Krpanje prošlosti

Naslovnica knjige Zakrpan
Svjedočenje i prevođenje

Krpanje prošlosti

Philippe Lançon u „Zakrpanome" se pretvara u svjedoka užasa, onog koji je preživio atentat koji su počinili braća Kouachi na redakciju satiričnog časopisa „Charlie Hebdo" 7. siječnja 2015. godine. Riječ je o svjedočenju novinara, naviknutog na imperativ brisanja sebe koji prvi put, kako kaže, postaje glavni lik i piše svoj „dnevnik tugovanja“
Philippe Lançon: "Zakrpan", prev. Željka Somun, Oceanmore, Zagreb, 2021.
Dok je svijet nastavio živjeti, ma koliko solidaran bio, Philippe mora ponovno izgraditi svoj „novi život“, suočiti se s onim što se dogodilo i naviknuti se na ono što njegovo tijelo sada zahtijeva, što će dovesti do sedamnaest operacija i rekonstrukcije čeljusti. Stoga ovo nije samo politička knjiga ili svjedočanstvo preživjelog, koji netipično kaže da ne osjeća krivnju, nego i intimna ispovijest čovjeka nakon što „padne zavjesa“

Knjiga pisca, novinara i književnog kritičara u novinama Libération i Charlie Hebdo Philippea Lançona, koja je dobila i nagradu Femina 2018., morala je biti prevedena na hrvatski jer govori o jednom činu koji je nadrastao francuske okvire i postao i metafora i krilatica (autor krilatice #jesuischarlie, „Ja sam Charlie“, je Joachim Roncin) na društvenim mrežama nakon kobnog 7. siječnja 2015. godine. Ona je trebala pokazati osjećaj pripadnosti i suosjećanja, a potaknula je okupljanja građana po cijelom svijetu u znak potpore, i tako i nadživjela sam događaj kako bi postala sinonim za slobodu govora u cijelome svijetu. Lançon, autor i novinar, u Zakrpanome se pretvara u svjedoka užasa, onog koji je preživio atentat koji su počinili braća Kouachi na redakciju satiričnog časopisa Charlie Hebdo 7. siječnja 2015. godine. Riječ je o svjedočenju novinara, naviknutog na imperativ brisanja sebe koji prvi put, kako kaže, postaje glavni lik i piše svoj „dnevnik tugovanja“.

No, ovaj roman ne govori samo o Charlie Hebdo jer Zakrpan priča o preživljavanju nečeg što se čini besmisleno, nečeg što nije samo cezura u životu pojedinca, novinara, nego neka vrst trenutnog prekida u čitavom svijetu. No, dok je svijet nastavio živjeti, ma koliko solidaran bio, Philippe mora ponovno izgraditi svoj „novi život“, suočiti se s onim što se dogodilo i naviknuti se na ono što njegovo tijelo sada zahtijeva, što će dovesti do sedamnaest operacija i rekonstrukcije čeljusti. Stoga ovo nije samo politička knjiga ili svjedočanstvo preživjelog, koji netipično kaže da ne osjeća krivnju, nego i intimna ispovijest čovjeka nakon što „padne zavjesa“. Njegova „nova“ sadašnjost, ali i prošlost i budućnost s posljedicama ozljeda, osobito ona koja mu je raznijela donju trećinu lica, čeljust, podsjećaju ga da je svako žalovanje nemoguće. 

I bez obzira na moguće optužbe za „intelektualnu lijenost“, „lako rješenje“ proživljenoga ili opscenu „prodaju“ vlastitog života, užasa i tijela, ova knjiga ne govori samo u tzv. naturalističkoj maniri, primjerice o prosutom mozgu njegovog kolege Bernarda Marisa, nego se i posve prustovski prisjeća priče o bakinoj smrti iz Potrage, ali i vlastite bake, Marguerite, koja je također morala biti podvrgnuta operacijama nakon automobilske nesreće 1940. godine. No, ova knjiga je i kritičareva platforma za lucidne i ludičke komentare o Houellebecqovom tada novoizašlom romanu Pokoravanju o islamiziranoj Francuskoj koji ovdje gotovo postaje primjer „bezdanosti“ („mise en abyme“), kao negdje skriveni detalj koji replicira cjelinu. Slično bi se mogao shvatiti, uostalom, i sam naslov: autor kojeg „krpaju“ umećući dijelove kože s noge na bradu, s pomalo komičnim, gotovo kubističkim dislokacijama, presađivanjima koja jasno funkcioniraju na liniji medicinskog a ne dostojanstvenog: čak i dlake na nogama nalaze svoje mjesto u njegovim ustima u ovom nadrealnom iskustvu. Granice se pomiču: rekonstrukcija kao da postaje nemoguća, kao i povratak na staro. Rasap obvezuje.

