Pričam ti mikropriču

Naslovnica knjige "Blizina svega"
Književnost može nastati i iz oglasa

Pričam ti mikropriču

U moru overhyped naslova, "Blizina svega" A. Z. Stolice zaslužuje pohvale čitateljske publike i kritike. Iako se ne radi o revolucionarnom žanrovskom iskoraku, ova knjiga predstavlja ono što hrvatskoj književnosti u ovom društvu spektakla itekako treba - jednostavnost i skromnost
A. Z. Stolica: Blizina svega, Fraktura, Zaprešić, 2020.
"Blizina svega" je osvježavajuća u kontekstu suvremene književnosti koja se doživljava preozbiljno i misli da je nužno ugušiti čitatelja postmodernističkim postupcima, pamfletizmom ili jezičnom hermetičnošću da bi pokrenula njegove moždane vijuge. Da se razumijemo, ova knjiga također to radi, neka vas ne zavara njezina "običnost", ali na znatno suptilniji način. Kao kad čujete neku pjesmu koja na prvu ne zvuči posebno, ali vam se sa svakim slušanjem sve više uvlači pod kožu

Svakodnevni život je prepun materijala za umjetnost. Potrebno je naoštriti osjetila: širom otvoriti oči i uši. Tko bi rekao da se u oglasu za iznajmljivanje stana može pronaći naoko jednostavna, ali poetska sintagma "blizina svega". Autor A. Z. Stolica je prepoznao njezin potencijal i njome naslovio svoju prvu objavljenu knjigu. 
U oči odmah upada činjenica da su u Blizini svega (Fraktura, 2020.) sadržani različiti tekstovi koje se ne može podvesti pod jedan žanr. Naime, radi se o crticama, anegdotama, autobiografskim zapisima, pjesmama i mikropričama. Upravo se ovaj posljednji termin mnogo prije objave Blizine svega spominjao uz autorovo ime. Naime, jedno vrijeme Stolica je objavljivao mikropriče na portalu Booksa, uz autoricu Ružicu Aščić, kao i na tumblr-blogu Stvari

Mikropriča je jedna od najmanje zastupljenih književnih formi, ali i najkompleksnijih: upravo zbog svoje kratkoće (mogu biti duge od jedne rečenice do tisuću riječi) i prividne jednostavnosti (sjetimo se samo legendarne: "Dječje cipelice na prodaju. Nikad nošene.”, koja se pripisuje Ernestu Hemingwayu, ili pak priče Augusta Monterrosa “Kad se probudio, dinosaur je još uvijek bio tu.”). Radi se o formi koja je lako savitljiva i koja se nerijetko preklapa s poezijom zbog hiperfokusa na detalje, atmosferu i jezik.

Svakodnevni život je prepun materijala za umjetnost. Potrebno je naoštriti osjetila: širom otvoriti oči i uši. Tko bi rekao da se u oglasu za iznajmljivanje stana može pronaći naoko jednostavna, ali poetska sintagma "blizina svega".

Neizrečene riječi

Sto devedeset i devet stranica ove knjige je podijeljeno na 17 cjelina. Neki od naslova su vezani uz oglas odakle je uzet naslov knjige (a koji ujedno i figurira kao epigraf) - “Prodajem stan, blizina škole, vrtića, autobus, zvjezdarnica, mir, blizina svega.” - na primjer "Škola", "Zvjezdarnica", "Autobus", "Šuma", "Igralište" itd. 
Tekstovi su povezani pripovjednim glasom muškarca podrijetlom iz Splita (kvart Sućidar zauzima bitno mjesto u knjizi) koji trenutno živi u okolici Zagreba s djevojkom Zlatarinom. Ovi podaci su preuzeti iz biografije autora, stoga se knjigu može čitati u autofikcionalnom ključu. Iako su kronološki ispremiješani, može se pratiti razvoj pripovjedača - od djetinjstva, razdoblja obavljanja različitih privremenih poslova do sadašnjosti - zajedničkog života s djevojkom. Upravo odabir jednog pripovjedača je jedan od ujedinjavajućih elemenata cijele zbirke, a koja bi bez tog bila zbirka nasumičnih tekstova. 
Drugi bitan element je već spomenuta vještina u konstrukciji samih tekstova. Iako nerijetko dugi tek jednu rečenicu, tekstovi uglavnom funkcioniraju kao samosvojne cjeline. Neke od najboljih priča u zbirci su upravo one od jedne ili dvije rečenice, kao naprimjer:

"Gore sva četiri žmigavca na parkiranom autu pogrebnog poduzeća." 

"Slijepac izašao iz kladionice."

"Zgrčeni na klupama, spavaju tri beskućnika, četvrti se razvalio, izuo cipele, stavio ih na put toliko daleko da će ih prolaznici morati zaobilaziti. Bogat čovjek, svijet mu je predsoblje."

Čest je problem u mikropričama što ponekad ostavljaju previše praznog prostora i čine se kao da su nasilno prekinute. Ovu zamku Stolica vješto izbjegava. Shvaća da su jednako bitne sve riječi, ali i one neizrečene. Ravnoteža između zaokruženosti i nedorečenosti ostavlja prostor koji čitatelji ispunjavaju svojim emocijama i interpretacijama teksta. Odatle proizlazi i univerzalni karakter tekstova, iako su smješteni u određeni vremenski (devedesete i dvijetisućite godine) i geografsko-socijalni kontekst (Hrvatska). 

