Posveta literarnoj lijenosti

Naslovnica romana Nemoj me buditi

Posveta literarnoj lijenosti

Jest da roman „Nemoj me buditi“ Marka Tomaša konceptualno i programatski odustaje od toga da bude roman, ali teško je oteti se dojmu da je taj koncept više rezultat nego polazište književnog pothvata
Marko Tomaš: „Nemoj me buditi“, VBZ, Zagreb, 2020.
Produktivna lijenost umjetničkog stvaralaštva ima svoje mjesto u umjetničkoj povijesti kao pretpostavka za stvaranje koja se mnoštvo puta i (auto-)tematizirala unutar umjetničkog rada. Ali Markova je lijenost uglavnom neproduktivna, u osnovi ne služi ničemu osim bjesomučnom preusmjeravanju i odgađanju dok se nekako ne dokotrljamo do posljednje stranice u titravom sumraku između tegobne jave i nemirnog sna

Bezimeni anti-junak budi se u prazno jutro, mozak aktivira pelinkovcem prije obavezne kave i iako bi najradije kliznuo u svoje standardno ništavilo, mora stići na neodređeni dogovor sa ženom koja uslijed neodređenog slijeda događaja traži njegovu novinarsku pomoć. Srećom, anti-junak koji se diči mizantropijom i sveprožimajućim izostankom interesa, anti-junački se ne da uvući u događajnost, po inerciji odlazi kući s dokumentima koje će razbacati po podu i na njima manje-više zaspati. Kada i na trenutak slučajno zaroni u priču koja prijeti da mu preuzme roman, spremno se obezglavi alkoholom i preusmjeri tijek anti-narativa natrag na programatski besmisao premrežen osvrtima na svoj frenetični probavni trakt, demoliran bezumnim životom piva, pelina  i gumenih sendviča s benzinske crpke.

Ne-roman i anestezirano protu-bivanje

Nemoj me buditi Marka Tomaša roman je koji sam sebi pruža aktivni otpor, što je ujedno i jedino doista aktivno u romanu. Kako se narativ razmata bez bitnog progresa, saznajemo da fokalizator nije sasvim bezimen nego nosi ime autora, te da nije toliko anti-junak, koliko ne-junak, kao što je roman manje anti-roman, a više ne-roman. Natruhe kriminalističkog pseudo-noir zapleta fragmentarno se slažu kao dnevnički zapisi misteriozne žene koja je odlučila tražiti podršku na doista posve pogrešnom mjestu, i da se Marku samo malo omaknulo, mogao se naći u središtu nejasne intrige ukradenog novca, sudskih sporova i naručenih ubojstava. Ali čini se da se protagonist ne može toliko dugo održati u budnom stanju da bi zapise pročitao, a kamoli da bi nešto značajnije s njima napravio.

Eto, tako je bilo prekjučer. A jučer? Eh, jučer! I jučer je bio nekakav dan! Vrijeme koje je trebalo potrošiti.
Jučer sam, nakon buđenja u dlaku istog kao i prekjučer s obzirom, jel, da sam prekjučerašnji dan opet propio, odlučio krenuti na sastanak koji ima biti epilogom telefonskog poziva koji me uznemirio prethodnog jutra. Stvar je bila ozbiljna. Nužna je bila i diskrecija. Zato je sastanak zakazan dvjestotinjak kilometara daleko od Grada u kojem sam trošio vrijeme.

Kao što Marko preko volje životari, izbjegava angažmane i sve što radi isprepliće nezainteresiranim prezirom, tako i roman djeluje kao da je sustavno pisan takorekuć trans-falički: satkan od suhih rečenica i ideja od kojih se odustalo, iterativno fokusiran na unutarnji ne-život protagonista kojeg nam doista može pomalo doći žao što je probuđen iz komatoznog sna u otprilike jednako komatoznu javu. Marko svoje anestezirano protu-bivanje objašnjava kao jedinu moguću reakciju na opću bijedu društva, a činjenica da se pozicionira na samo dno prezrenog sustava proizlazi iz pogrešno nasađenog osjećaja latentne superiornosti nad naopakim svijetom. Protagonistova novinarska profesija daje mu mjesto u prvom redu da prati ljudsku prljavštinu, a tragično stanje samog novinarskog zvanja kao često neodgovornog, derivativnog, parazitskog i ciničnog, u čijoj reprezentaciji ima nešto istine (čak je i sama krimi priča navodno inspirirana stvarnim događajima iz slovenske crne kronike), samo potencira njegovo gađenje. Činjenica da očajna protagonistkinja para-priče traži pomoć kod ovog slomljenog muškarca na rubu živčanog sloma ima nešto komike, ali i implicitno sugerira ipak izvana zamijećenu vrijednost njegova nezainteresiranog rada. No da budem posve poštena, u trenutku kada Marko nominalno shvaća da „nikakve superiornosti nema u mojemu prijeziru“ („Samo još malo ljudske slinavosti, beskrajna, neutješna samoća, daleko hladno mjesto.“), započinje njegov konačni rasap.

