Priča o šutnji

Naslovnica knjige "Dobrodošli u Ameriku"
Obitelj između svjetla i tame

Priča o šutnji

Roman o jedanaestogodišnjoj Ellen koja nakon smrti oca, oboljelog od bipolarnog poremećaja, odlučuje da više neće ni s kim govoriti još jednom nam predstavlja Lindu Boström Knausgård kao autoricu koja može mnogo toga izreći u malo riječi
Linda Boström Knausgård: "Dobrodošli u Ameriku", sa švedskoga preveo Mišo Grundler, Naklada Ljevak, Zagreb, 2020.
Pripovjedačica je naoko distancirana, ali privlači čitatelja svojom iskrenošću i dječjom zbunjenošću pred onim što joj se događa u tako malo vremena - smrt, odrastanje, promjene u pogledu na svijet - iskustvima koja su i nama čitateljima poznata, iako možda na drukčije načine

Švedsku spisateljicu Lindu Boström Knausgård svijet je upoznao kao jedan od likova u heksalogu norveškog pisca Karla Ovea Knausgårda. Igrala je ulogu piščeve supruge i majke njegove djece koja boluje od bipolarnog poremećaja. Međutim, u stvarnosti Boström Knausgård nije lik već autorica s nekoliko objavljenih knjiga. Debitirala je 1998. godine zbirkom pjesama, a do trenutka nastanka ovog teksta je objavila tri romana i zbirku kratkih priča te je radila radijske dokumentarce.

Iako je svjetski interes za njenim djelima potaknut Knausgårdovim književnim hitom, ova autorica itekako ima toga za pokazati. Za razliku od Knausgårda, Boström može izreći mnogo toga u malo riječi, kao što i sama kaže u intervjuu za Vanity Fair. No, slično kao i on, oslanja se na autobiografski materijal koji predstavlja građu za roman Dobrodošli u Ameriku.

Iako je svjetski interes za njenim djelima potaknut Knausgårdovim književnim hitom, ova autorica itekako ima toga za pokazati

Početak tišine

Roman je prvi put objavljen 2016. godine, a na hrvatskom jeziku u listopadu 2020. godine, i to nakon izdavanja autoričine najnovije knjige Oktobarsko dijete o njezinom boravku u psihijatrijskoj ustanovi. Mentalna bolest zauzima bitnu ulogu i u ovom romanu. Pripovjedačica je jedanaestogodišnja Ellen koja na samom početku obavještava čitatelje da je prestala govoriti. Ellenina šutnja je reakcija na iznenadnu smrt oca koji je bolovao od bipolarnog poremećaja. No njena šutnja nije samo reakcija na traumu već svojevrsno samokažnjavanje jer je Ellen uvjerena da je ubila oca zato što se molila Bogu za njegovu smrt.

Očeva smrt pogađa i Elleninu majku i brata, ali na drukčije načine. Majka, koja radi kao kazališna glumica, trudi se da sve ostane kao i prije, stalno govoreći da su oni “svijetla obitelj”, a brat se povlači u svoju sobu koju zakucava čavlićima i obavlja nuždu u bocama.

No oni su daleko od svijetle obitelji čijeg se koncepta majka grčevito drži. Očeva smrt ih razdvaja. “Smrt je stala između nas, kao rijeka potekla je kraj mene, a ja sam prešla na njezinu drugu obalu, u sigurnost”, kako kaže Ellen.

U fragmentima prošlosti raspršenima kroz roman doznajemo kompleksnu povijest ove obitelji. Ellen se bojala očevih nepredvidljivih raspoloženja i mogućeg nasilja, nasilnog brata (čupao joj je nokte), a prema majci počinje razvijati ambivalentne osjećaje (za Ellen je ona “sila prirode”, sasvim suprotna od nje same). Odnos s majkom se počinje komplicirati, ne samo zbog njihovih suprotnih osobnosti, već i zbog Elleninog polaganog odrastanja.

Ellenina šutnja je povezana i s njenim odrastanjem kojeg se boji. “Izbjegavala sam ogledala da ne vidim kako se rast odražavao na meni. Bojala sam se da je preobražaj već počeo.” Ellen želi ostati u djetinjstvu, odnosno vremenu kada je sve bilo u redu. Često se prisjeća dana kad je imala prijatelje, kad je zajedno s majkom vozila bicikl i kad je s obitelji provodila praznike u kući na ladanju. Ali upravo se u tom idiličnom okruženju “tata počeo mijenjati”, da bi kasnije zapalio kuću i time započeo prijelaz iz svjetla u tamu.

