Tihi brzaci odlazaka

Naslovnica "Male smrti"
Novi roman Ivane Sajko

Tihi brzaci odlazaka

U romanu "Male smrti" Ivane Sajko egzili se samo naslaguju jedan na drugi, kao transgeneracijsko iskustvo i društveni momentum, kao priče koje su istovremeno univerzalne, politične/političke i duboko intimno individualne
Ivana Sajko: "Male smrti", Fraktura, Zagreb, 2021.
Karakteristični stil autorice rezonira kroz tekst u brzim izmjenama zgusnutih prizora, sažetim i emotivno nabijenim literarnim klasterima samouvjerenog pera za koje je proza uvijek odmjereni eksperiment brzaca i rasprsnuća

Umiremo pomalo svaki dan, i dok vrijeme „na putu od točke A do točke B“ odnosi komadiće naših bića i nagriza naše nevinosti, fantazmatski se prostor puni neprestano novim sjećanjima, koja se naslaguju jedna na druga, blijede i transformiraju. Najnoviji roman Ivane Sajko pod naslovom Male smrti satkan je upravo od čestica prošlosti koje titraju u rastegnutoj sadašnjosti, između odlazaka bez konačnih dolazaka, uvijek ustremljenih prema horizontu.

Roman započinje u vlaku koji dnevničara odvodi u stranu zemlju, daleko od doma koji je prestao biti domom negdje između karika odgoda i mamurluka, sve duljih i težih tišina između dvoje ljudi koji su se nekada voljeli potpuno posvećeno, do udarca nakon kojega više nije bilo povratka. S nejasnim planom da neku vrstu sreće potraži u Berlinu, gradu koji je obilježio imaginaciju njegova djetinjstva provedenog kod bake, u iščekivanju majke koja je u masovnim emigracijama ondje putovala zaraditi za život, pripovjedač se u bljeskovima prisjeća formativnih trenutaka svoga života. Putovanje je uvijek smješteno u neko drugo vrijeme, čiji nas paralelni tok odvaja od jurišanja svakodnevnice, istodobno izoštrava i zamagljuje pogled na krajolik prošlosti i budućnosti. Protagonist odbrojava trenutke riječima koje ispisuje u notes, pokušavajući re/konstruirati pripovijest svoga života do ukrcaja na vlak, pronaći logiku u nizu raskida koji ga je doveo do putovanja zasićenog melankoličnim žaljenjem zbog nagomilanih gubitaka.

Između polazišta i odredišta

Male su smrti odlasci – naši vlastiti i tuđi, oni koji su se dogodili i oni koji još tragičnije nisu, nepovratni čak i kad nas pruga nanese ponovno na točku s koje smo krenuli, samo ondje više ništa nije isto. Skrojen od završetaka, roman Ivane Sajko zadržava nas u suspendiranom stanju između polazišta i odredišta, koji se sa svakim listom knjige multipliciraju i premještaju kao miraž. Kratki je roman razlomljen u paragrafe satkane od po jedne duge rečenice koja meandrira iz stranice u stranicu. Sajko maestralno uspijeva u krajnje konciznoj formi oblikovati univerzum svog protagonista od raspršenih misli koje gusto zuje u njegovu umu, uz klepetanje vlaka koji se udaljava od života kakav je poznavao.

Roman Male smrti satkan je od čestica prošlosti koje titraju u rastegnutoj sadašnjosti, između odlazaka bez konačnih dolazaka, uvijek ustremljenih prema horizontu

