Igra sa stilom

Naslovnica knjige Sally Rooney "Razgovori s prijateljima"
Književnost, preljub i klasne razlike

Igra sa stilom

Osjećaj nesigurnosti, otkrivanja svijeta, vlastitog tijela i umjetnosti te ženska samosvijest, emotivne su koordinate koje "Razgovore s prijateljima" Sally Rooney guraju u žanr coming of age romana. Oni su i destilirani Zeitgeist pisan iz pozicije mlade spisateljice u svijetu u kojem će se umjetnošću moći baviti samo oni koji su od roditelja naslijedili kakav kapital
Sally Rooney: "Razgovori s prijateljima", prev. Patricija Horvat, Fraktura, Zaprešić, 2020.
Iskoristit ću opasku drage kolegice koja je svojevremeno u jednom neobaveznom razgovoru izjavila kako nije studirala komparativnu književnost da bi za večerom mogla izdeklamirati nekoliko pametnih rečenica o Baudelaireu. Roman Sally Rooney nam pokazuje upravo to – da jesmo studirali književnost zato da možemo reći nekoliko pametnih rečenica o Baudelaireu

Sally Rooney nova je mlada zvijezda na europskom književnom nebu, a Razgovori s prijateljima njen su prvi roman. Razgovori u prvom licu donose doživljaje studentice Frances, a centralni je događaj romana njena ljubavna veza s Nickom. Nick je pak glumac i Melissin suprug, a Melissa je Bobbina prijateljica. Bobbi je Francesina najbolja prijateljica, bivša djevojka i kolegica. Ovaj četverokut mladih ljudi tvori narativni ring u kojem se odvijaju preljubi i psihički slomovi; prijateljstva se stavljaju na kušnju, brakovi također.

Istovremeno, to je roman o odrastanju jedne nesigurne, ali pametne djevojke – čitamo njenu prilagodbu na svijet kulture i umjetnosti, na prostor koji joj je kao relativno siromašnoj djevojci iz malog grada bio nedostižan i koji tek treba osvojiti. Također, likovi su u četverokut složeni komplementarno, pa će tako Bobbi biti bogata, oštra, duhovita i na van (pripad svugdje), a Frances povučena, mirna i pronicljiva tiha voda (ne pripada nigdje). Sižejno, roman djeluje jednostavno, čak i trivijalno, no iza jednostavnosti radnje i napetosti zapleta krije se idejom kompleksno djelo u čijem su središtu umjetnost i klasa. 

To je roman o odrastanju jedne nesigurne, ali pametne djevojke – čitamo njenu prilagodbu na svijet kulture i umjetnosti, na prostor koji joj je kao relativno siromašnoj djevojci iz malog grada bio nedostižan i koji tek treba osvojiti

Stvar tržišta

Roman se otvara pjesničkom večeri na kojoj nastupaju Frances i Bobbi, što nam pruža nekoliko važnih informacija. Prvo, junakinja i njena najbolja prijateljica su pjesnikinje. Pritom su obrazovane pjesnikinje, što će reći da su o toj poeziji nešto i naučile u svojim akademskim životima. One poeziju izvode, rjeđe objavljuju – za njih je ona performativ, snaga izgovorene riječi, pokreta ruke, scene i vizualnog doživljaja. Urbane su i mlade. Pri opisu načina na koji piše poeziju Frances usputno komentira kako je udarala entere kad god joj se prohtjelo. Poezija je sloboda, nonšalancija, intuicija jezika, zvuka, kombinacija efektnih retoričkih manevara i dubokih i kompleksnih osjećaja, a ritam je tek posljedica urođenog i naučenog osjećaja za mjeru. 

Dok Frances i Bobbi govore svoje pjesme, Melissa ih fotografira. Frances komentira kako Melissa radi fotografije na kojima "umjetnici djeluju karakterno" i upravo ovu opasku pripovjedačice možemo iskoristiti kao ulaz u zanimljiv stav prema svijetu umjetnosti, kulturnoj sceni i logici suvremene umjetničke proizvodnje. Ključna je riječ, naravno, "djeluju" – fotografija ih čini karakternima, daje im ono što im nedostaje. Karakter je također stvar tržišta, dopadljivosti i sviđanja, i Frances je toga više nego svjesna. Karakter, dakle identitet, skup je pažljivo odabranih praksi reprezentacije u koju se ubrajaju, primjerice, oblik tijela ("bila sam toliko mršava da sam djelovala zanimljivo"), izbor odjeće (opisi odjeće su vrlo česti u romanu), ali i činjenice da pojedinac može jednakom elegancijom i uvjerljivošću rođenog kozera razglabati o Baudrillardu i tijelima mrtvih ljudi koja plutaju po Sredozemlju.

Junakinja i njena najbolja prijateljica su pjesnikinje. Pritom su obrazovane pjesnikinje, što će reći da su o toj poeziji nešto i naučile u svojim akademskim životima

Umjetnost i klasa

Iskoristit ću opasku drage kolegice koja je svojevremeno u jednom neobaveznom razgovoru izjavila kako nije studirala komparativnu književnost da bi za večerom mogla izdeklamirati nekoliko pametnih rečenica o Baudelairu. Roman Sally Rooney nam pokazuje upravo to – da jesmo studirali književnost zato da možemo reći nekoliko pametnih rečenica o Baudelairu. Umjetnost nije pitanje života i smrti, nego igre u kojoj su pravila uspona prilično jasna, a isto vrijedi i za ono što običavamo zvati humanities ili liberal arts. Retorička nadjebavanja (pardon my French) nabrijanih klinaca (i ne samo klinaca) koja se tiču književnosti, roda, ljudskih odnosa i političkih sustava upravo su to, nadjebavanja, bez stvarnog političkog rizika. Rooney je toga posve svjesna – uostalom, zato ih tako i piše: često afektirano i idejno vrlo pojednostavljeno, dok izborom leksika i dramaturškim kontekstom sugerira da je sve to poza, poza koja je dio igre u kojoj je i umjetnička produkcija dio šarenog tržišta roba, usluga i ideja, i gdje se umjetnošću bave oni koji su se rodili s nekim tipom ekonomske privilegije ili su ga stekli kroz život.

