Mačo priče besanih noći

Naslovnica knjige Najljepša noć duše
Ratne priče

Mačo priče besanih noći

Zbirka "Najljepša noć duše" Sándora Jászberényija je čitka, napeta, brzog tempa i žestokih prizora, ponekad mučna, ali doista knjiga koja se čita u jednom zadržanom dahu, ostavljajući nas s pitanjem koliko dobro spavamo noćima, i koliko to zapravo košta
Sándor Jászberényi: "Najljepša noć duše", prev. Xenia Detoni, OceanMore, Zagreb, 2021.
U ratnom bunilu koje prikazuje Jászberényi nema čistih pozicija, nema apsoluta osim onoga golog života i jednako gole smrti, stvarnost je toliko daleko od bilo kakvog privida normale da standardne etičke pozicije postaju nedostupnom privilegijom

Kako pripovijedati o ljudskom paklu, vlastitim najcrnjim trenucima koji izgaraju u nasilju i užasu rata, ukradenom snu i bunilu koje proždire podjednako sjećanja i zamišljaje moguće ljepote nekog drugog mjesta i vremena? Najljepša noć duše zbirka je kratkih priča „o nesanici i ludilu“ mađarskog novinara i pisca Sándora Jászberényija, inspirirana prije svega njegovim impresivnim stažem ratnog dopisnika koji je sabrao radeći za niz mađarskih i međunarodnih publikacija. Priče su uvezane zajedničkim pripovjedačem po imenu Daniel Marosh, koji neizbježno i protivno svim pristojnim saznanjima o naratološkim razinama u svijesti čitateljice funkcionira kao neka vrsta autorova alter ega, kao ventil (ako već ne katarza) za prizore koji su toliko doslovno od krvi i mesa da je nemoguće sasvim se od njih zaštititi ogradom fikcije.

Bez uzemljenja

Marosh je ratni fotograf koji se premješta iz jedne ratne zone u sljedeću, progonjen nesanicom i besparicom, potiskujući učinke traumatičnih svjedočanstava i privatnih lomova alkoholom, opijumom i plaćenim društvom nepoznatih žena. Iako je priče moguće čitati pojedinačno i neki se elementi ponavljaju na više mjesta, gdje se autoru očito činilo da je dosjetka toliko dobra da je vrijedi reciklirati, kratki narativi dobivaju na težini, širini i dubini u zbirci koja je sjajno složena u cjelinu. Obrnutom romanesknom logikom, zbirka započinje smrću glavnoga lika, iz koje se ipak budi nakon nehotičnog predoziranja sedativima u bijegu od nesanica koja ga nesmiljeno progoni. Taj će san koji neprestano izmiče postati jednim od glavnih lajtmotiva zbirke koja je manje smještena na sama ratna žarišta (izuzev priča Paunov anđeo i Kraljevstvo Božje na putu je k nama), a više u prostore između: akcija, angažmana, bojišta.

Zauzimajući odgovarajuću mačo pozu, autor plete ono što se ponekad otužno naziva tvrdom prozom, kao da je još uvijek dominantnom falogocentrizmu književnosti potrebno dodatno inzistiranje na potenciji, i kroz disocirani performativ pripovijeda o nasilnom licu i jednako nasilnom naličju ratne krize. Jer osim samih užasa na bojištima koja toliko dugo i sustavno gore, noseći nepregledne i nebrojene živote iz razloga koji ne mogu i ne smiju biti shvatljivi, ratovi oblikuju distopijsku svakodnevnicu za čitavo društvo, iz koje postaje nemoguće zamisliti humaniju alternativu života. Ako nemamo nekakvu sociopatsku psihičku zaštitu, čitati ove priče znači osjećati čitavi dijapazon jedva podnošljivih osjećaja užasa, bijesa i krivnje, osjećaja koje dijelimo s fokalizatorom, iako ih on neprestano gura izvan fokusa, ne zaustavljajući se na besmislenim lamentacijama i moralnim vertikalama.

U ratnom bunilu koje prikazuje Jászberényi nema čistih pozicija, nema apsoluta osim onoga golog života i jednako gole smrti, stvarnost je toliko daleko od bilo kakvog privida normale da standardne etičke pozicije postaju nedostupnom privilegijom. Naspram prizora od kojih su satkane priče, razglednice zapadnjačkog života (koji s te udaljenosti postaje nerealni monolit) počinju rezonirati istovremeno utopijski i u svojim preokupacijama gotovo apsurdno. Ostajući trajnim autsajderom u prostorima Irana, Iraka, Egipta, Sirije, i postajući jednako autsajderom na rodnom zapadu na kojem osjeća nepremostivo nerazumijevanje, Marosh nema uzemljenje, izmješten je i rascijepljen. Naslovna priča upravo opisuje vjerovanje jednog afričkog plemena „da čovjeka u određenim iznimnim noćima pod zlim zvijezdama, a pod utjecajem nekih iznimnih događaja, napusti duša“ i to se naziva upravo najljepšom noći duše. „Tijelo iz kojeg se iseli duša postaje napuštenim i osirotjelim pa samo čeka da mu se ona vrati, no ako se duša ne vrati navrijeme u njega, tijelo će umrijeti,“ pripovijeda Marosh vjerovanje koje mu je povjerila Kongoanka Joyce, sluteći da je Daniel već neko vrijeme razveden od svojeg duhovnog sidra.

