Neiskorišteni potencijal ili #wannabeknjiževnost?

Naslovnica knjige Dinka Mihovilovića Doručak
Drugi roman Dinka Mihovilovića

Neiskorišteni potencijal ili #wannabeknjiževnost?

Roman "Doručak" Dinka Mihovilovića bitno se razlikuje od prethodnika, tematski, stilski pa i koncepcijski, no otklon u poetičkom smislu ne donosi značajniji iskorak prema ozbiljnijoj književnosti
Dinko Mihovilović: "Doručak", Hena com, Zagreb 2021.
Semantički, simbolički, aluzivno ispražnjen narativ ostavlja čitatelja s upitnicima nad glavom. Ne zato što ne bi mogao povezati događaje unutar romana, ili zato što je ono što je upravo pročitao započelo neki unutarnji proces prerade i obrade dojmova, potaknuvši mnogo pitanja, nego zato što ga autor ostavlja praznih ruku, a o višedimenzionalnosti da i ne govorimo.

Drugi se roman Dinka Mihovilovića, nakon prvijenca atraktivnog naslova Krletka od mora (Beletra, 2018.), s relativno kratkim vremenskim odmakom, pojavio kao svojevrsno otvaranje ovogodišnjeg Heninog nakladničkog plana već u siječnju. Roman Doručak bitno se razlikuje od prethodnika, tematski, stilski pa i koncepcijski, no otklon u poetičkom smislu ne donosi značajniji iskorak prema ozbiljnijoj književnosti. Slikovito rečeno, čitajući Mihovilovićeve romane stječemo dojam gledanja loše režiranog filma, otprilike.  And... action!

Orkestracija uzaludnosti

Krletka od mora doista jest intrigantan naslov, no nakon nekoliko početnih poglavlja čitatelj bez većih napora uhvati nit radnje, a jednom kada se to dogodilo, ostatak romana postaje klišejizirano ispisivanje predvidljivih narativnih obrazaca. Josip, mladi Zagrepčanin s uredskim poslom i garsonijerom u Novom Zagrebu, dakle, zaista običnim gradskim životom (dosadnim, sivim što se odmah ustanovljuje) nekim slučajem pronalazi mladenački dnevnik starog susjeda s istrgnutim (naravno) najzanimljivijim stranicama te kreće u potragu za odgovorima i tajnim, naslućuje se, nadnaravnim iskustvom koje dnevnik skriva. Radnja se nastavlja, opisuju avanture s putovanja, ali se u konačnici sve svodi na prepričavanje događaja s mnogo i onda. I onda je Josip završio na brodu za Indiju, i onda je razgovarao s nepoznatim ljudima koji bi mu natuknuli detalje ili dali koji mamac za nastavak ili razriješili neku životnu dilemu, i onda je bio tako blizu otkrića, i onda je skoro odustao i vratio se kući, ali onda ipak nije odustao, i onda... je svizac zamotao čokoladu u omot, shvatiste. Ponavljajuće sintagme nepotrebno opterećuju tekst, dovoljno je jednom da čitatelj percipira kako sivi ured, sivi ljudi, sa sivim slovima proizvode monotonost te nedostatak kreativnosti u protagonistu zbog čega se i odlučuje na nepredviđeno putovanje. Siva je najčešće korištena boja u romanu, a iako bi kognitivnolingvistička analiza nesumnjivo dokazala da mentalna slika pridjeva vjerojatno i u kolektivnom vokabularu asocira na jednoličnost i letargiju, zalihosno je stalno upotrebljavanje iste usporedbe tijekom čitanja jer se ne može iskoristiti, između ostalog, kao način dočaravanja karaktera lika niti daje ikakvu dodatnu dimenziju tekstu, a takvih primjera ima još. Mihovilović kao da se trsi zahvatiti ispod površine, ali posegne nedovoljno, ostajući neupečatljiv i mlak. Možda bi najpravednije bilo generički odrediti roman kao young adult pustolovni roman: avantura, zagonetka s ključem, (granično) fantastična epizoda, maštoviti (iako ne i originalni) likovi, čak, uzimajući u obzir kraj romana, sa soft self-help notom. Ipak, opisni stil pripovijedanja postane prepoznatljiv, nizanje događaja zamorno, a dramska napetost preraste u melodramatiku (uz kolutanje očima). Na kraju se čak i zbude to nešto, relativno domišljato, no do kraja romana već iscrpljeno i bez snage dubljeg utiska.  

