Što je u (bez)imenu?

Naslovnica romana "Mljekar"
Romaneskni slalom

Što je u (bez)imenu?

Sjajni, iščašeni psihološki triler "Mljekar" Anne Burns, nagrađen Nagradom Man Booker, čita se u jednom dugom napetom dahu, a pozornost koju gusto pisani roman traži od svojih čitatelja višestruko je nagrađena
Anna Burns: "Mljekar", prev. Igor Buljan, Naklada Ljevak, Zagreb, 2020.
Način na koji "Mljekar" pripovijeda iskustvo rodnih pritisaka, seksističkih mikro i makroagresija te kulture koja ih proizvodi i perpetuira je širi, dublji, suptilniji i direktniji te ima znatno više smisla za humor od heštegabilnog trending diskursa

"Nisam znala čiji je mljekar bio. Nije bio naš mljekar. Mislim da nije bio ničiji. Nije preuzimao narudžbe za mlijeko. Nije bilo mlijeka oko njega. Nikad nije isporučivao mlijeko. Također, nije vozio mljekarski kamion."

U jeku društveno-političkih nemira u Sjevernoj Irskoj, pred osamnaestogodišnju pripovjedačicu staje mljekar koji nije mljekar u automobilu koji nije kamion kako bi joj ponudio prijevoz, umjesto da djevojka pješačeći čita Ivanhoe. Bit će dostatno da misteriozni trinaest godina stariji (što je odvratno) oženjeni osporavatelj (što je opasno) pokaže interes za djevojku koja uporno čita dok hoda (što nije normalno) da bi se pokrenule destruktivne glasine u klaustrofobiji njihova okruga. Nekoliko mjeseci kasnije, mljekar će biti ubijen, a na njezina će prsa, u klupskom zahodu, pištolj prisloniti Netko McNetko – i upravo odatle kreće romaneskni slalom Mljekara Anne Burns na čijem se divljem spustu, koji traje i traje, u svakom naglom zaokretu iz petnih žila držimo za spretnu i pomalo sumanutu pripovjedačicu.

Mnogi je dobronamjerni kritičar nakon uspjeha romana ovjenčanog Man Booker nagradom 2018. godine usporedio Annu Burns s Virginijama, Williamima, Jamesima i Samuelima književnog kanona, i na djelo nalijepio nesretnu sintagmu "toka svijesti" ili ga nazvao eksperimentalnim romanom. Međutim, onkraj elementarnog literarnog bezobrazluka, stilske zasićenosti i strukturalne nestabilnosti središnje subjektne perspektive, što teško da stvara supstancijalnu vezu s danim odsječkom književne povijesti i odgovarajućom poetikom, Burns ima relativno malo veze s modernističkom tradicijom za koju ju se nastoji nasilu vezati. "Ne razumijem. Je li to zbog one cijele bezimenosti? Je li zaista težak roman? Knjiga jednostavno nije htjela imena", izjavila je Burns za New York Times komentirajući komentare da je riječ o "hrabrom izboru" žirija prestižne nagrade.

I feministički i neprogramatski

"Nasmijao se i rekao: 'Zafrkavaš me. Ne može biti tako gadno, zar je tako gadno?' kad sam spomenula momke koje poznajem koji su prezirali jedni druge, ali bili složni u bijesu zbog glasnoće Barbre Streisand; momke gnjevne na Sigourney Weaver jer ubije stvora u novom filmu dok nijedan od muškaraca u tom filmu nije u stanju ubiti stvora; momke koji reagiraju protiv Kate Bush jer je poput mačke, a protiv mačaka su jer su poput žena, iako mu nisam rekla za mačke koje su pronalazili uginule i izmrcvarene u prolazima do te mjere da ih na mojem području više nije ostalo mnogo."

Odrasla upravo u Belfastu sedamdesetih, u radničkom i katoličkom dijelu grada, Anna Burns je temelje romana postavila na iskustvima koja intimno poznaje kako bi dalje gradila fikciju doista sjajnog iščašenog psihološkog trilera.

