Obiteljsko i klasno nasljeđe

Naslovnica knjige Moja dota
Novi roman Nore Verde

Obiteljsko i klasno nasljeđe

Roman "Moja dota" Nore Verde intimistički je narativ o odrastanju u trokutu jakih, istovremeno snažno prisutnih i odsutnih žena, koji u inzularnom mediteranskom kontekstu otvara teme društvene deprivilegiranosti, isključenosti i emancipacije
Nora Verde: "Moja dota", OceanMore, Zagreb, 2021.
Jedan od momenata koji određuju knjigu problem je klasne pripadnosti, to jest fenomen klasnog srama, svijest o društvenoj uskraćenosti pa i vlastitoj nedostatnosti kod inteligentnog i perceptivnog djeteta koje odrasta bez oca, u stiješnjenom prostoru negdje ispod razine zemlje, sa samohranom majkom, uvijek preopterećenom i zbog svega frustriranom, koja teško radi za nisku plaću

Urednička bilješka na koricama aktualne knjige Nore Verde, odnosno Antonele Marušić, povlači paralelu između Moje dote (OceanMore, 2021), trećeg romana ove prozaistice i novinarke rođene 1974, i Raskrstimo s Eddyjem (OceanMore, 2019), romana prvijenca francuskog literarnog otkrića Edouarda Louisa (1992). Komparaciju smatram tek djelomično utemeljenom, naime, klasna i rodna problematika u predmetnom su romanu puno diskretnije i, rekla bih, ipak sekundarno razmatrane, dok se Louis njima zaokuplja eksplicitno i dominantno. Proza autofikcionalnog određenja o djetinjstvu i prvoj mladosti ja-pripovjedačice Nele bliži je, recimo, Knjizi o ljetu Tove Jansson, nego naturalistički izloženim mukama sazrijevanja Louisova Eddyja Bellegueulea, dječaka, kasnije mladića koji se stiješnjen neprijateljstvom pa i otvorenom agresijom amorfne gomile na rodnom ruralnom sjeveru osjeća jezivo usamljenim.

Priču Antonele Marušić odlikuju pak komornost i mediteranska mekoća, molski tonalitet i melankolična atmosfera, otočka ambijentacija, ali i intimistička forma, uvjetno rečeno, duodrame, u kojoj su središnje junakinje, unuka i baka, u to malo vremena što ga tijekom godina imaju na raspolaganju za zajedništvo, emotivno upravljene jedna na drugu. Tom bliskošću svaka za sebe ispunjava prazninu koju obje trpe zbog fizičke i emocionalne neprisutnost mame i kćeri, žene koje u romanu, kao i u njihovim životima jedva da ima, osim u formalnom, operativnom smislu. No, Nelina mama nikako nije negativan lik, više je silom prilika golo funkcionalna pojava nego hladna, stroga ili gruba, i kao takva, iscrpljena i šutljiva, pritisnuta poslom, manualnim i repetitivnim, neprestano požuruje i opominje kćer ljuta na sebe zbog pogrešnih procjena i zbog zle sreće na život općenito. Priču pratimo od rane dobi naratorice kad je zatravljena svojom korčulanskom babom Slavom, do njenih tinejdžerskih pa i studentskih dana u kraćem, drugom dijelu romana, kad ostaje bez djetinjeg očuđenja.

Proza autofikcionalnog određenja o djetinjstvu i prvoj mladosti ja-pripovjedačice Nele bliska je Knjizi o ljetu Tove Jansson

Omeđenost i izdvojenost

Ono po čemu ću ponajviše pamtiti doživljaj čitanja ove nostalgične ispovijesti, nešto je što bih nazvala kapsuliranost. Ta omeđenost i izdvojenost, ponajprije prostorna, proizlazi iz otočke samodostatnosti u koju je radnja pretežno smještena. Iz takve izoliranosti proistječe i jezična specifičnost, dijalekt kojim se naglašava dojam arhaičnosti, a onda i nestvarnosti, udaljenosti od svijeta. No, rješenje za razumijevanje dijalektalno kodiranih dijaloga još i više od malenog glosara na kraju knjige nudi slikovitosti romanesknih situacija, čini mi se zato da će i bez čestog zavirivanja u popis manje poznatih riječi, zahvaljujući kontekstu, kroz tu razgovornu fluidnost lako prokliziti i čitatelj koji s ovakvim izričajem nema ranijih iskustava.

Kao dijete iz grada u posjet baki mala Nela dolazi rijetko, na školske ferije, s velikom prtljagom, a s još većom vraća se na kopno. Bakina kuća navrh brda izmaknuta je od malomišćanskog šušura, pogotovo od turističke vreve na rivi, a kad se krene u crkvu, ide se manje frekventnim pa i atraktivnim putem, cestom za susjedno Blato. Unutar te inzularnosti nalazimo, dakle, i dodatno osamljivanje, namjernu skrajnutost, što proizlazi iz svojevrsne nelagode svojstvene onima koji možda i bezrazložno, ali nepopravljivo osjećaju da ne pripadaju, koji su ekonomski ili u nekom smislu društveno deprivirani, odbačeni zbog izgleda, dobi, neimaštine. Baba se tako usteže od odlazaka na plažu, ako se katkad i spusti do obale, odlučit će se za neko udaljenije mjesto, jer sebe doživljava prestarom za kupanje. I djevojčica je strašljiva i sramežljiva, obje kao da su uvjerene kako njima more, taj užitak dostupan svima, ne pripada.