Ni Doručak, nažalost, ne odudara mnogo od navedenog pa bi se iste zamjerke, u novom kontekstu i s ponešto drugačijim učinkom, istovrsno dale primijeniti i na ovaj roman. Premda preuzimajući sada žensku perspektivu, autor ostaje vjeran pripovijedanju u prvom licu, doduše ispovjednijeg i intimnijeg tona, reducirajući događajnost nauštrb unutranjeg proživljanja junakinje. Radnja se opet može lako i jednostavno prepričati - Mia, uspješna doktorica odrasla kao siroče u dječjem domu, pokušava držati konce svoje naizgled sretne obitelji sve dok se struktura ne počne iznutra urušavati. Jasno je da jednostavnost radnje nije presudna kada se radi o piscu koji zna, može i uspije iskoristiti sve mogućnosti nezamijećenih detalja, skrivenih unutarnjih mjesta, literarizirati iskustvo likova da postane općeljudsko, a tek postići osjećaj obogaćenja nakon čitanja. Prava je, i temeljna možda, odlika književnosti, kao i umjetnosti uopće, da bude transformativna, da potakne, promijeni, provocira snagom umijeća i činom preobrazbe. Doručak svrstavamo u stvarnosnu književnost, u čijim će se situacijama mnogi pronaći, no nije dovoljno samo vjerodostojno prikazati svakodnevicu da bi se postigao učinak poistovjećivanja. Roman je manjkav kad se radi o dubokoj motivaciji likova i njihovoj karakternoj isprofiliranosti, prikazivanju odnosa supružnika, unutarnjih previranja junakinje u odnosu prema djeci, rascjepu koji unutar nje buja. Na primjer, Damjan bi kao lik mogao predstavljati obiteljsku metastaziranu i nagrizenu svakodnevicu, on je kao tumor koji žele ukloniti svi osim Mije. Međutim, takvo tumačenje, kolikogod inspirativno, navučeno je jer tekst sam po sebi nije dovoljno snažan da bi takvu istančanu interpretaciju argumentirano podnio. Dovoljno je da u romanu naiđemo na dijalog poput: - Što to gledaš? - Vrtim programe, bez veze, čekam Zvjezdane. - Ajde, samo ti daj, idem ja vidjeti jeste li mi ostavili išta hrane koja momentalno (i monumentalno) razbije svaki pokušaj izgrađivanja napetosti. Nerijetko autorovi pokušaji završe kao uzaludna naklapanja.

Slikovito rečeno, čitajući Mihovilovićeve romane stječemo dojam gledanja loše režiranog filma

Književni prostor bez prostora

Mnogo je mjesta u obama romanima koje je Mihovilović mogao razraditi, koristeći njihov potencijal da bi tekstove na bilo koji način usložnio. Nemotivirane situacije na neadekvatnom mjestu i bez smislenijeg značenja ili presudne fabularne uloge služe jedino tome da tu i tamo presijeku tekst tek toliko da se nešto dogodi, uporno promašujući funkciju raslojavanja teksta bilo u narativnom bilo značenjskom smislu. Situacije poput one kada se iznenadno susretnu Mia i Vedran, površno opisani sukobi s Borisom, činjenica da je Damjan doživio nesreću još u najranijoj dobi, trenutak u kojem saznajemo da je ona bez roditelja, razgovor s Damjanovom razrednicom, pronalazak tise u šumi (to bi trebala biti jedina simbolika imena lika u romanu) pojedini su primjeri potentnih, nažalost neiskorištenih momenata. Zanimljivo bi bilo da je još koji od likova dobio svoju perspektivu, da se njihovi glasovi presijecaju, nadopunjuju ili pobijaju. Lik Vedrana nije konkretno razrađen, pojavljuje se samo kao figura, Damjan je mogao imati paralelnu radnju da bismo shvatili njegovu motivaciju i kompleksan unutarnji svijet neprilagođenog tinejdžera koji na kraju završi u popravnom domu, bez da je točno jasno koji su razlozi naveli roditelje na tu odluku, osim nekoliko mlitavo ispričanih situacija prije toga.