Višestruko nagrađeni Mljekar njezin je treći roman i dok su njezina dosadašnja djela u kojima istražuje srodne tematsko-motivske sklopove (romani No Bones i Little Constructions te novela Mostly Hero) privukla izvjesnu pozornost, Milkman joj je priuštio zasluženu globalnu vidljivost. U neprevedenim zahvalama uz roman autorica je napisala: "Mnogo su mi darova i pomoći kroz godine ponudili prijatelji i stranci s pažnjom i ljubaznošću. Radujem se tome da jednog dana napravim opaki tulum da im svima zahvalim, ali ne još, jer bi ga sada oni morali platiti." Kasnije je u pobjedničkom bookerovskom govoru izrazila vrlo iskrenu radost što će joj novčana nagrada omogućiti da izađe iz minusa i plati skupu operaciju kojom će konačno sanirati kroničnu bol u leđima, što je prilično precizan opis opstanka na polju književnosti.

Unatoč vjerojatno najboljima namjerama, roman je popratio kritičarski PR iz pakla, počevši od toga da dosad vjerojatno nikad nijednom romanu nije zapravo pomoglo da ga se nazove feminističkim. Burns se doista mnogo bavi rodnim odnosima, pametno, lucidno i slojevito, no snaga je romana upravo u tome da nije tendenciozan ili programatski, a njegova poput britve oštra ironija ne štedi nikoga: od osporavatelja lakih na okidaču do predstavnica feminističkog ogranka koje od smaknuća moraju zaštititi religiozne tradicionalistice ("'Ne budite smiješni,' rekle su. 'Ne možete ih ubiti. To su blesače. Intelektualne blesače. Učen svijet! Za to jedino valjaju.'"). Također, način na koji Mljekar pripovijeda iskustvo rodnih pritisaka, seksističkih mikro i makroagresija te kulture koja ih proizvodi i perpetuira širi je, dublji, suptilniji i direktniji te ima znatno više smisla za humor od heštegabilnog trending diskursa kroz koji ga se nerijetko nastoji prelomiti.

Anna Burns se mnogo bavi rodnim odnosima, pametno, lucidno i slojevito, no snaga je romana upravo u tome da nije tendenciozan ili programatski, a njegova poput britve oštra ironija ne štedi nikoga

Otpor normalizaciji ne-normalnoga

Na sličan način, roman jest i nije o političkoj povijesti nasilja i disidentstva, jer i o tom aspektu progovara iskosa, ili radije iz prevelike blizine/daljine da bi se pogled mogao doista izoštriti. Otprilike kao što junakinja usredotočena na svoje štivo perifernim vidom registrira okolinu, a pritom joj ključni elementi promiču kako bi joj se kasnije iz nekog drugog smjera obili o glavu, pripovjedačica nas u izmaglici vodi kroz roman, rasvjetljavajući prizore nejasnom unutarnjom logikom kojoj se prepuštamo jer ionako nemamo izbora. Prošarano čvorovitim detaljima koji će se raspetljati tek kasnije u tekstu, tkanje neprestano vuče dalje, organski se premještajući naprijed-natrag u vremenu sjećanja od kojega pripovjedačicu zapravo dijele desetljeća.

U načelu, sve što se nameće kao određujuće za roman kada ga treba prikazati u nekoliko riječi zvuči kao recept za katastrofu ako nismo specifično baždareni da nas privuče prikaz političkih nemira kroz narativ o seksualnom uznemiravanju u modernističkom stilskom kôdu. Ali ništa od navedenih nepotrebno preuzetnih formula ne govori o doživljaju romana koji nefokusiranom lećom zahvaća i visceralno prenosi iskustvo svakodnevnice duboko obilježene nasiljem koje je toliko normalizirano da postaje gotovo nevidljivo. Pritom neka vrsta optimizma leži upravo u tome da je čak i u izostanku življene ili zamišljene alternative, političko, ratno, patrijarhalno ili osobno nasilje naprosto nemoguće posve integrirati na osobnoj kao i na kolektivnoj ravni; otpor prema normalizaciji nenormalnoga ostaje tinjati čak i u mrklom mraku, bljeskajući povremeno dok ne dođe do dovoljno zraka da se konačno rasplamsa.

"To što sam i sama bila na njemu, razgovarala sa zlokobnim čovjekom držeći glavu mačke koju su bombama ubili nacisti, bilo je dokaz, ako išta drugo, da desetminutno područje nije za normalne stvari."

Mehanizmi čopora

Počevši od svoga naslova, Mljekar je anti-portret, što će reći da je temeljna strategija za paralelni prikaz duboko intimnog i kolektivnog političkog iskustva upravo ispisivanje kroz antipode i melankolično sjenčanje ispražnjenih obrisa: imenovani mljekar naslovljuje diskurs neimenovane djevojke, kao što zajednica pripovijeda iz središta unakrsne paljbe, dok oni koji ispucavaju rafale ostaju na periferiji.

