Klaustrofobija nemoći

Naslovnica knjige Ivane Bodrožić Sinovi, kćeri
Roman Ivane Bodrožić

Klaustrofobija nemoći

Ivana Bodrožić se u romanu "Sinovi, kćeri" bavi mapiranjem zaključanosti u različitim smjerovima koji se preklapaju s pitanjima tijela i iskustva ženskosti na intimnoj, ali i široj, društvenoj razini
Ivana Bodrožić: "Sinovi, kćeri", Corto Literary, Zagreb, 2020.
Adresirajući pitanje slobode, što znači istinska sloboda, je li to pomirenost sa sobom ili pomirenost s društvom, ili oboje, Ivana Bodrožić pripovijeda skromno, nenapadno, bez samodopadnosti, pompoznosti i megafona, emocije prenosi čisto, prodorno i iskreno čime zauzima nezamjenjivo mjesto u borbi za poštivanje ljudskog dostojanstva

Na njeno smo pisanje o društvenim tabuima, nepravdama, prešućenim netrpeljivostima i davanje glasa ranjivim skupinama već navikli. Pisala je o ratnim traumama bez patetike, (samo)sažalijevanja i optuživanja, prodrla u srž korupcije, namještenih ubojstava, političkog kriminala, a ostala čista, transparentna i dosljedna. U zbirci je priča 100% pamuk progovorila glasom različitih žena, njihovih unutarnjih svjetova i traganja za prostorom slobode, a svojim posljednjim romanom Sinovi, kćeri dotaknula pitanje marginaliziranosti, senzibiliziranosti za D/d/rugoga, (ne)mogućnost komunikacije. Uza sve to, još tri zbirke poezije i jedna slikovnica. Istančan autorski glas čija su djela uvijek i društveno angažirana, zabljesnu poput svjetionika. Ivana Bodrožić, kratko i jasno.

Unchained Melody

Tko će koga zaključati? pita se Lucija u emocionalno nabijenom i psihološki iscrpljujućem okršaju s mamom u hodniku, pokušavajući napustiti stan nakon što je odlučila reći dosta. Ovoj je mladoj tridesetogodišnjoj ženi, iz čijeg prvog lica pratimo prvi dio priče narativnog triptiha Bodrožićkina romana, dijagnosticiran sindrom zaključane osobe. Već i sam opis stanja u kojem su sve tjelesne i voljne funkcije pojedincu onemogućene osim  treptaja, dovoljan je da proizvede osjećaj tjeskobe, bespomoćnosti i nelagode. Očuvanih intelektualnih i psihičkih funkcija, osoba ostaje istovremeno prisutna u prostoru, ali nevidljiva i isključena od okoline, svedena na svoju unutrašnjost, na milost i nemilost onih koji ju (ne) okružuju. Zvuči kao, a i jest, zorna definicija noćne more. Bodrožićka u ovome romanu ponovno ulazi u intimni prostor likova koji progovaraju iz svoje nutrine, u obliku ispovijesti, u većini ih slučajeva ostavljajući da se koprcaju s vlastitim sjećanjima, strahovima, pukotinama.      

Tema je zaključanosti već otprije prisutna u njezinom književnom univerzumu, no u ovom romanu kao da proširuje njezin interpretacijski okvir, posežući za istančanijim i delikatnijim različitim modusima zaključanosti. S jedne je strane, dakle, Lucija, kojoj tijelo postaje zatvor na fizičkoj razini, a nekoliko puta to i izrijekom spominje: tijelo jest istovremeno i najgori pakao, zatvor, mjesto otpora no i prostor slobode. Dorianova zaključanost je i fizička, tjelesna, ali i šira od toga, na metaforičkoj razini Dorian je, kao transrodan muškarac koji je prošao tranziciju promijenivši spol, zaključan u društvenom etiketiranju, neuklopljenosti, iznevjeravanju očekivane forme. Na kraju, treća pripovjedna linija pripada liku majke koja je zaključana obiteljski, generacijski, obilježena ženskošću po čijoj su se liniji crni dani nasljeđivali uvijek i neizostavno, poput nezaobilaznog i neizbježnog prokletstva.