Otvoreni je kraj romana, pak, potpuno neuvjerljiv i nesvrhovit. Tonaliteti skladbi koje je Tisa davala Miji kao odgovore tvore riječ Dabac (točnije Daba, ali Mia prosvijetljeno predviđa da će posljednja skladba biti u c-molu jer je Tisa, začudo, pazila i na prvo veliko slovo), a tako glasi Vedranovo prezime. Rješenje se zagonetke realizira na onom površinskom sloju, čak ni fonemskom (da bar, postojala bi barem nijansa apstrakcije), već samo grafemskom, očitom crno na bijelo na papiru. Iako je cijela stvar s klasičnom glazbom lijepo zamišljena, vrlo je razočaravajuće što se u interpretaciji ne treba posegnuti za drugim, suptilnijim i sugestivnijim putokazima. Atmosfere skladbi, vrijeme njihova nastanka, poetike skladatelja, društveni kontekst, karakteri instrumenata, imena velikih skladatelja, a od svega toga čitatelju se na doslovan i vidljiv način ispisuju samo slova molova i jednog dura. Gotovo nepravedno. A, osim toga, što s time? Kakve dublje veze ili učinka na Mijina promišljanja, stanja i kasnije postupke ima moment odgonetke? Semantički, simbolički, aluzivno ispražnjen narativ ostavlja čitatelja s upitnicima nad glavom. Ne zato što ne bi mogao povezati događaje unutar romana, ili zato što je ono što je upravo pročitao započelo neki unutarnji proces prerade i obrade dojmova, potaknuvši mnogo pitanja, nego zato što ga autor ostavlja praznih ruku, a o višedimenzionalnosti da i ne govorimo. Ni pretposljednja se scena, ona u kojoj Mia kroz prozor promatra ptice selice pa čitatelj (sada već naivno) pomisli da se nagovješćuje njezina selidba ili bilo kakva promjena, ne može tako rastumačiti jer: Vjerojatno sam u krivu i ne radi se o selicama jer lete prema sjeverozapadu i, ustalom, sječanj je. Umjesto riječi, gif u kojem se raspline oblačak nade najzornije bi vizualizirao poantu. Čak i da želi potražiti značenje ispod vanjskog sloja, čitatelj je stjeran u slijepu ulicu, a autor sam sebi zadao šah-mat. Josip, protagonist Krletke, doživljava nadnaravno iskustvo bivanja u svojevrsnom međuprostoru ili kako on to naziva prostoru bez prostora, a tako se osjeća i čitatelj nakon Mihovilovićevih romana. U vakuumu, mjestu gdje ne zna točno što bi s onime što je pročitao.

Potrebno je više ži(la)vosti, konkretnijeg literarnog štofa i usudljivijeg udubljivanja u nutarnja stanja likova da bi cjelokupna atmosfera nadvladala vlastito sivilo