Ostajući trajnim autsajderom u prostorima Irana, Iraka, Egipta, Sirije, i postajući jednako autsajderom na rodnom zapadu na kojem osjeća nepremostivo nerazumijevanje, Marosh nema uzemljenje, izmješten je i rascijepljen

Meka jezgra ispod tvrde poze

Iako autor zazire od patetike i olakih psihologizacija, a njegov glavni lik otvoreno prezire bilo koju vrstu refleksije o svom evidentno i iz očitih razloga posve demoliranom psihičkom zdravlju, pričama se provlači pitanje kakva psihologija leži iza te vrste adrenalinske adikcije. S odbojnošću se izražavajući o šupljem idealizmu i altruizmu koji za njega ide pod ruku s arogancijom i dosadom privilegiranog života, Marosh iskosa istražuje kakav koktel mazohizma, autodestruktivnosti i voajerizma upogonjuje ponašanje osobe koja se neprestano vraća u užase rata i usto odbija suočavanje s načinima na koje ga to posve nagriza iznutra. No disocijacija glavnog junaka ujedno stavlja u perspektivu distancu s koje prosječna zapadnjačka čitateljica zna i odbija znati što se događa u svijetu, kao i sve načine na koje okretanje pogleda od prizora tog devastirajućeg nasilja dopušta da ono dalje plamti. Posljednjih su godina zapadnjačke politike suočene s masovnim migracijama izbjeglica u potrazi za azilom pokazale koliko je krhka civilizacijska fasada proklamirane brige za ljudska prava kada poziv na odgovornost traži i akciju onkraj retorike.

Rat je dominantno maskulini, bitno patrijarhalni prostor pa stoga ne iznenađuje osobito da se većina narativa kreće unutar odnosa među muškarcima, dok se žene isprva uglavnom zadržavaju na periferiji ili se pojavljuju nominalno služeći olakšanju i anesteziranju, otprilike kao alkohol i droga. Čitateljica će svakako morati istrpjeti određenu količinu samozadovoljnog mačizma koji očekivano sadrži i nonšalantnu mizoginiju, najeksplozivnije usmjerenu prema bivšoj supruzi glavnog junaka, ali latentnu u svakom kontaktu s relativno slabo zastupljenim ženskim likovima duž zbirke.

„Prežalio sam ja dotle i apsolvirao svašta. Ali ne i svoj brak.

Pri čemu me nije toliko mučilo što je okončan, nego to da sam se dao do grla uvaliti od neke glupe pičkice koju sam, usput budi rečeno, u cijelosti uzdržavao pune četiri godine.“ (Strvinarka)

Osim redovite usputne ocjene estetske atraktivnosti žena koje se pojavljuju u vidnom polju, Marosh im ne pridaje puno pozornosti, a u pričama najsnažnije figuriraju seksualne radnice s kojima glavni lik voli provoditi vrijeme:

„Volim kurve. One mi, za razliku od normalnih žena, ne lažu u oči, neće me prevariti ni izdati. A opljačkat će me tek onda kad sam toliko pijan da ležim bez svijesti i s beskonačno navinute ploče u glavi slušam Heartbreak Hotel.“ (Strvinarka)

Čitateljica će svakako morati istrpjeti određenu količinu samozadovoljnog mačizma koji očekivano sadrži i nonšalantnu mizoginiju

Pa ipak, priče u kojima na značajne načine uloge odigravaju te žene koje trguju svojim društvom i tijelom, i same u limbu između dva pakla, imaju slojevitost i toplinu ispod mačo-oklopa koji isprva djeluje iritantno i banalno. Mnogo je u zbirci nasilja, tučnjava, noći oblivenih sumnjivim alkoholom i noćnih mora koje izrastaju iz opijuma, ali čini se da Jászberényi ipak čuva meku jezgru ispod tvrde proze. Kroz tekst treperi nježnost koja se svim silama bori za preživljavanje, skrivajući se iza cinizma i hipermaskulinog poziranja, koje u konačnici djeluje gotovo dirljivo u bjesomučnim infantilnim eksplozijama, uvijek zapravo dimnoj zavjesi pred iskrenim emocijama s kojima glavni lik ne zna što bi. A tu leži upravo najljepši i najzavodljiviji aspekt djela.

Zbirka je čitka, napeta, brzog tempa i žestokih prizora, ponekad mučna, ali doista knjiga koja se čita u jednom zadržanom dahu, ostavljajući nas s pitanjem koliko dobro spavamo noćima, i koliko to zapravo košta.

Ana Fazekaš je kritičarka, esejistica i urednica na područjima izvedbenih umjetnosti, književnosti i pop kulture.

Po izboru urednika