spominju! Ne jednom i ne između redaka. U poslijeratnom razdoblju do Kate dopiru razne informacije i ona saznaje da je njen suprug Petar prošao obuku za ubojicu u Staroj Gradiški (!), čak štoviše, sam Petar nosi se s teškim traumama zbog počinjenih nedjela (!) i u konačnici umire od maligne bolesti (!). Citiram: „Onda su nam dali oružje, al nisu to bile puške i pištolji, ne svima, dobiješ čekić il nož prvo, može i lopata, drška kakva… Pa su nas vodili u te hangare, išli smo jedan iza drugoga, a iza vrata, sve vrište i zovu i… Učili su nas tamo, kako postupat s tim ljudima, tim što su bili zarobljeni i onda...“ fotografija mu je ispala iz šaka koje su sada mlatile zrak. Prekrio je lice rukama i plakao u njih, gnječio je dlanovima oči dok je špalir dječaka u crnom lebdio prema tlu. (…) Spustila sam svijeću pored fotografije i primila mu ruke svojima, pokušala ga nadjačati da ih spustim i vidim to mokro lice, no sav se zgrčio, jecao je i dalje, govorio o mirisu ljudskog mesa koji mu se pričinja svaku večer. „Ko da opet umiru, ko da evo tu padaju, jedan za drugim, zovu me, viču, ja ležim i ne mogu…“ buncao je. „Ne mogu udahnuti, vjeruj mi, ne mogu, a da ne udišem krv, zapušen mi je nos od tog smrada. Zato se i molim svaku večer, molit ću se tako dok sam živ, čuješ.“

Ovako potresan opis zločina u Staroj Gradiški teško je pronaći u poslijeratnoj lijevoj književnosti, uključujući i samoga Krležu, ali eto, dobili smo ga u nacionalističkom The Romanu koji pod umjetnost podvaljuje revizionizam.

Nadohvat jednostavno nije bogomdani desničarski The Roman niti je imalo „kompatibilan s nacionalističkom ideologijom“

„Iz Katine perspektive“, piše Bobičić, „partizanke i partizani nisu učinili niti jedan pozitivan čin.“ Upravo tako, iz Katine perspektive. Katina perspektiva je opisana, ona je mislila da ljudi nestaju u polju, izgube se u sumrak i naprosto nestanu, kao u kakvom hororu. Granice njene spoznaje su granice njenog vida i sluha, onoga što vidi iz vlastitog dvorišta i što slučajno čuje u prolazu. Kata ne zna ni tko su komunisti, ni Vlaji, ni zašto „rade protiv države i poglavnika“, ni kakva je uloga Njemačke u tome itd., ona tek zna da im iz Njemačke stižu kamioni s hranom i da samo zbog te činjenice ne umiru od gladi. Kako je došlo do toga, ni ona ni njena majka nisu u stanju procesuirati (što Pavičiću ne smeta da istu tu majku proglasi „zadrtom nacionalistkinjom“). Ona je dijete koje se oslanja na starije, prije svega na roditelje, a kada ni ti roditelji nisu svjetski putnici i intelektualci (Katarinin otac je lugar, koji je ponekad poslovno išao „čak i do Zagreba“), teško da i oni mogu biti odgovorni za Katarinino ideološko „zastranjivanje“ (stav utemeljen na nepotpunim ili krivo shvaćenim informacijama); jedno je spontani odgoj ili utjecaj priprostih i jednostavnih ljudi na vlastitu djecu, a drugo je planska i promišljena indoktrinacija ustaškom ideologijom (ono što je npr. glumac Božidar Alić radio s vlastitim sinom, ili što je školstvo NDH sistemski provodilo, a djelomično i školstvo i neki mediji suvremene RH).

Dokufikcija

Haleričina dokufikcijska priča neobično mi je bliska i prepoznatljiva, a vjerujem i mnogim čitateljima, i dozvolit ću si ovdje kratko zastranjivanje u vlastitu obiteljsku prošlost (u svrhu dodatne ilustracije): moja je baka bila otprilike Katine dobi, živjela je u jednom seocetu nedaleko Vinkovaca, a nekoliko braće joj je bilo u ustašama ili domobranima (ne znam točno). Često je znala pričati o „gestapovcima“, koji su po njenom shvaćanju i osobnom iskustvu bili pozitivci. Naime, kad bi se selom pronio glas da dolaze partizani hapsiti obitelji koje su „dale“ ponekog ustašu, ljudi bi se, osobito mlade djevojke, u strahu za život, dali u bijeg do obližnjeg nešto većeg sela gdje su ti famozni „gestapovci“ imali štab (ili tako nešto), te su im oni pružali utočište i kasnije ih, kad bi opasnost prošla, vraćali kućama. Sa četiri razreda pučke škole, dakle osnovne pismenosti, ona nije znala za konclogore i holokaust, što je Gestapo, i zašto NDH ne valja, tko su zapravo partizani, a riječ ideologija do kraja života nije znala niti izgovoriti. Iako je kasnije u Jugoslaviji podignula obitelj, stekla radni staž i mirovinu u borovskom Kombinatu, sve do smrti 2008. godine za nju su „gestapovci“ bili „oni koji su ih spašavali od hapšenja, silovanja i strijeljanja“, a partizani oni koji su joj ubili i „u jame bacili dva brata“, a zaručnika, dakle mojega djeda, poslali prema Bleiburgu i kasnije strpali u zatvor. Shvaćate, kada bih Drugi svjetski rat pripovijedao iz njene perspektive bilo bi to neobično nalik svjedočanstvu Kate iz Zrina, ali samo bi neupućen ili zlonamjeran netko mogao u tome vidjeti eventualno moj, a u ovom slučaju Haleričin revizionizam, odnosno, „pažljiv umjetnički postupak“ koji „može da se iskoristi za idejnu manipulaciju književnog teksta.“