Očekivanje the doručka

Uzme li se kao primjer naslov, Doručak, te u u kojem se kontekstu koristi ta riječ, simbolika je vrlo provizorna i osiromašena. Na početku, opisujući obiteljsku dinamiku, Mia konstatira da oni nemaju običaj doručkovati zajedno ne iz manjka bliskosti nego inercije i navike, iako je zorno da je svaka jedinka u obitelji otuđena na svoj način, računajući i blizance. U sredini se, nadalje, prepričavajući tragediju roditelja, Mia prisjeća: Doručak sljedećeg dana jedno je od mojih najranijih sjećanja... Naravno da čitatelj onda cijelo vrijeme tijekom čitanja očekuje the doručak jer za tim će se doručkom valjda nešto dogoditi, razriješiti, nagovijestiti. No ostaje u šoku i nevjerici zbog crvenih, kiselastih bobica u čokoladnoj bombi koje Damjan prinese svojim lijepim ustima... krupni kadar... iii kraj. Nota bene: otrovnih bobica. I što sad? Gdje je do tada u tekstu rasla napetost i čitatelj uvučen u njezinu moralnu dvojbu, postoji li ikakav nagovještaj tako odlučnog i konačnog čina? Možda to Miji uopće nije bilo dvojbeno, je li ona zapravo psihički nestabilna i neuračunljiva? Koja su njezina rezoniranja prije toga dovela do odluke da je (samo)ubojstvo najbolje rješenje? Jer, i ona uzima prvi zalogaj doručka. Osim efekta neutemeljenog i iznenadnog šoka, čitatelj nije siguran u kojem smjeru bi trebao krenuti u interpretaciju. Budući da nema pripovjedačke snage ni uvjerljivog uzročno-posljedičnog preplitanja, Mihovilović kao da nije znao kako završiti, zaključivši da je najbolje šokirati publiku. Dojma sam da je doručak (a ne ručak ili večera na primjer) poslužio samo tome da jedno slovo na naslovnici bude crvena bobica. Hint, hint.     

Postoji tu i tamo nagovještaj u romanima kojim nas povuče na daljnje čitanje ili nagna na razmišljanje o tekstu, ali se na kraju cjelokupni dojam razvodni, unutarnja kohezivna sredstva ne služe učvršćivanju homogenosti narativne strukture, utisci tijekom čitanja bezlični su. Neosporno je da se u Doručku zamjećuje relativan stilski napredak, intimniji govor u prvome licu, izbrušenije metafore na trenutke (ali, zaista trenutke) poetične. Proces rada na tekstu bio je izgleda ozbiljniji i detaljniji, a tu su i (zamagljeni) obrisi polifone pripovjedne strukture u mjeri u kojoj Mia vodi dvije paralelne priče, jednu u sadašnjosti, a drugu, ispostavlja se, retrospektivno, dok priču o sebi snima terapeutkinji na diktafon. Zašto snimanje, zašto diktafon, gdje se te dvije linije pronalaze, na kojim se mjestima razilaze, kako su izvedeni pripovjedni šavovi ostaju, nažalost, otvorena pitanja na koja čitatelj neće pronaći tekstom potkrijepljene odgovore. Potrebno je više ži(la)vosti, konkretnijeg literarnog štofa i usudljivijeg udubljivanja u nutarnja stanja likova da bi cjelokupna atmosfera nadvladala vlastito sivilo.

Na kraju, nakon svih nabrojanih zamjerki, osjećam da bi se Boris, umjesto Miji, jednako mogao obratiti meni: ... joj daj, 'ajmo sad sve analizirati... Pa i hajdemo! Istinska, visokoestetizirana književnost preživi duboke analize, prevrtanja, nadovezivanja citata, unutarnjeg tumačenja, rovanja po tekstu, ne iscrpljujući vlastite interpretativne mogućnosti. Štoviše, novi i drugačiji pristupi istome djelu otkrivaju različite podtekstove, čitateljski i kritičarski se uvidi često nadopunjuju, a nerijetko i sukobljuju. To je prava pustolovina. Čini mi se da će Mihovilovićevi romani, da bi mogli biti shvaćeni kao plodno tlo za brojna iščitavanja, a on sam kao relevantan autorski glas mlađe generacije naših pisaca, ipak morati potražiti manje pedantnu i ne tako vizionarski nastrojenu čitateljsku publiku.

And... cut.

Tea Sesar diplomirala je kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Surađivala je u uredništvu Leksikona hrvatskih književnih kritičara, objavljivala kritike u Beharu.

Po izboru urednika