Pripovjedačica je jedanaestogodišnja Ellen koja na samom početku obavještava čitatelje da je prestala govoriti

Ljudi i predmeti

Ellenin novi svijet nakon očeve bolesti i smrti je mračan, ali u njemu postoje točke svjetla, da se poslužim detaljem iz romana, koje za nju predstavljaju sigurnost. Osim već spomenutih uspomena iz prošlosti, noć je doba u kojem Ellen ne osjeća pritisak svakodnevnog života i ne boji se da će progovoriti. “Bila sam jedno s noći i govorile smo istim jezikom.” Sigurnost noći ju ujedno i podsjeća na sigurnost djetinjstva, odnosno kazališta kao mjesta gdje njoj i njenoj obitelji otac nije mogao nauditi jer su tamo vladala druga pravila, pravila mašte.

Pripovjedačica je praktički još djevojčica, ali svoju obitelj opisuje s “objektivnom” empatijom, jednako primjećujući njihove dobre i loše strane, što je zapravo u skladu s njenim distanciranim pripovjedanjem. Iako otac u djevojčici izaziva strah, ona ga prikazuje kao slomljenog i usamljenog čovjeka (“No pekla me je savjest što je bio toliko usamljen.”) koji zbog svoje bolesti nije u potpunosti odgovoran za svoje postupke.

Također, iako se povremeno čini da majka ne prihvaća tragediju što ih je zadesila i usprkos Elleninim podvojenim osjećajima prema njoj, strpljiva je i brzo se prilagođava Elleninoj šutnji, a kasnije ju i brani pred ravnateljem škole koji zaprijeti izbaciti Ellen iz škole. Pomirenje suprotnosti majke i kćeri se nazire u sceni kad obje puše na balkonu, što označava eksplicitan Ellenin prijelaz u odraslost.

Često se kaže da je čovjek biće koje se može prilagoditi svemu. Tako se Ellen prilagodila životu u potpunoj šutnji. Zato se osjeća ugroženo kada brat u njihov stan poziva svoju djevojku i napokon skida čavliće s vrata. “Žarko sam žudjela za onim što smo imali prije Vendele. Dok je svatko bio u svojoj tišini.”

Ulazak novih osoba u njihov život se nazire kao dobar potencijal za kompliciranje radnje romana, odnosno okidač za sukobe među likovima. Međutim, napetost - hoće li Ellen popustiti i progovoriti - brzo splasne jer ti likovi jednako nenadano odu kao što su i došli (bratova djevojka, majčin mladi ljubavnik, ravnatelj škole) što nekim čitateljima može biti frustrirajuće.

Ako likovi ne iskorištavaju svoj dramatski potencijal, to uspijeva predmetima. Primjerice, bilježnica koju majka daje Ellen predstavlja jedinu mogućnost komunikacije između Ellen i njene obitelji, ali je ona ne koristi. Predmet koji većinu vremena stoji neiskorišten napokon stupa na scenu kad Ellen prvi put nešto zapiše nakon što vidi da je netko zapalio zgradu škole. Tek vatra, a možda sjećanje na zapaljenu vikendicu, u njoj probudi potrebu za izražavanjem, za pisanjem - “Znala sam samo da je bilo lijepo pisati riječi.” Međutim, Ellen zaguši tu želju jer ne želi “izgubiti”. Novonađena, ali potisnuta želja za komunikacijom se kasnije manifestira kroz Ellenine halucinacije oca s kojim povremeno razgovara.

Iako se povremeno čini da majka ne prihvaća tragediju što ih je zadesila i usprkos Elleninim podvojenim osjećajima prema njoj, strpljiva je i brzo se prilagođava Elleninoj šutnji

Iskliznuća u perspektivi

Što se tiče stilske razine, zanimljivo je kako se kroz roman isprepleću jednostavne, staccato rečenice karakteristične za dječju perspektivu s duljim, poetičnim rečenicama nabijenim metaforama (“Vidjela sam vlastite misli. Bilo ih je posvuda. Spuštale su se tijelom, pravile krug za krugom oko srca, igrale se sa srčanim mišićem, pritiskale ga.”) – previše zreo način izražavanja za djevojčicu od jedanaest godina. Ali, ova diskrepancija uopće ne škripi jer autorica pažljivo i tek povremeno dozira iskliznuća u perspektivi.

Pripovjedačica je naoko distancirana, ali privlači čitatelja svojom iskrenošću i dječjom zbunjenošću pred onim što joj se događa u tako malo vremena - smrt, odrastanje, promjene u pogledu na svijet - iskustvima koja su i nama čitateljima poznata, iako možda na drukčije načine. Osjećaj privlačnosti možda nije konstantan, ali u nama radi trag dovoljno dubok da se ova šutljiva djevojčica dugo vrti u našim mislima i postaje stvarna, gotovo kao njena autorica.

Luca Kozina (1990.) - smišlja, piše i objavljuje prozu, poeziju i književne kritike.

Po izboru urednika