Do sretnog kraja i natrag

Odlazak
Novi roman Andreja Nikolaidisa

Do sretnog kraja i natrag

Iako u narativnoj osovini sadrži iscrpljenu ljubav, tešku bolest, nadiruću smrt, siromaštvo, zli primitivizam, "Odlazak" zapravo ispisuje najoptimističniji od svih romana Andreja Nikolaidisa, jedini u kojemu nas narator, uz otkucavanje sata, dovodi do sretnog kraja
Andrej Nikolaidis: "Odlazak", Buybook 2020.
Jedan od elemenata koji čine Nikolaidisovu književnost iznimnom dojam je iskrene potrebe da tekst doista istraži svoju temu, da je prevrće i modelira, u njoj buši rupe i ostavlja otiske, da joj pronađe pravi oblik i veličinu.

Legli smo rano jer smo brzo ispričali sve priče koje smo znali.

Buđenje u zoru, u smrad, u pokušaje da se tišina održi koliko je god dugo moguće prije nego što navali dan i prekine plahi san djevojčice koja teško spava, teško diše. Posljednji roman Andreja Nikolaidisa počinje malo iza pet sati ujutro i traje ispreskakanih desetak sati do konačnog odlaska koji roman i naslovljuje.

Odlazak na neki način predstavlja posljednje poglavlje Nikolaidisova prvog romana, Mimesis, koji u istom limbu dileme počinje i staje odnosno ne završava: ostati ili otići, predati se optimizmu mogućeg sretnog kraja i ujedno se predati, ili kliznuti lagano unatrag i ukopati se u mjestu na kojem su obećanja davno ocvala. No odlazak tek slijedi, a podnaslovna sintagma epitaphios logos, sugerira da priča Odlaska dolazi s onu stranu života.

Do četrdesete, ako nisi idiot, već si shvatio da se svijet ne može mijenjati: čak ni na gore. Svijet za nas uvijek ima istu ponudu: uzmi ili ostavi. Nema pregovora, nema cjenjkanja, kao na grčkoj ili turskoj pijaci.

Pisac apokalipse

Nikolaidis je sustavno pisac apokalipse, i to one najokrutnije, koja nikako da se dogodi. Njegov je rad duboko obilježen nepovjerenjem, oštrom skepsom koja ne štedi ništa na horizontu, ali ni pripovjedače čiji pogled slijedimo, nihilizmom koji proizlazi iz uvida da se sve, čemu se suviše intimno približimo, raslojava do trulog centra, te da svaka struktura koja je veća od veličine čovjeka traži na vratima pri ulasku ostavimo makar dio svojih vrijednosti. Pritom osobitu grozu izaziva licemjerna prisila da se pretvaramo da se nismo olakšali za eventualne ideale, dogovorno pridržavajući zajedničku iluziju koja jedva čeka da nam se sruši na glavu.

Nakon što sam pročitala cijeli njegov romaneskni opus u nešto više od tjedan dana i dok sam vjerojatno zrela za intenziv psihoterapije (vrijedilo je), polu-odgovorno tvrdim da ima rezona Nikolaidisovu djelu pristupiti kao kaleidoskopskoj cjelini. Tematsko-motivski sklopovi opsesivno se vraćaju u varijacijama, čak se neki prizori i rečenice nepromijenjene premještaju iz teksta u tekst, samo osvjetljene nešto drugačijim musavim reflektorom. Ako isiječete citat iz jednog teksta, gotovo mu sigurno nećete moći pronaći originalno mjesto bez prilične muke jer se čini da bi jednako lako prisjeo u svako od autorovih brutalnih tkanja.

Ali sve što sam ikada napisao takva je vrsta teksta. Postojanje je, mislim, tekst pun bijesnih pasa, tekst koji se neprekinuto odmotava kao tajni spis koji se kotrlja niz padinu, tekst koji bježi pred nama i prekida se prije bilo kakve poente i razrješenja, ostavljajući neke od nas zapitane zašto smo primali ujede psećeg okota, a neke od nas zapitane – zašto smo lajali i grizli.