Sajko u ovome romanu pripovjedački nastanjuje varijaciju na prepoznatljivi tip domaće književnosti koji dominira od modernizma naovamo, omamljenog novinara s literarnim ambicijama u neodređenom konfliktu sa svijetom s kojim se ne umije suočiti. Istražiti potencijale oblikovanja diskursa iz pozicije ultimativno privilegiranoga glasa bijelog cishet muškarca bila je jedna od osnovnih promišljenih namjera autorice u ovom romanu, prema njezinim vlastitim riječima. Međutim, ne čini se da rodna inverzija i implicitna igra klišejima dobiva daljnju razradu; roman se zadržava jasno u autorskoj poetici Ivane Sajko podjednako na formalnom i tematsko-motivskom planu. Preokupacije generacijskim prijenosima i neuralgičnim društvenim momentima, ratnom traumom koja ispod površine objava rata i mira titra kao trajno stanje boli i sukoba, turbulencijama i zastojima u emocionalnom pejzažu ljubavnog odnosa, redom teme kojima se u dosadašnjem dramskom i proznom radu autorica bavila iz različitih rakursa slažu se u narativ Malih smrti. Protagonist je najzanimljiviji ondje gdje najsnažnije djeluje njegova mekoća naspram konvencionalnog hard boiled maskuliniteta, no dojam je da je eksperiment interferencija rodnih stereotipa mogao posegnuti znatno dalje. Karakteristični stil Ivane Sajko rezonira kroz tekst u brzim izmjenama zgusnutih prizora, sažetim i emotivno nabijenim literarnim klasterima samouvjerenog pera za koje je proza uvijek odmjereni eksperiment brzaca i rasprsnuća.

Usidren u aktualni povijesni trenutak, roman dotiče strahotu nebrojenih izbjeglica koje u bijegu od ratnog pakla koji razdire njihove rodne zemlje pristižu u Europu, gdje se sudaraju s nepovjerenjem i nasiljem, neprobojnom birokracijom i nizom dehumanizirajućih praksi prema kojima svatko sa savješću može osjećati samo duboku sablazan i jednako dubok sram prešutnog odvraćanja pogleda. Sporedno mjesto u romanu dobiva i pandemijska godina čija težina blijedi u odnosu na druge prijelome u životu pripovjedača i ostaje tek odraz njegove tjeskobe i otežale distance između njega i žene koja ga je nekoć voljela. Iako je naboj romana daleko od uzbuđenja novih početaka i protagonist bi se sa svakim kilometrom najradije vratio u sigurnost poznatog života i ispravio pogreške koje zna da su neispravljive, zajedno s njime putujemo u bojažljivoj nadi da onkraj korica knjige slijede novi svesci novog života.

Sajko maestralno uspijeva u krajnje konciznoj formi oblikovati univerzum svog protagonista od raspršenih misli koje gusto zuje u njegovu umu, uz klepetanje vlaka koji se udaljava od života kakav je poznavao

Izaći iz notesa

Književnost u egzilu jedan je od velikih narativa književne povijesti koji osobito mjesto zauzima u kontekstu (post)jugoslavenske literarne tradicije obilježene diskontinuitetima i račvanjima. Iskustvo emigracije višestruko je slojevito jer pored fizičke izmještenosti osobu dovodi u stanje identitetske, emotivne i metafizičke rascijepljenosti, u trajno bivanje između. No dok emigracija ostaje značenjski neutralnom, riječ egzil podrazumijeva prisilu koja može biti vanjski ili samonametnuta, no uvijek konotira određenu (auto)agresiju, gotovo punitivni mehanizam koji je na nekoj razini nemoguće sasvim preboljeti. Književnost proizvedena u ovim procjepima na različite načine rezonira značenjskim i afektivnim slojevima iskustva napuštanja svoga doma, jezika, obitelji, u nostalgiji i nadi, krivnji i olakšanju. U romanu Ivane Sajko egzili se samo naslaguju jedan na drugi, kao transgeneracijsko iskustvo i društveni momentum, kao priče koje su istovremeno univerzalne, politične/političke i duboko intimno individualne.

Narativ Malih smrti zapravo nikada posve ne slijeće, tek zastaje na među-stanicama, prostorima niti na nebu niti na zemlji, vjetrovitim mjestima bez klupa na kojima su automati s grickalicama zaštićeni lokotom, a sve što imamo na ovom svijetu nagurano je u kofere ili pakete koji nam leže uz noge dok čekamo iz trenutka u razvučeni trenutak.

"…tako ću napokon stići u Berlin, izaći iz notesa, otvoriti prijateljevu poruku na mobitelu, „ono dobro u neprestanim odlascima je da te to ludo bauljanje u nekom trenutku vrati svim ljudima koje voliš“, neću mu sasvim vjerovati, ali me ipak možda razvedri."

Ana Fazekaš je kritičarka, esejistica i urednica na područjima izvedbenih umjetnosti, književnosti i pop kulture

Po izboru urednika