Autorica se u romanu bavi mapiranjem zaključanosti u različitim smjerovima koji se preklapaju s pitanjima tijela i iskustva ženskosti na intimnoj, ali i široj, društvenoj razini. Likovi osjećaju neke do njih, no svaki oblik vodi u uhvaćenost, bezizlaznost i stjeranost u kut, kao kad ženski subjekt jedne njezine pjesme izgovara: Zaronim pod vodu da uhvatim zraka, vjerojatno najtočniji opis zatočenosti i klaustrofobičnosti. Sindrom zaključane osobe tako biva izmješten izvan zidova bolničke sobe i nužno medicinskog vokabulara, postaje simbol, možda i metamjesto jer čitatelj ubrzo uviđa da su njime premrežene mnoge sfere čovjekovog načina života. Postavlja se pitanje tko je zapravo zaključan? Tko okovan sramom, vezan lancima nerazumijevanja i krivnje, a kako im onda pobjeći, kako izaći iz sebe? postaje dubinsko, objedinjujuće pitanje i životna dilema svih triju protagonista. I napokon, je li to uopće moguće?

I rupa u istoimenom romanu prethodniku također funkcionira kao metamjesto, kao rupa u podsvijesti, obitelji, društvu, komunikaciji, (nacionalnoj) povijesti. Možda je u Rupi bila tema zaključanosti u obliku osvete naslijeđene iz prošlosti, kako obiteljske tako i nacionalno-političke, u Sinovima, kćerima to je unutarnja drama koja se odvija skriveno od očiju javnosti. Nora ostaje zaključana u zatvoru na kraju Rupe, ali na neki način i čitatelj. Zaključan u vlastitim (pogrešnim) zaključcima, pretpostavkama i nagađanjima. Nakon čitanja Sinova, kćeri još izraženije shvaća vlastite zaključanosti, nesenzibilizirane dekubituse, s nadom da će ih možda poželjeti napustiti jer najstrašnije od svega je kad shvatiš da vrata s unutrašnje strane nemaju bravu.

Bodrožićka u ovome romanu ponovno ulazi u intimni prostor likova koji progovaraju iz svoje nutrine, u obliku ispovijesti, u većini ih slučajeva ostavljajući da se koprcaju s vlastitim sjećanjima, strahovima, pukotinama     

Crno bijelo u boji  ili puzzle čitanje

Trostruka nit radnje i tri pripovjedne perspektive u prvome licu pokazuju sveobuhvatnost i kompleksnost autoričine narativne tehnike. Bodrožićkino pripovijedanje ne ostavlja mjesta za pauzu, ono vadi najsitnije i najdublje detalje čovjekove nutrine dok čitatelj ne stigne ni udahnuti. Pripovijedanje je i obuzimajuće i razorno, a pozicija pripovijedanja iznutra, iz mjesta toplog, ljubavnog i nježnog odnosa Lucije i Doriana, u funkciji je izgradnje karaktera likova i kompleksnosti priče. Situacijama i osjećajima koje opisuje prilazi iz nekoliko različitih perspektiva, retrospektivno, uglavnom akronološki i po sjećanju lika koji pripovijeda, odabirući širokokutni, panoramski kadar. Objelodanjuje, a na neki način i provocira, činjenicu da nam je za ispravno shvaćanje pojedine situacije uvijek potrebna još jedna nijansa spektra, da nikada ne možemo obuhvatiti cjelinu i ukupnost pa je upravo u tome interpretativna snaga ovog teksta. Tek kad svaki komadić slagalice dođe na svoje mjesto i više nema praznih rupa, vidimo cijelu sliku.

Dorian je fotograf, što zapravo i doslovno pokazuje autoričinu namjeru¸ a svojevrsna narativna fotografičnost očituje se ponovljenim scenama koje poznajemo otprije, ali ih onda pročitamo iz perspektive drugog lika. Jednako kao kad neku fotografiju pogledamo drugi ili treći put pozornije, pomnije i primijetimo novi detalj, sitnicu koju smo kod ranijih gledanja propustili. Poigravajući se s pozicijom iza objektiva, Bodrožićka smjelo izigrava očekivanja čitatelja, neprestano ga izmiještajući iz jednog kuta gledanja u drugi. Pitanje kadra jest i pitanje granice, ovisi što je obuhvaćeno, a što je (i zašto) ostavljeno izvan okvira. Bodrožićka ni u jednom trenutku ne govori eksplicitno koji je točan pogled, ali iskustvo likova, kao i iskustvo čitanja, ostavlja puno dublji utisak.

