Pikarski kompendij

Naslovnica knjige "Vjetrogonja Babukić i njegovo doba"
Novi roman Miljenka Jergovića

Pikarski kompendij

Novi roman Miljenka Jergovića zaigrano je, a istovremeno mudro promišljanje ovodobnih neuroza, površnosti i konzumerizma, sraza kultura i gubitka individualnosti. U isto vrijeme to je i roman o smrti, psihosocijalnim iskliznućima i neiskorjenjivom strahu od neznanja
Miljenko Jergović: "Vjetrogonja Babukić i njegovo doba", Fraktura, Zagreb, 2021.
Na mnogim mjestima vrlo duhovita, ova stilski besprijekorno ispisana i brojnim književnim i društveno-povijesnim referencama zgusnuta proza u cjelini je ipak trpka, jer Babukićeva je sveprisutna pojavnost u isti mah komična i neugodna, baš kao i okolnosti u kojima živimo

Eponimski (anti)junak romana Vjetrogonja Babukić i njegovo doba pojedinac je o kojem usputni promatrač ili slučajni sugovornik može prosuditi svašta, a bome i ništa, jer karakterno je eklektičan i društveno mimikričan. Babukić je možda paradoksalna, ali svakako uobičajena pojava naše suvremenosti, posvuduša u neprestanom mimoilaženju s drugima, s kojima počesto kolidira, nerijetko i intenzivno komunicira i to na svim zamislivim jezicima, pri čemu o nikome ne razmišlja, nikoga ne pamti, ni sa kim ne uspostavlja konkretniji odnos.

Taj je Babukić iznad svega putnik i to neprekidno u pokretu, a da u svojim entropijskim zujanjima nikamo ne stiže. Također je i invazivni kolekcionar tuđih priča, čime kompenzira činjenicu da se odrekao vlastite. Postavljen kao čovjek bez svojstava, lišen afiniteta i ambicija, skrupula i empatije, istodobno klaun i demon, infantilan i konfliktan, zaokupljen ritualima i nesklon emocionalnim vezivanjima, čovjek koji ima znanje i mišljenje o svemu i naprosto ga mora teatralno izreći, kako je već običaj u eri društvenih mreža, hejtanja i trolanja, s tim da on to ne čini skriven iza ekrana nego na starinski način, najneposrednije, gotovo samoubilački izložen.

Život na putu

Možemo ustvari reći da središnji protagonist aktualnog romana Miljenka Jergovića nije individua nego mentalitet a potom i vrijeme, ovo naše anything goes doba, a kojeg je jedan vjetrogonja bez integriteta, pa i godina, savršen predstavnik. Na prvu ovaj avanturist djeluje apsolutno slobodno, jer hej, privatnih i poslovnih obaveza nema, pa bez predaha putuje, doduše, tek naoko neopterećen prostorno-vremenskim i financijskim ograničenjima, dok je zapravo višestruko zakinut jer granice njegova kretanja, ako i nisu odmah očite, kobno su nepobitne. Na najprimarnijoj su razini barijere njegova svijeta staklene stijene aerodromskih zgrada i metalne konstrukcije aviona u čijim utrobama uvijek iznova pronalazi privremeno utočište, a nije li takva sudbina većine – unatoč prividu oslobođenosti i varljivom spektru egzistencijalnih mogućnosti, životi se na koncu svode na nekovrsno zarobljeništvo i nemoć.

Središnji protagonist Jergovićeva aktualnog romana nije individua nego mentalitet a potom vrijeme, ovo naše anything goes doba, a kojeg je jedan vjetrogonja bez integriteta, pa i godina, savršen predstavnik

U Isusovim godinama taj i takav Babukić naprasno napušta rodni Zagreb i otad doslovno i metaforički živi na putu, nalikujući prije Tomu Hanksu u Spielbergovu Terminalu nego kakvom idealističnom skitnici, zapevši između raznih polazišta i odredišta, u tranzitnoj zoni između tamo i ovdje, u klopci, u limbu. Pred rat Jergovićev ukleti putnik bježi iz zemlje koje će u međuvremenu nestati, kao uostalom i JNA, institucije u kojoj je radio kao vojni analitičar, a i gradio identitet; njegovo besciljno vrludanje ukrug može se čitati kao mučenička putanja izgubljene duše, ali i kolektivni martirij pripadnika upropaštene generacije koja je prisiljena kretati ispočetka, često na nepoznatom jeziku, asimilirajući se mukom u novu sredinu.

Time se ova knjiga u deset glava, sa sugestivnim ilustracijama Ivana Stanišića, kako i dolikuje pikarskom romanu – jer takvim predmetnu prozu klasificira njen podnaslov – ispostavlja kao dekonstrukcija žanra, kao putešestvija na koju se ipak nije pošlo, kao pikareska koja se nekom nesrećom nije ispisala, kao film koji se nezaustavljivo odmotava u mozgu koji odumire. Mehanizam ulančavanja epizoda na momente nalikuje onome u de Maistreovu Putovanju po mojoj sobi, Jergovićev lik doduše vlastite sobe nema, ali svoje nesvakidašnje zgode proživljava, mizanscene i suputnike mijenja ne mičući se iz svojevrsne kapsule, iz zatvorenog prostora i to praktički stalno istog, bezličnog, neosobnog i ponavljajućeg.