Njegova „nova“ sadašnjost, ali i prošlost i budućnost s posljedicama ozljeda, osobito ona koja mu je raznijela donju trećinu lica, čeljust, podsjećaju ga da je svako žalovanje nemoguće 

I ovdje on pokazuje da svjedok priča i zato što se, u biti, nikada nije „oporavio“. Ovdje „oporavak“ zvuči kao laž jer, ma koliko metodički bilježio sve, pa i „krpanje“ čeljusti koja zjapi, nastale rupe, pukotine i ponore kao da samo sjećanje može napuniti. Odatle i pregršt književnih i glazbenih referenci koje mu pomažu prevladati sve bezdane ovog „novog“ života. Vita nova ovdje nije ni Danteova, ni Barthesova, ona tek nastoji mahnito sve bilježiti kako bi se umanjio osjećaj da nam je strano upravo ono što smo doživjeli.

Možda jedini leitmotiv koji jamči ono „nakon“ jest sveprisutnost žena u knjizi koje mu omogućuju i onaj prijelaz na pseudonim „Gospodin Tarbes“ koji koristi tijekom boravka u Invalidima. Kao da je otpočela neka druga „faza“, trajna tuga kako bi rekao Barthes, Proustovchagrin“, a ne „deuil“, koji ženama omogućuje da postanu njegove lučonoše. Tako i taj tzv. pasji život postaje nešto onkraj sveg onog očekivanog, posjeta u bolnici i bolničke svakodnevice, uvid koji pokazuje krhkost i žilavost tijela, i ukazuje na njegovu neumoljivu prisutnost i stvarnu nemogućnost ovladavanja vlastitom biologijom. Susret s neumoljivom informativnom blagošću kirurga podsjeća na spomenutog Foucaulta, ali i na osobne odluke autora : ne samo osvijestiti, izliječiti se i ispričati svoju priču nego i jasno odbijati status žrtve koja vidi brutalnost koja ga tjera da se izvuče. No, autor odbija mnogo krilatica: za njega tugovanje nema smisla, a arbitrarnost ne vodi generalizacijama koje su skrivene osude. Suočen s nečim što se nije trebalo dogoditi, pojedinac iznalazi snage da se ne pretvori u gurua uspostavljenih načela.  

Svjedok priča i zato što se, u biti, nikada nije „oporavio“. Ovdje „oporavak“ zvuči kao laž jer, ma koliko metodički bilježio sve, pa i „krpanje“ čeljusti koja zjapi, nastale rupe, pukotine i ponore kao da samo sjećanje može napuniti

Zgodno je kako se knjiga igra i onim svakodnevnim i trivijalnim, kada mu, primjerice, François Hollande prilikom posjeta dobaci komentar na njegovu kirurginju, da je imao sreće. Pripovijedajući svoj dan koji je trebao završiti susretom s „magom“ Houellebecqom „koji je predvidio sve osim atentata“ i njegovim kasnijim višemjesečnim angažmanom na Princetonu, Philippe završava u grotlu nepredvidljivog, kada mu slučaj pokaže da se „život (neće) nastaviti“, u trenutku kada on prestaje biti „obični novinar“. Možda se ovaj tekst treba čitati kao tekst povratnika u smislu spectre, utvare, prikaze, kao tekst „onkraj groba“, kada je jasno da nikada više ništa neće biti isto. No, on nije „posve mrtav“, a istodobno je i onaj tko će „morati preživjeti“ – taj veliki bezdan njegova knjiga mora prekriti riječima i uspomenama. Prekid s prošlošću ovdje je nametnut tijelom, opisan „kirurškim“ jezikom, možda i pogledom onkraj jezika – osjetima i tijelom koje diktira tempo. Jer život otprije je nestao, a pisanje postaje kao nož, kako kaže Annie Ernaux.

No, kontinuitet između dva ja osiguran je i književnošću, tekstovima koji postaju utočište i znak da je nešto ipak preživjelo, već početni „tik“ komičnog skrivanja ruksaka pred napadačima da spasi svoje papire i knjige, „svoj život“. Metafora nije nategnuta jer je potvrđena i koincidencijom između rekonstrukcije lica i izgradnje biblioteke u njegovom stanu koja podsjeća na zaboravljene knjige kao na stare prijatelje, „šutljive i strpljive“. No, i s citatima Baudelairea, Kafke (pisma Mileni), Prousta, ako književnost i jest njegova „štaka“, ona to može postati samo u vjernosti nekoj lucidnoj vrsti pisanja koje će Baudelaireovu bol učiniti spokojnijom. Jer, kako kaže, on nije patio, on je bio patnja. Gubitak prijatelja i kolega, i gubitak dijela sebe nastao jednim njemu apsurdnim činom napadača, braće Kouachi, kojima je samo čuo glas i vidio noge, čini mu se nezamislivim. Stoga je jedino literatura mogla prikazati ovo nezamislivo, jedino je ona mogla prihvatiti i sve hipoteze o tome što bi bilo kad bi bilo, ali i dramu koju on vidi kao strašnu komediju i tragikomični strip.  