Bodrožićkino pripovijedanje ne ostavlja mjesta za pauzu, ono vadi najsitnije i najdublje detalje čovjekove nutrine dok čitatelj ne stigne ni udahnuti

Tri narativna toka odgovaraju različitostima likova i pokazuju njihove specifične karaktere. Lucija je ispremiješana, zbrčkana, u njenoj glavi vlada kaos u mislima i (o)sjećanjima koji pokušava srediti: možda samo želim nekome pripadati, znati odakle sam takva kakva jesam. Njezino pripovijedanje najsličnije je struji svijesti, disperzivno i skokovito dok misli lete s jedne situacije na drugu. Budući da je osuđena na oblik vegetiranja, drugog izbora, osim nutarnje borbe same sa sobom, baš i nema. Strah i nesigurnost se očituje izraženije nego kod drugih likova jer koristi puno više upitnih rečenica. Dorian je srezaniji, izravniji, bolniji, usudljiviji, ali i intimniji, a time i ranjiviji. On je najviše od svih likova svjestan sebe, a njegov govor obilježava mnogo metapitanja. Lucija ima tvrdu vanjštinu, ali neprobojan i nepremostiv oklop, vjerojatno i najviše povrijeđen, ima mama. Njezine rečenice teku mirno, ravnodušno, pomireno sa stvarnošću, kao da sravnava račune kad se već sve zgotovilo. Zato dubinski čisti, obavlja to rutinski i staloženo, no iza te maske mira duboki je ponor dugogodišnjeg prihvaćanja zlostavljanja i zanemarivanja, najpogubnije stvarnosti za ionako već poharana srca. Njezin iskaz na kraju širi perspektivu društvene izopćenosti (izopačenosti?) te uglavljuje tmurni filter na već dovoljno sumornu atmosferu. Možda poziva na prekid disfunkcionalnosti i ravnodušnosti unutar obitelji, ali i društva jer svi smo nečiji sinovi, nečije kćeri; ili na izlaz iz mraka, a ne prijelaz u svjetliji mrak, ali još uvijek mrak. Možda poručuje da ćemo, ako ne razvijemo sposobnost shvaćanja kompleksnosti života, zauvijek percipirati ljude kao sjene, a stvarnost u obliku negativa, akromatski, zaglavljeni u socijalnom i emocionalnom daltonizmu.

Tko je tu Drugi ili gdje se kupuju... hrabrosti?

U svim Bodrožićkinim djelima osobni je prostor likova zgusnut, ozračje je nabijeno, sapeto, kao da će se svaki čas rasprsnuti. Gotovo svaki od likova čezne za slobodom, za zrakom, za udahom, za spoznajom samog sebe na nutarnjoj razini, a često se nalaze u začaranom krugu sve dok jedna osoba u tom nizu ne stekne dovoljno hrabrosti... Priča o prekidanju ili barem pokušaju prekidanja disfunkcionalnosti u obitelji poprima i univerzalnije značenje disfunkcionalnosti uopće. Lucija je od te borbe unaprijed odustala, odabrala je ravnodušnost jer ona neće nauditi. No, ona je i najkobnija, suprotnost je ljubavi, ono kad nam je svejedno, a ne bi trebalo biti. U pojedinim trenucima kao da se Lucija htjela boriti, ali ju je pokosilo generacijsko taloženje šutnje, nijemosti, začepljenih usta, a na kraju i odustajanja od pritisnutosti (grla) života s očeve strane. Razumljivo je, stoga, što majka u romanu nema ime, najviše od svih svedena je na minimum, na pojavu, na sjenu. Ona se s vlastitom depersonalizacijom (s)rodila, Dorian je u toj borbi gubio osobni integritet, a Lucija je primjer koliku moć nad nama, i u metaforičkom i u doslovnom smislu, imaju ljudi koji su oko nas. Obrana se od depersonalizacije grana u istim onim smjerovima kao i tema zaključanosti.

Kao kad K. na kraju i vrhuncu drame Monike Herceg pita Gdje se, zaista, kupuju nježnosti? nakon čitanja Sinova, kćeri trebamo se možda zapitati gdje se kupuju hrabrosti, a da to ne ostane samo retoričko pitanje. Hrabrost za iskorak prema promjeni, iskrenost prema samome sebi, ispruženu ruku prema drugome, ispravnu komunikaciju. Zapravo, svjedočeći različitim osjećajima i proživljavanjima likova, čitatelj kao promatrač postaje svjestan komunikacijske zbrke  tko tu koga čuje, ako itko ikoga uopće? Ne samo to, već tko ima pravo govoriti i čiji glas vrijedi? Problem komunikacije jest u načinu na koji Lucija želi komunicirati ali ne može, Dorian komunicira, ali je sankcioniran, a majka želi govoriti, ali ne smije jer je svaki (ženski) govor teško kažnjen. Tek kad pročitamo maminu priču preispitamo ono što smo dotada pročitali, zagrebemo ispod površnog i lažnog suosjećanja (ako imamo hrabrosti) i shvatimo da smo jedni drugima Drugi, a često i sebi samima: više se ne sjećam sebe, ne znam tko sam bila prije, prije svih njih, ne znam što volim, ne znam u čemu sam dobra, ne znam što me raduje pa ustrajem u onome što sam postala poslije.