Mamurni pastusi

Tomaševa too cool for school p(r)oza donosi kratke nihilističke refleksije o životu, koje zauzimaju zapanjujuće velik dio romana s obzirom na to da su i one relativno neambicioznog dometa. Dalo bi se statistički dokazati da svaki put kad se srednjoškolac dohvati Bukowskoga, raste opasnost da još jedan aspirirajući pisac navuče traperice i počne pisati mamurne romane kao da je pitanje samo sljedećeg pelinkovca da čovjek propiše kao otac pijane proze. Nakon vala srodnih romana posttranzicijske književnosti kakve su pisali primjerice Edo Popović i Borivoj Radaković, i milenijalskog indie-emo spina kakvim je debitirao Sven Popović, domaća i regionalna književna scena sabrale su malu ergelu vlastitih mamurnih pastuha za trku. Je li svijetu uopće potrebno još romana koji se vrzmaju oko oronulih birtija i jednako oronulih muškaraca okruženih alkoholnom parom vjerojatno je stvar preference i uvijek će se naći dovoljno publike koja će fanboyjati nad tvrdom prozom.

Međutim, iritacija koju ova i ovakva djela mogu izazvati ne proizlazi samo iz toga da je ovo kompetitivno književno hlađenje jaja disciplina isključivo unutar muškog ili dječačkog književnog kluba na sceni, niti iz refleksne feminističke killjoy reakcije na mačo prozu. U redu je navraćati se danim toposima i modusima koji su, realno, još uvijek bitan dio domaće i regionalne kulture i nekulture, ali ne bi bilo naodmet da se toj klimavoj osovini ipak doda koji sloj sadržaja u dubinu ili širinu. Jest da roman konceptualno i programatski odustaje od toga da bude roman, ali teško je oteti se dojmu da je taj koncept više rezultat nego polazište književnog pothvata. Iznevjereno očekivanje kakve-takve priče ili makar razvijene kontemplacije o (be)smislu života može biti legitimna premisa (post-)post-moderne proze, ali nesuđeni se zaplet javlja samo u natruhama i nedorečenim klišejima, rupičastoj površini iza koje se ne naslućuje ništa osobito konkretno. Osim ako je namjera isključivo zaraziti čitateljice atmosferom sveopćeg jada i tihe frustracije koju Tomaš uspijeva izgraditi toliko živopisno da knjiga gotovo postaje ljepljiva pod prstima.

Prije nego sam napustio stan, stresao sam u sebe nekoliko pelinkovaca neodređene zapremnine. Uzeo sam tri limenke piva iz malog frižidera u kojemu je rijetko bilo nešto drugo izuzev piva, pelinkovca i, katkada viskija. Čovjek mora voditi računa o svom kemijskom sastavu.

Je li svijetu uopće potrebno još romana koji se vrzmaju oko oronulih birtija i jednako oronulih muškaraca okruženih alkoholnom parom vjerojatno je stvar preference i uvijek će se naći dovoljno publike koja će fanboyjati nad tvrdom prozom

Neproduktivna lijenost

Pisan jednostavnim jezikom, odsječenih rečenica koje otkucavaju ritam neradnje, Nemoj me buditi kao prvi roman inače afirmiranog pjesnika najveću vrijednost ima upravo na razini stila koji na trenutke vrlo lijepo balansira između poetskog i krajnje proznog senzibiliteta. Poneka minijatura u opažanju i igra s klišejima, podjednako umjetničkim i društvenim, bude duhovita i pronicljiva, dok slijedimo Marka u njegovom raspadu koji u finalu djeluje doista dirljivo. Pripovijedanje je nelinearno, a zahvaljujući životnoj monotoniji glavnog lika i skokovitoj logici slijeda događaja, bilo bi teško ispreslagati roman u jednoznačnu pripovjednu liniju, a koji su segmenti alkoholni snovi ili halucinacije načetog uma također je nemoguće razaznati. Modus se ponešto mijenja u fragmentima pisanim iz perspektive dotične Andreje koja je svoje dnevnike tutnula nezainteresiranom novinaru, iz nekog razloga pretpostavljajući da će Markov standardni blazirani pristup biti optimalan da prenese njezinu priču, već neko vrijeme razvučenu u medijskom Schadenfreude. Za razliku od Marka koji energetski rezonira u tekstu kao da će mu glava svaki tren pasti na stol, Andreja piše investirano, rubno patetično i sva u grču bijesa, straha i blijede nade. Ta smjena naratora uvodi izvjesnu dinamiku u roman, ali kako su oba modusa sputana manjkom perspektive, taj postupak ipak ne oslobađa sasvim od zamora. Roman donekle fingira jazz strukturu, vraća paragrafe u varijacijama, stvarajući osjećaj beskonačnog dana koji neprestano počinje iznova, u istom prljavom bunilu duboko osamljenog života koji se nikamo ne kreće, osim prema neminovnoj smrti koja protagonista užasava.

U suvremenom nam svijetu koji toliko bridi od imperativa permanentne produktivnosti, iščeznuća slobodnog vremena i lake dokolice, a književno je polje obilježeno uvelike glasovima koji se sve trse i trude ostaviti svoj trag uz paralelne napore golog preživljavanja, Tomaševa beskrupulozna literarna lijenost mogla bi biti gotovo osvježavajuća. Efektivno, međutim, to nije naprosto jer ne želi biti niti to. Produktivna lijenost umjetničkog stvaralaštva ima svoje mjesto u umjetničkoj povijesti kao pretpostavka za stvaranje koja se mnoštvo puta i (auto-)tematizirala unutar umjetničkog rada. Ali Markova je lijenost uglavnom neproduktivna, u osnovi ne služi ničemu osim bjesomučnom preusmjeravanju i odgađanju dok se nekako ne dokotrljamo do posljednje stranice u titravom sumraku između tegobne jave i nemirnog sna.

Ana Fazekaš je kritičarka, esejistica i urednica na područjima izvedbenih umjetnosti, književnosti i pop kulture.

Po izboru urednika