Potresna priča o rekonstrukciji sebe nakon vlastite Golgote, nakon dvanaest mrtvih i jedanaest ranjenih, možda se može preživjeti samo pomoću Bacha čija mu je glazba kao morfij koji onemogućuje žaljenje ili osjećaj nepravde. Jer, kod Lançona nema očekivanog gnjeva iako je i protiv volje pretvoren u simbol. On nikada nije izišao iz sobe u kojoj se riječi gase i krepavaju. Osjećajući se dislocirano, bez temelja, čini mu se kao da je sve što napiše „previše“, jer podsjeća na ono očito, da su nam životi neizvjesni i da to ne smijemo zaboraviti. Tako svjedočanstvo postaje i egzorcizam, pokušaj da se nađe smisao nečem nezamislivom i da se nauči živjeti ono „nakon“. Knjiga koja je jednoglasno dočekana ovacijama, i ne samo kao svjedočanstvo o nečuvenom nego i kao literatura koja može riječima nadopuniti ono što ostaje otvorena rana i ponor koji se ne može zakrpati.

Koliko se možda činilo paradoksalno, uspjeh prevoditeljice je tim veći što manje osjećamo njenu prisutnost u tekstu. Uspješno se „izbrisala“ u maniri Marguerite Yourcenar kako bi što vjernije prikazala sve ono apsurdno ali izrecivo, sve ono nezamislivo ali opisivo

Od Charlie Hebdo, koji „nikome nije učinio ništa nažao“, kako kaže autor, do „Bataclana“ 13. studenoga iste godine, možda je upravo svjedočanstvo jednog književnog kritičara i novinara koji je preživio usprkos svemu ona ravnoteža proživljenog napisanog i dosanjanog imaginarnog koju može prenijeti tek prevoditelj iznimne kvalitete.

Željka Somun (1962.) vrsna je prevoditeljica sa španjolskog i francuskog i nisu joj strane ni nagrade za njen rad (godišnja nagrada Društva hrvatskih književnih prevoditelja Josip Tabak 2020.). No, ovim je prijevodom knjige novinara Philippe Lançona po našem skromnom mišljenju nadmašila samu sebe upravo u onome dijelu prevoditeljskog posla koji možda najlakše ostane neprimijećen: uspjela je pronaći ton koji je ovu toliko francusku knjigu pretvorio u knjigu koja funkcionira ne samo u hrvatskom kontekstu, nego i u hrvatskom jeziku. Kako je riječ o jedinstvenom događaju koji je netko „morao napisati“, ali istodobno i o knjizi napisanoj u posve francuskoj maniri, prevoditeljica je morala krstariti ne samo literarnim, knjiškim i kulturnim referencama, nego i metatekstualnim komentarima o prirodi kritike, različitim diskursima i perspektivama (primjerice njegovoj kratkoj karijeri izvjestitelja), ali i posve uobičajenim referencama na svakodnevicu suvremenog pisca u Parizu. Koliko se možda činilo paradoksalno, njen je uspjeh tim veći što manje osjećamo njenu prisutnost u tekstu. Uspješno se „izbrisala“ u maniri Marguerite Yourcenar kako bi što vjernije prikazala sve ono apsurdno ali izrecivo, sve ono nezamislivo ali opisivo. Ovakve geste „uspješnog brisanja“ u prijevodima s francuskog rijetke su jer podrazumijevaju istančano poznavanje svih nebrojenih registara u francuskom jeziku koji u hrvatskom ne postoje, i iznalaženje hrvatskih alternativa koje neće karikirati, izopačiti tekst učinivši ga točnim ali drvenim, odgovarajućim ali artificijelnim. Željka Somun ovdje je pokazala da se tradicija naših slavnih prevoditelja iz prošlosti može ostvariti i danas.     

Možda je najbolji način da se piscu, novinaru i književnom kritičaru oda priznanje upravo taj da mu knjigu prevede vrsni prevoditelj i učini ju svojom. Kada „novi život“ doista postaje vita nova negdje drugdje, bez ikakve patetike. Jer to je ono što je učinila prevoditeljica. Hvala joj na tome.

 

* Tekst je pisan kao obrazloženje prijedloga za nagradu Iso Velikanović prijevoda knjige Philippea Lançona Zakrpan (Le Lambeau, 2018.) za prevoditeljicu Željku Somun (u izdanju Oceanmora, 2021.).

Maja Zorica Vukušić je izvanredna profesorica i predstojnica Katedre za francusku književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.