Iza stakla

Jergovićev Babukić ostaje zarobljen ne samo prostorno, iza stakla, nego i vremenski, na izmaku osamdesetih, početkom devedesetih, u trenutku kad je raskrstio sa svojim pr(a)vim životom i otpočeo novu egzistenciju u drugačijem modusu, u neuobičajenim atmosferskim prilikama, gore, „na nebu“, čime se može objasniti što se, recimo, obilato referira na tada aktualne, a kasnije gotovo zaboravljene lektire, što nosi sivo, u međuvremenu demodirano odijelo, u svakoj od zgoda nalazimo ga konzerviranog u tom jednom jedinom činovničkom izdanju.

Osim toga, Babukić uporno putuje, a da nije rečeno odakle novac nekome tko je najednom, bez plana i priprema, zauvijek emigrirao. Navedeno vuče na nekoliko tumačenja; da moguće nikamo nije ni otišao, da su somnabulne i iz realnosti kao isječene pustolovine produkt sna ili komatoznog stanja. Više je ukazatelja da nešto sa življenjem opskurnog Babukića nije kako treba, ali čitatelj je toliko smućen njegovim jurnjavama i logorejama, kao i ulijevanjem tuđih priča u jednu jedinu skoro pa nepostojeću njegovu, da se do finalnog poglavlja, zapravo epiloga, ne dospijeva ozbiljnije pozabaviti biografskim nelogičnostima tog čudnovatog stvora, nego se prepušta struji svijesti pouzdanog pripovjedača dok ga ovaj naposljetku, na beogradskom aerodromu, ne suoči s konačnim svršetkom (Babukićevog) svijeta u ne odveć originalnom, ali u ovom kontekstu efektno nepredvidivom raspletu.

Ova se knjiga ispostavlja kao dekonstrukcija žanra, kao putešestvija na koju se ipak nije pošlo, kao pikareska koja se nekom nesrećom nije ispisala, kao film koji se nezaustavljivo odmotava u mozgu koji odumire

U proleptičkim bljeskovima iz Babukićeva novog, lažno nomadskog života čitamo o živopisnim susretima s raznolikim ljudima pa tako i o aerodromskom okrznuću s navodno u tom trenu melankoličnim Mohamedom Attom, o koliziji s Larisom Blum, glazbenim čudom od djeteta, gdje on u napadu vučje gladi toj depresivnoj izraelskoj djevojčici u trku otima tost, pa o nadrealnoj sceni u kojoj bosanskog gastarbajtera bez papira zatječe skrivenog i raspričanog – u svom sendviču, o klinču s rumunjskim baletanom Nicuom neposredno prije njegove pogibije 11. rujna, o mirakuloznom razgovoru s neuništivom stogodišnjom dagestanskom vješticom veličine vrtnog patuljka, o fatalnom aerodromskom mehaničaru, štovatelju Pessoe i bivšem zatvoreniku te njegovoj radnoj ekipi, o instant druženju sa sinom najprominentnijeg Udbinog ubojice itd.

Toj bjelosvjetskoj i poliglotskoj kakofoniji koja se razliježe tekstom suprotstavljen je u uvodnom poglavlju opis socijalističkih elita i vojne aristokracije, prašnjavih vila na Šalati i sveopće dekadencije, prikaz svijeta kakav je bio prije sloma društvenog uređenja koji je za razliku od kaosa što će uslijediti djelovao kao funkcionalan sustav.

Superiornost kratkih oblika

Premda govorimo o jednom od najproduktivnijih domaćih romanopisaca sklonom ekstenzivnim prozama koje objavljuje kontinuirano i u pravilnim intervalima, Miljenka Jergovića oduvijek sam ponajprije cijenila kao majstora kraćih formi, eseja, kolumni i priča. Ovim naslovom između ostalog dobivamo upravo to, kompendij raznorodnih kratkih pripovjednih oblika, kojima čvrst okvir osigurava romaneskna struktura. Pa tako drugu strukturnu razinu romana, odnosno njegov unutarnji prsten, čine digresije, očuđujuće anegdote i meditacije koje su u pojedinim slučajevima, ako već ne i same maleni romani, onda zametci opsežnijih pripovijesti, što je, dakako, dokaz autorske superiornosti, no ponegdje takva meandriranja guše kompoziciju pa bi čitatelju povremeno dobro došlo nešto predaha u sasvim običnoj linearnosti.

Miljenka Jergovića oduvijek sam ponajprije cijenila kao majstora kraćih formi, eseja, kolumni i priča

Na mnogim mjestima vrlo uspjelo duhovita, ova stilski besprijekorno ispisana i brojnim književnim i društveno-povijesnim referencama zgusnuta proza u cjelini je ipak trpka, jer Babukićeva je sveprisutna pojavnost u isti mah komična i neugodna, baš kao i okolnosti u kojima živimo. Roman o smrti, psihosocijalnim iskliznućima i neiskorjenjivom strahu od neznanja svojevrsno je čistilište za podvojenog protagonista koji je ondje zaglavio zbog svoje nepromišljenosti, kao i za nas, zbog ideologija i radikalizama, zbog neoprostivih kolektivnih pogrešaka. Novi roman Miljenka Jergovića zaigrano je, a istovremeno mudro promišljanje ovodobnih neuroza, površnosti i konzumerizma, sraza kultura i gubitka individualnosti u pretapanjima različitosti, globalizacije, ali i Europske unije sa svim njenim proturječnostima i birokratskim promašajima.

Vanja Kulaš književna je i filmska kritičarka te urednica.

Po izboru urednika