Uz prostornu i jezičnu izoliranost tu je i starosna, školarka i njena baka, zbog svoje dobi nisu radno aktivne, stoga su obje gurnute na rub, zatvorene svaka u svoj svijet, curica prepuštena snatrenjima, čitanju, samotnim igrama, starica zabavljena svakodnevnim ritualima, domaćinskim i poljoprivrednim poslovima, praktički imitacijom težačkog života, usporenog načina življenja u skladu s prirodom koji je baštinila od prethodnika. Pritom one svoje ljetne dane provode izmičući se velikim društvima, najsretnije kad su same ili jedna s drugom.

Fino je ovdje postavljen djetinji kut gledanja, oblikovan infantilni glas, a jednako efektno ispisan proces starenja na otoku gdje se sve odvija organski, ili svakako prirodnije nego u urbanim sredinama. U jednoj malko komičnoj slici mlađe se bakice zaštitnički odnose prema starijoj i pomalo pokroviteljski odmahuju na činjenicu što ova teže hoda i slabo čuje, kao da njih takvo što nikad ne bi moglo zadesiti.

Baba je os života, središte jednog po svemu kompliciranog odrastanja. Ona je čvrst starinski čovjek, slobodarka i sjajno napisan lik

Klasna pripadnost

Drugi moment koji određuje knjigu, ali ne u aktivističkoj maniri, nego doista vrlo blago, gotovo u podtekstu, problem je klasne pripadnosti, to jest fenomen klasnog srama, svijest o društvenoj uskraćenosti pa i vlastitoj nedostatnosti kod inteligentnog i perceptivnog djeteta koje odrasta bez oca, u stiješnjenom prostoru negdje ispod razine zemlje, sa samohranom majkom, uvijek preopterećenom i zbog svega frustriranom, koja teško radi za nisku plaću. U takvim okolnostima neizbježno je uspoređivanje s privilegiranijim vršnjacima imućnijih roditelja koja rastu u sređenijim obiteljskim strukturama. Nela se za svoju ljepotu bivanja mora izboriti sama, otud, poput preživljavalačke sposobnosti tj. obrambenog mehanizma, njena ljubopitljivost, maštovitost, sklonost knjigama. Sjena prikraćenosti, sveprisutna u tekstu, doduše suptilno, nerijetko čak implicitno, upućuje na to da je ovo dijete toliko oštrooko i analitično, pa i prezrelo zato što je, osim u danima koje provodi s bakom, prepušteno sebi, ne u smislu temeljne roditeljske nebrige, nego manjka zajedničkih iskustava, igara, razgovora, šetnji, što nikad nije imala s majkom koja s posla stiže umorna kad ona već spava.

Malobrojni su, ali pamtljivi pasaži u kojima se progovara o rodnom pitanju, gdje na primjer pripovjedačica razmišlja o sebi u muškom rodu. Majka, koja će u više navrata zavapiti da je rodila curicu a ne dječaka, Neli bez pitanja pred ljetovanje kupuje dvije haljinice, jednu za svečanije prilike, drugu za svaki dan, nijednu djevojčica tog ljeta neće odjenuti. Dok mama, zabrinuta zbog njene drugačijosti, na nju nervozno podvikuje, a barba joj iritiran u prolazu dijeli batine, baka kao da tu ne vidi ništa čudno. Tješi je i pušta da se igra i čita, da radi sve ono što je u njezino vrijeme ženskoj djeci bilo nepojmljivo; ponosna što je mala dobra u školi, prenosi joj vještine obrađivanja zemlje, jedino što neškolovana žena sa sela može naučiti nasljednicu. Zavodljivi su opisi njihovih rituala, tog divno jednostavnog, a suštinski hedonističkog ženskog druženja, kad starica djevojčicu mazi pričama i pogačama, varivom od leće, zeljem, ribom.

Moja dota knjiga je koja vraća dugove, koja se bori s patrijarhalnim mrakovima i koja u literarnom smislu zaslužuje lijepu poziciju u korpusu domaće suvremene književnosti

Prostor uskraćenosti

Baba je tu os života, središte jednog po svemu kompliciranog odrastanja. Ona je čvrst starinski čovjek, slobodarka i sjajno napisan lik: u rasponu od nježnosti do greze odvažnosti, od El Shatta (posebno dojmljiva dionica i, koliko znam, rijetkost u domaćoj produkciji) do tepanja i nutkanja svoje neobične unuke hranom i ljubavlju. Neki se ljudi neizbrisivo upišu u naš život, preko traume, preko nedostatka, tako i baba u Nelin život ulazi kroz prostor njezinih uskraćenosti. Ona je, baba, čudesni izvor vitalnosti, nepresušno vrelo blagosti i strpljenja za djevojčicu kojoj je toliko toga nemoguće imati. Upravo baba stvara miraz iz dopadljivog naslova, kao najstarija u neuništivom ženskom trokutu organizira temelje Neline popudbine, kupuje joj kakvu-takvu kartu za svijet odraslih. Na toj karti, jasno, nema obilja, nema mnogo čega, ali ima ljubavi, čiste, bezuvjetne i stvarne.

Antonela Marušić u ovoj je prozi iskazala i jezično umijeće, snagu literarne evokativnosti, ali i lucidan odmak od prvoloptaškog, prenaglašenog, odrekla se buke i glasnog zauzimanja stava. Topla je ovo, ali i gorka  posveta ljudima i vremenu koje se više neće vratiti, trenucima koji su ispunjeni humanošću, a kojoj baš ništa ne ide u prilog. Naposljetku, postavlja se banalno pitanje, zašto barba tuče Nelu? Odgovor je brutalan: Zato što može! Moja dota knjiga je koja vraća dugove, koja se bori s patrijarhalnim mrakovima i koja, na kraju, u usko literarnom smislu, zaslužuje lijepu poziciju u korpusu domaće suvremene književnosti.

Vanja Kulaš književna je i filmska kritičarka te urednica.

Po izboru urednika