Nemoć zarobljuje svaki od likova, sveprisutna je i univerzalna, gurajući ih u jednu točku u kojoj ostaju vezani, obilježeni, nepomični, nijemi. Nemoć je fizička, tjelesna, emocionalna, društvena, obiteljska, na mikro i makro razini. No, ona ne nastupa zbog neuklopljenosti kao takve, nego zbog odsustva razumijevanja, želje za slušanjem, a napose čujenjem. I za to je potrebna hrabrost. Čujenje je dublji, istinskiji i potpuniji čin od slušanja. Slušanje nam možda ide, pa bilo i restriktivno ili selektivno. Čujenje s druge strane ne. I to je ono zbog čega poželimo vikati, vrištati, objasniti, razjasniti, što proizvodi duboku unutarnju frustraciju, a na kraju i nemoć. Nemoć stvara klaustrofobiju, klaustrofobija proizvodi nemoć i opet smo na početku začaranog kruga s pitanjem iz podnaslova ovog odlomka. Grozna je, ali nije toliko klaustrofobična zatvorenost u tijelu nijednoga od likova, već je daleko poroznija i razornija mentalna i emocionalna klaustrofobičnost koja nastaje ako nas nitko ne čuje. Zato je najsvjetliji trenutak romana onaj kada doktorica Luciju pita: Je l' vi mene možda čujete? Pitanje koje je poput pukotine koja omogućuje razumijevanje, mjesto kroz koje ulazi svjetlost, žarkocrveni pojas za spašavanje. Pokazuje kako razumijevanja često najviše imaju oni koji su i sami iskusili duboku patnju, razvili senzibilnost za drugosti ili žive s nekim oblikom trajnog obilježja koje utječe na njihov društveni status, kao što je slučaj s doktoricom.

Blink, blink...

Cijelim se romanom provlači dihotomija mi oni, pokazujući kako fanatično zauzimanje bilo koje od strana uz odsustvo komunikacije odnosi najteže žrtve. Mamina priča prelazi okvire problema (trans)rodnosti i dobiva širi kontekst iskustva i formiranja ženskosti na obiteljskoj i društvenoj razini koje je često puta ponajprije ženomrzački naučeno ponašanje u kojem jednako bivaju povrijeđeni i muškarci. U tako gorućim pitanjima otuđenosti i što se dogodi kad se otuđimo od sebe, drugih, društva ili dijelovi društva jedni od drugih, Bodrožićkin nas roman uči da ne upadamo u zamke generalizacije, svejedno kojoj od strana pripadali.

Adresirajući pitanja slobode: što znači istinska sloboda, je li to pomirenost sa sobom ili pomirenost s društvom, ili oboje, Ivana Bodrožić pripovijeda skromno, nenapadno, bez samodopadnosti, pompoznosti i megafona, emocije prenosi čisto, prodorno i iskreno čime zauzima nezamjenjivo mjesto u borbi za poštivanje ljudskog dostojanstva: "Zahvalna sam joj, ljudi bi se zapravo trebali dijeliti na dvije razlikovne skupine na svijetu, dvije koje nadilaze sve ostale etničke, religijske, rodne: na one koji misle da je nepokretnima svejedno što im istim ručnikom brišeš lice i guzicu, i one koji shvaćaju da u tom komadiću tkanine leži srž ljudskog dostojanstva."

Cijelim se romanom provlači dihotomija mi oni, pokazujući kako fanatično zauzimanje bilo koje od strana uz odsustvo komunikacije odnosi najteže žrtve

Bodrožićkino pisanje nije izraz frustriranosti i nema funkciju izbacivanja ljutnje prema van, prema društvu, nepravdi. Ono bi trebalo biti shvaćeno kao sredstvo misaonog i emocionalnog putovanja, intelektualnog pomaka, možda kao krik upomoć ili poziv na djelovanje koje, kolikogod sporo i neprimjetno, ipak vodi promjeni. Možda to neće biti tektonski pomak, a onda barem tilt, jer nas čitanje mora nekamo odvesti, mora nas proširiti, naučiti nas da ne gledamo širom zatvorenih očiju. Za početak dovoljno da steknemo uvid da je za iskrenu komunikaciju potrebno otvoreno srce, želja da razumijemo drugoga i da ga čujemo. Prihvatimo li ove pretpostavke, možda nam u budućnosti, umjesto svih (ne)potrebnih riječi, bude dovoljan samo treptaj.

Tea Sesar diplomirala je kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Surađivala je u uredništvu Leksikona hrvatskih književnih kritičara, objavljivala kritike u Beharu. Radi u knjižari Fraktura.

Po izboru urednika