Što se tiče socijalnog aspekta, važan dio knjige zauzimaju tekstovi o pripovjedačevim radnim iskustvima koja su se uglavnom svodila na privremene i često slabo plaćene poslove. Ovaj je aspekt, da se poslužim klišejem, bešavno utkan u tekst. Pripovjedač prihvaća trenutne okolnosti i naprosto goes with the flow, jer je bitno preživjeti, baš kao i velikoj većini ljudi u stvarnosti, što zauzvrat olakšava čitateljsko poistovjećivanje s likovima. Štoviše, ovaj pomalo stoički stav prema životu odjekuje i u pripovjedačkom glasu. 
Staložen, melankoličan, koncizan i perceptivan, ali i izrazito empatičan, pripovjedač je neka vrsta ljudske kamere (također povezano s autorovim iskustvom u filmu) koja bilježi pozitivne i negativne sitnice svakodnevnog života i uzdiže ih iznad banalnosti, ali tako da je na čitateljima da zaključe je li ono što je zabilježeno nešto banalno ili nije. Štoviše, ova perspektiva kamere je prisutna i na naslovnici koja prikazuje ljude u autobusu. Lica ljudi okrenutih prema naprijed gledaju ravno u "kameru" ili pak čitatelje koji će upravo otvoriti knjigu.

Ravnoteža između zaokruženosti i nedorečenosti ostavlja prostor koji čitatelji ispunjavaju svojim emocijama i interpretacijama teksta. Odatle proizlazi i univerzalni karakter tekstova.

Smisao za detalje

Još jedna poteškoća pri pisanju mikropriča jest u tome što je teško izvesti uvjerljivu karakterizaciju likova. Konstrukcija ove knjige kao mozaika to znatno olakšava, kao i autorov impresionistički smisao za sitne, ali snažne detalje. Primjerice, već u tekstu koji otvara knjigu se ogleda jedan aspekt pripovjedačevog karaktera. Pripovjedač se prisjeća rješavanja psihološkog teksta koji uključuje matematičku operaciju koliko će neko dijete naslijediti ako su mu brat i sestra poginuli u nesreći. Tekst završava pripovjedačevom konstatacijom da se ne sjeća rezultata, već samo "da je na mom psihotestiranju to dvoje djece poginulo". Dakle, može se zaključiti da se radi o empatičnoj osobi, neopterećenoj materijalnom stranom stvarnosti (rezultat zadatka). 
U psihološkom smislu je zanimljiv i tekst o pripovjedačevoj majci i baki: "Iako žive već trideset godina zajedno, moja mama nema ime za moju babu - ako je želi dozvati, mora do nje.” U dvadeset riječi pripovjedač kroz jedan detalj ocrtava odnos dvije žene različitih generacija i položaja u obitelji, a zapravo na neki način ocrtava i općenit odnos žena u dalmatinskim obiteljima. Upravo kumulativnom karakterizacijom kroz detalje autor plete svojevrsnu crvenu nit koju čitatelji prate do kraja, što naposljetku lijepi sve tekstove i od njih čini koherentnu cjelinu. 
No neki tekstovi, pogotovo kad ih se uspoređuje s onim najuspjelijima, ipak "iskaču iz tračnica". Primjerice: "Zadnjih noći čini mi se da će krevet propasti iako ništa ne upućuje na to." Ili: "Zamisli da sutra ideš na izlet." ili pak tekstovi iz cjeline "Škola" koji su pisani kao upute, zbog čega se doimaju razvučeno (npr. "Upute za provjeru ulja") i kao da su dodani u knjigu samo da je podebljaju. Ne nude nikakvu novu informaciju, niti onu jukstapoziciju suprotnih elemenata (obično-neobično; univerzalno-partikularno) koju autor u drugim tekstovima dobro iskorištava i postavlja na strateška mjesta. Također, u odnosu na one kratke, duži tekstovi su zanimljivi kao autobiografske anegdote. 

U dvadeset riječi pripovjedač kroz jedan detalj ocrtava odnos dvije žene različitih generacija i položaja u obitelji, a zapravo na neki način ocrtava i općenit odnos žena u dalmatinskim obiteljima. 

Zaslužene pohvale

Blizina svega je osvježavajuća u kontekstu suvremene književnosti koja se doživljava preozbiljno i misli da je nužno ugušiti čitatelja primjerice postmodernističkim postupcima, pamfletizmom ili jezičnom hermetičnošću da bi pokrenula njegove moždane vijuge. Da se razumijemo, ova knjiga također to radi, neka vas ne zavara njezina "običnost", ali na znatno suptilniji način. Kao kad čujete neku pjesmu koja na prvu ne zvuči posebno, ali vam se sa svakim slušanjem sve više uvlači pod kožu. 
Još je bitno spomenuti da u moru overhyped naslova Blizina svega, za razliku od nekih drugih, zaslužuje pohvale čitateljske publike i kritike. Iako se ne radi o nekom revolucionarnom iskoraku (primjerice, očite su paralele s nekim aspektima djela Semezdina Mehmedinovića, prvenstveno korištenje forme mikropriče kao i autofikcionalnih elemenata), ova knjiga predstavlja ono što hrvatskoj književnosti u ovom društvu spektakla itekako treba - jednostavnost i skromnost. 

Luca Kozina (1990.) - smišlja, piše i objavljuje prozu, poeziju i književne kritike.

Po izboru urednika