Ne mora se tako pripovijedati, ali i može, legitimno je, jer ne postoji partijska cenzura niti su na snazi harkovski propisi o pisanju, a letimičan pogled na kalendar podsjeća nas da već desetljećima nisu. Ali ako pažljivije pročitamo roman, uočit ćemo zapravo dvostruki odmak autorice od pripovjedačice, odnosno fokalizatorice: nije perspektiva Katarine djevojčice, nego Kate starice koja se uživljava u sebe mlađu. Tekst ona piše (a njena sestra Julijana čita) sredinom devedesetih godina, čemu svjedoče brojni analeptički i proleptički momenti u tekstu, osobito drugom i trećem dijelu. Sam je tekst uokviren prologom i epilogom, koji se pak otvaraju i zatvaraju dokumentarnom građom, što romanu Nadohvat daje izrazito postmodernističko ruho. Okvir je pak ispripovijedan iz pozicije klasičnog, sveznajućeg pripovjedača, čime se osnova fabule, Katina ispovijest, jasno odjeljuje kao samostalni tekst kojega uokviruje i prezentira neka izvantekstualna instanca. U prologu se jasno upućuje na rukopis romana, što kritika gotovo nije ni zapazila, kao djelo same Kate, njena autobiografija napisana nakon smrti supruga Petra (dakle, pod stare dane, odnosno tijekom devedesetih godina, kada se događa okvirna priča).

Nadohvat ne smatram niti ljevičarskim romanom (štogod bi to značilo), ali svakako bi za hrvatsku ljevicu (i ne samo ljevicu) mogao biti katarzičan

Postmodernizam i novopovijesno

Kako bi dokraja sve bilo u skladu s nazadnim nacionalističkim diskursom araličevskog tipa, Bobičić kaže da je stil Nadohvata „realističan i pomalo arhaičan“ te da Haler koristi „konzervativne tehnike pripovijedanja“. Koristi ih stara Kata, gospođa u godinama, daktilografkinja u mirovini, kako smo dokazali u gornjem ulomku, a ne Ena Katarina Haler. Haler je samo odabrala staru Katu koja je odabrala mlađu sebe da iznese svoju priču i njena je (autoričina) vještina u tome što je takvom liku (književno neškolovanom) uspjela pridati stilsku uvjerljivost i pripovjednu snagu kakvu bismo očekivali od osobe takvog iskustva. Teško je očekivati da stara Kata piše kao Olga Tokarczuk, da mijenja perspektive, nudi kontrapunkt i polifoniju. A ono što se može pripisati sveznajućem pripovjedaču i na taj način približiti samoj autorici, dakle okvir, mistificiranje sudbine rukopisa i dokumentarne priloge, izrazito je postmodernističko. U nedoumici smo. Ili je postmodernističko i novopovijesno već postalo arhaično i konzervativno, ili nam to Bobičić propovijeda kao poželjan i postmoderan socrealistički tip proze ždanovske linije? Teško je to raspetljati.

Zbog svega navedenog, ne bih rekao da se u romanu stječe dojam da je „njena perspektiva pouzdana i istinita“, nego upravo obratno – stječe se dojam da je nepouzdana. Zato se i prvoosobni tip pripovjedača naziva, gle čuda, nepouzdanim. No i u suprotnom slučaju – u čemu je problem? Fikcionalni lik ima dojam da je nešto istinito? To bi nas trebalo zabrinjavati? Da ne bi bilo nedoumice, recimo i to da Nadohvat ne smatram niti ljevičarskim romanom (štogod bi to značilo), ali svakako bi za hrvatsku ljevicu (i ne samo ljevicu) mogao biti katarzičan. Nadohvat ne nudi crno-bijelu sliku svijeta, ni povijesti ni političke odgovornosti. Naprotiv, u svojim najsnažnijim dijelovima suočava nas sa samima sobom, našim porijeklom, onim što bi Stanko Lasić primjerice, nazvao cjelinom hrvatskog identiteta, sa svim pozitivnim, ali i negativnim elementima koji nas čine onime što danas jesmo i s čime se moramo nositi. Nadohvat eventualno može biti freska koja prikazuje kako su se reakcionarne ideje „čuvale“ i prenosile desetljećima, duboko u narodu, u najnižim slojevima, dok nije sazrjelo vrijeme da padnu na plodno nacionalističko tlo, da odozdol isplivaju, iz svake pojedine Kate i Petra ove zemlje, iz njih, ali bez njihove krivnje. No to još ne znači da je roman revizionistički – to znači da nas suočava upravo s tim, s našim porijeklom, našim precima takvima kakvi su bili, mali i nemoćni u kolopletu krvave povijesti, ratova različitih dogmatizama i režima, i u konačnici s nama samima. No Nadohvat je prije svega jedna intimna i potresna priča o odrastanju i sazrijevanju; priča o boli i patnji, jednostavna a duboka, realistična i mjestimice lirična, potresna  i tvrda, opora, a ujedno i nježna i sentimentalna, baš kakav je i život sam. U tome je veliko postignuće Ene Katarine Haler i njezinog romana, koji bi trebao zauzeti istaknuto mjesto u suvremenoj hrvatskoj književnosti.

Davor Ivankovac (Vinkovci, 1984.) autor je triju nagrađivanih pjesničkih knjiga i književni kritičar

Po izboru urednika