Tako piše Nikolaidis drugdje, negdje, čini mi se u knjizi Odlaganje. Parezija, u kojoj piše najdirektnije, najsamosvjesnije, o svome radu i osobi, o temama koje ga okupiraju neprestano iznova i cinizmu koji je, kaže, u srži njegove pasje prirode. Ali vraga, slijedi plot twist. Iako u narativnoj osovini sadrži iscrpljenu ljubav, tešku bolest, nadiruću smrt, siromaštvo, zli primitivizam, Odlazak zapravo ispisuje najoptimističniji od svih Nikolaidisovih romana dosad, jedini u kojemu nas narator, uz otkucavanje sata, dovodi do sretnog kraja. Nakon što nas je romanima uvjeravao kako je najodgovornije roditeljstvo ono od kojega se apriori odustaje kako bi se čovječanstvu dala šansa za spori fade out, u Odlasku autor uvodi kao fokalnu poziciju upravo očinstvo.

Odgajati je – bilo je najteže što sam ikada činio. Odgajati je – bilo je najljepše što sam ikada činio. Kad sam saznao da će biti rođena, pomislio sam: izvrsno. Ljudi tvrde da je život kratak. Nije. Predug je. Život, to je tako mnogo vremena za tako malo stvari. Kad sam saznao da će biti rođena, pomislio sam: izvrsno, jer što bih drugo radio?

Mobilizacija autsajdera

Mizantrop će posljednji napustiti Čovjeka, piše Nikolaidis u Mađarskoj rečenici, možda još ponegdje, jer suprotnost ljubavi nije mržnja nego ravnodušnost. Mizantropija likove drži zalijepljene za druge, ali i neprebolivo odvojene od njih, oni propovijedaju smrt nakon koje ništa ne ostaje (čak ni hrana za crve), kao i prekid s biološkim imperativom da nastave ljudsku tragediju tako što od svog sjemena stvaraju nove ljude. Ali u Odlasku mizantrop ipak popusti pred ljubavlju i dugom prazninom života te potpuno zavoli nekoga tko o njemu potpuno ovisi; bolan i umornih očiju pronalazi trenutke sreće u tihom miru osobe za koju bi dao i daje sve što ima i može. Upravo iz ljubavi, mizantrop odlazi.

Dotad nepomični protagonist aktivira se kako bi apsolutni ulog predao onome što mu najviše, jedino doista, nešto znači, a kako bi to ostvario koristi napukline prezrenog sustava i mobilizira autsajdere koji za njim jednako totalno ostaju. Međutim, ne valja pretpostaviti da se Nikolaidis pod stare dane potpuno smekšao i predao optimizmu kojim je, uostalom, suviše lako trgovati, jer suština motivacije iza odlaska ocu nije nada i vjera u sretniju budućnost, nego rasterećenje od roditeljskog duga. Obitelj kao osnovna društvena ćelija provlači se kroz sve Nikolaidisove romane, satkana od emotivnih čvorova i neminovnih izdaja kojima se likovi nabacuju kao krivnjom. No u Odlasku odlasci spašavaju ljubav jer ona ionako najbolje preživljava in abstentia.

U Odlasku, teret krivnje očinske pozicije okidač je svega onoga što prethodi odlasku, utkan u srž sabite krimi priče koja se sapliće i raspliće u nekoliko spretnih poteza u niti pola dana radnje. U iritantnom, a opet neodoljivom kôdu (post)post-strukturalističke terminologije koja preko svake mjere dobrog ukusa voli kovanice koje nerijetko bolje zvuče nego što znače, Odlazak je opsegom i narativnim strategijama anti-roman. Nikolaidis je i inače sklon poigravanju prepoznatljivim žanrovskim elementima krimića, ali su oni gotovo uvijek, pa tako i ovdje, na periferiji romana te služe kao potporanj osnovnoj priči koja se lomi u kontemplativne esejističke ekskurse. Možda radije, Odlazak je kroki: skicira živote i likove u pokretu, u bitci s vremenom koje nam sve mijenja naočigled („Ove zgrade nije bilo, ni ove, ni ove zelene…“). A kako sati ubrzano istječu prema odlasku, središnji se narativni punktovi izmjenjuju gotovo neprirodno naglo, do mjere da roman na trenutke djeluje zbrzano, ali istovremeno tijek čitanja usporavaju usputni ogledi pripovjedača o okolini koja izvana buja koliko se iznutra raspada.