Klasa je u Razgovorima s prijateljima neodvojiva od umjetnosti, a karte se otvaraju skoro na samom početku: "U to doba stalno sam razmišljala o bogatašima." U ovoj rečenici čitamo klasni kompleks manje vrijednosti kod junakinje i tragove Bildungsa (prošlo glagolsko vrijeme) koji se ovjeravaju u tekstu, posebice u trenutku kada Frances na račun sjeda solidan honorar za priču koju je objavila u časopisu. Osim toga, vidimo i simptomatičan "pogled prema gore" djeteta iz niže srednje klase koje pripadnike više rednje klase doživljava bogatima, mjereći razlike u plaćama i veličinama okućnica, ne shvaćajući pritom da pravim bogatašima mjesečni prihod od vlastitog rada dođe kao džeparac. Jedan od najtraumatičnijih opisa klasne frustracije, bijede i siromaštva jest scena u kojoj Frances posjećuje svog oca Dennisa, arhetipskog otočnog pijanca. Dok stoji u hodniku njegove kuće pripovjedačica bilježi sljedeće: "Stojeći u njegovoj kući, osjećala sam se kao da gledam nekog poznatog kako mi se smiješi, ali bez zuba." Nizom detalja Rooney naglašava klasnu prirodu svog pripovjednog svemira – na srednjoklasnim middlebrow zidovima vise plakati Toulous-Lautreca i reprodukcije Modiglianija, pije se kava iz espresso aparata, njen ljubavnik nosi jaknu koju je platio stotinjak funti, dok ona tjedan dana jede pastu i posuđuje novac kako bi preživjela. 

Umjetnost nije pitanje života i smrti, nego igre u kojoj su pravila uspona prilično jasna

Četiri elementa

Zanimljive idejne postavke o odrastanju, klasi i umjetnosti ne bi, naravno, došle do izražaja da Rooney nije vješta pripovjedačica. Razgovori s prijateljima možda nisu ambiciozna modernistička književnost, ali formalno su stvari uglavnom na mjestu. Ispovjedni, dnevnički pripovjedački ton kombinira relativno banalan siže o preljubu (doduše, iz perspektive ljubavnice, što stvar čini malo zabavnijom) s emocijama bremenitim motivima i zanimljivim sociološkim i psihološkim opservacijama. Zanimljiv postupak koji autorica koristi vrlo često sastoji se u sintaktičkom uvezivanju 4 elementa: (1) konstatacija vezanih za radnju, (2) spomena fizičke reakcije, (3) opisa prirode (gotovo romantičarski, u kojem dominira usporedba) i (4) snažnog, kratkog i efektnog komentara pripovjedačice pri čemu upravo taj komentar daje boju, okus i smisao cijelom nizu. Primjerice: "(1) Izišli smo s prilaznog puta i uputili se cestom prema plaži. (2) Evelyn je trljala oči ispod naočala i odmahivala glavom. (3) Magla je bila siva poput vela. (4) Zamišljala sam kako se udaram u trbuh." 

Također, Rooney je vrlo pažljiva čitateljica, odnosno interpretatorica, što oplemenjuje čitav roman, te je – uz neposrednost, spušten gard i spremnost na samokritiku – jedan od razloga zašto je Frances, da parafraziramo Tatjanu Gromaču, djevojka koja nam je simpatična. Gledajući fotografiju na kojoj su ona i Nick, a koju je snimila Melissa, Frances nakon kratke formalne analize zaključuje kako je "slika zabilježila nešto intimno što se nikad nije uistinu dogodilo, nešto eliptično i pomalo bremenito." Frances je svakako djevojka koju bismo (ili još preciznije – s kojom smo se) rado slučajno sretali u gradu da pijuckamo vino nakon otvorenje izložbe fotografije i pričamo pretenciozne gluposti iz kojih se ponekad rodi neka zgodna misao. I cijelu njenu ekipu, uostalom. 

Dominantan osjećaj nesigurnosti, otkrivanja svijeta, vlastitog tijela, umjetnosti i ljudskih odnosa te ženska, umjetnička i općenito ljudska samosvijest u otkrivanju osnovne su emotivne koordinate koje Razgovore s prijateljima guraju u žanr coming of age romana. No Razgovori su i puno više – oni su destilirani Zeitgeist iz pozicije mlade spisateljice u svijetu u kojem će se umjetnošću moći baviti samo oni koji su od roditelja naslijedili kakav kapital ili pak oni čiji se partneri ili partnerice bave programiranjem. Drugim riječima, iako je igra namještena, Sally Rooney pokazuje da uvijek imamo izbor igrati sa stilom.

Ivan Tomašić je završio portugalski jezik i komparativnu književnost. Piše kritike i uređuje prozu. Zaposlen u izdavaštvu.

Po izboru urednika