Iako je duboko usidren u "psiho-političku atmosferu" određenog mjesta i vremena, roman prikazuje dinamiku zajednice-mase-čopora koja je u suštini ljudski univerzalna, koristeći ekstreme danog društveno-povijesnog okvira kako bi ilustrirala ne samo grozu opresije, nego i performativnu komiku mačističkih igara moći i pripadajućih kolektivnih obrambenih mehanizama. Kako to nerijetko biva, komika je uz bok tragici te zgusnuti vijugavi narativ održava nelagodnu tenziju punom dužinom romana, koji je istovremeno premrežen humorom koji nas održava na životu.

Iako je duboko usidren u "psiho-političku atmosferu" određenog mjesta i vremena, roman prikazuje dinamiku zajednice-mase-čopora koja je u suštini ljudski univerzalna

Prijevod Igora Buljana fino prenosi slojeviti, samosvjesni i shizofreni jezik Anne Burns, iako bi u rješenjima nerijetko mogao biti slobodniji kako bi zahvatio živopisnu zaigranost originala. Autorica gomila riječi, naslagujući kolokvijalizme na neutralni standard koji u tekstualnim klasterima prestaje biti neutralnim i standardnim, podvaljujući neologizme koje svesrdno upijamo u vokabular s povremenim izletom u sofisticiranu stilistiku ili žargon. No osim što gradi stilski zahtjevno literarno tkivo, jezik je bitan i kao motiv unutar svijeta djela jer zajednica koja čini jedinstveno a(nta)gonističko tijelo u tekstu ima uspostavljenu strogu kodifikaciju poželjnog i nepoželjnog jezika, koju junakinja pedantno izlaže u brojnim ekskursima. Pravila zajednice upisana su u organizam stanovništva, ali opet svako pravilo ima svoje ograde, svaki kodeks svoje sive zone, svaka neupitnost svoj paradoks. "Ona cijela bezimenost" koja traži zaobilazne moduse imenovanja, kao da je sve vidljivo samo u odrazima, oblikuje još jedan produktivni paradoks u kombinaciji s kompulzivnim nabrajanjem imenica i imena.

"Trebala sam svoju šutnju, svoju nedruželjubivost, da me štite od čeprkanja i dodijavanja pitanjima... To je bio moj djelić moći u svijetu koji moć oduzima."

Prijevod Igora Buljana fino prenosi slojeviti, samosvjesni i shizofreni jezik Anne Burns, iako bi u rješenjima nerijetko mogao biti slobodniji kako bi zahvatio živopisnu zaigranost originala

Višeznačnost, fluidnost, rastakanje

Svih četiristotinjak stranica romana čita se kao u jednom dugom napetom dahu, koji se trajno zadržava na rubu, istovremeno kao grč i smijeh koji se nikada sasvim ne otpusti, a pozornost koju gusto pisani roman traži od svojih čitateljskih suputnica definitivno je i višestruko nagrađena. Burns se ne suspreže od napadnog simbolizma, koji nivelira višeznačjem i fluidnošću kao osnovnim pripovjednim strategijama, rastvarajući temeljno neodržive dihotomije među kojima se likovi klackaju u romanu. Tako je modus samoobrane, ali i upravo ono što junakinju smješta među "neprilične" unutar zajednice, njezina tvrdoglava tišina, u komplementarnom kontrapunktu prema diskurzivnim salvama dojmova i unutarnjih doživljaja od kojih je satkan roman.

Na neki je način upravo u tom srazu apsolutne tišine i glasa koji se probija u suštini iskustvo književnosti. Također znakovito, osnovna su barikada protagonistkinje knjiške korice devetnaestostoljetnih klasika u čijim uređenim konačnim univerzumima pronalazi prostor u kojem se osjeća sigurnije nego u stoljeću kojem pripada. S druge strane, Mljekar je roman čije se granice neprestano rastaču: počinje u sredini, završava na početku, krupne kadrove niže iz daljine, tišine pretvara u logoreju, iz laži plete istinu, u beznađu nalazi otpor, a u umoru, u konačnici, titra gotovo smijeh.

Ana Fazekaš je kritičarka, esejistica i urednica na područjima izvedbenih umjetnosti, književnosti i pop kulture.

Po izboru urednika