Zlosutna hitnost

Čini se da Nikolaidis sa svakim tekstom pripovijeda u suštini istu priču, svaki je put istražujući kroz malo pomaknutu perspektivu, u nešto drugačijem aranžmanu, no svaka odabrana pripovjedna strategija organski proizlazi iz onoga što treba ispripovijedati. Tako su u Odlasku to kratka poglavlja označena satom i minutom koji stvaraju dojam zloslutne hitnosti koju pak neprestano odlažu retrospektive i autorefleksije.

Stoga kažeš sebi: probao sam, nije išlo, dovoljno sam puta udario o zid, dovoljno sam krvario, dovoljno puta se skotrljao niz padinu pa otresao prašinu sa sebe i ponovo krenuo uzbrdo, imao sam svoje borbe, dovoljno sam puta izgubio, jer svaki put sam izgubio, istrajnost u porazu moj kraj čini časnim. Pregažen sam, ali još uvijek mogu učiniti jednu stvar: odbiti da kao svoje prihvatim ono što me zgazilo.

Pripovijedajući o svojoj okolini i pripadajućem društvu, o crnogorskom Ulcinju koji i ne mora biti Ulcinj, uvijek sa sveprožimajućim gnušanjem, Nikolaidis je dosad pisao likove koji nikada ne odlaze. Apokalipsa je ono što treba doći u Dolasku, dok je u Odlasku ona trajno suspendirana, ili se već dogodila, a život utoliko tragičnije teče dalje. Središnji lik utjelovljuje ovdje, kao i drugdje u opusu, tanatički paradoks, razapetost između nagona smrti kao težnje prema apsolutnoj nepomičnosti koja život kao žvaku razvlači koliko god ide dok se gluho ne prekine slinava nit, i stremljenja da se marširanje prema neminovnoj smrti ubrza. S druge strane, neoliberalni je žrvanj, koji Nikolaidis usput gorko ironizira, pod tiranijom podivljalog mutiranog erosa koji želi živjeti uvijek više i zauvijek. A teško je zamisliti nešto što bi snažnije izazvalo istinski užas od vječnog života.

Posmrtni govor

Jedan od elemenata koji čine Nikolaidisovu književnost iznimnom dojam je iskrene potrebe da tekst doista istraži svoju temu, da je prevrće i modelira, u njoj buši rupe i ostavlja otiske, da joj pronađe pravi oblik i veličinu. Bolna točka velikog dijela književne produkcije često je samosvijest koja narcistički balansira između samodopadnosti i tjeskobe inferiornosti, koja od autora pokušava napraviti Autora, a od knjige Knjigu, što doista nikome ne treba, ponajmanje onima koji književnost vole. Nikolaidis notorno ne pati od ovog sindroma i dijelom je zahvaljujući tome, uz beskrupulozni talent, bez daljnjega jedan od najboljih regionalnih pisaca uopće. Iako Odlazak u njegovu opusu ne zauzima nužno mjesto najboljeg od svih tekstova i možda ne bi naškodilo konciznom romanu još koje malo proširenje, riječ je o dosljedno dobroj knjizi koja uvodi perspektivne pomake u autorovu interesu koji su osobito zanimljivi relacijski.

Epitaphios logos znači, dakle, posmrtni govor, što je kvazi-žanrovski marker čija će se logika rasvijetliti na samome kraju priče, ali znači i nadgrobnu riječ, znači i post festum i factum uspostavljen red. Uostalom, književnost je uvijek posmrtni govor, riječ na papiru koja će titrati samo tuđim glasovima, nikad očinskim glasom onoga koji ju je ondje uklesao. Najbolji otac je mrtav otac, nagađali su psihoanalitički oci, a nagađa i Nikolaidis zajedno sa svojim naratorom. Zamrznut u slici sjećanja, otac je svome djetetu predao sve što je mogao da bi mu dijete lakše disalo, čak je i svoju priču ispripovijedao da ona ne bi morala, da bi mogla ispričati vlastitu.

Ana Fazekaš je kritičarka, esejistica i urednica na područjima izvedbenih umjetnosti, književnosti i pop kulture.

Po izboru urednika