Čudesan i mučan proces kojim čovjek napušta svoj ljudski lik

Naslovnica romana "Muke po G.H."
VELIKE I POMPOZNE TEME

Čudesan i mučan proces kojim čovjek napušta svoj ljudski lik

Clarice Lispector bez zadrške otvara velike i pompozne teme, ali istovremeno im uspijeva dati ironičan sloj: glavni lik koji doživljava katarzu nije Isusov učenik, nego G.H., dokona sredovječna bogatašica, koja do prosvjetljenja ne dolazi na nekom svetom tlu, nego u sobi svoje dotadašnje sluškinje
Clarice Lispector: "Muke po G.H.", prev. Tanja Tarbuk, Vuković i Runjić, Zagreb, 2020.
Roman "Muke po G.H." najslavnije brazilske književnice Clarice Lispector četvrto je djelo ove autorice izdano na hrvatskom, ujedno i njeno najhvaljenije

Prozne knjige Clarice Lispector spadaju u ona posebna djela za koja se istovremeno pitamo zašto nemaju više poklonika i kako uopće imaju poklonike jer su toliko neobična, spektakularna, ali zbunjujuća. Ova ambivalentnost prati Lispector od početaka njezine karijere. S jedne strane ispunjavala je sve uvjete da bi bila celebrity autorica: imala je krajnje neobičnu životnu priču (Židovka je rođena u siromašnom ukrajinskom selu Čečelniku da bi kao beba 1920. s obitelji doselila u Brazil), svoj talent demonstrirala je od rane mladosti (već prvi roman Blizu divljeg srca, koji je objavila s 23 godine, smatra se revolucionarnim i neusporedivim s ostatkom tadašnje brazilske produkcije) i, nažalost također bitno za kulturno polje, svojim izgledom i ponašanjem uklapala se u fantaziju misteriozne ljepotice („lijepa kao Marlene Dietrich, a piše kao Virginia Woolf”, rekao je njen engleski prevoditelj Gregory Rabassa). No istovremeno se dosljedno odbijala uklopiti u te uloge. O svom osobnom životu govorila je i pisala vrlo rijetko, u intervjuima je općenito bila suzdržana i štura, a njezina su djela bila toliko jedinstvena da su se opirala svakom konvencionalnom čitanju. Lispector je uspijevala izmicati svakom kontekstu i očekivanju, a unatoč tome (i zbog toga) postala je najslavnija brazilska književnica. Iz istih razloga njen prijenos u druge kulture pokazao se prilično kompliciranim.

Širu pažnju engleske govorne publike dobila je tek 2010-ih zahvaljujući trudu američkog autora Benjamina Mosera (koji nam je trenutno aktualan zbog Buybookovog izdanja njegove biografije Susan Sontag). Moser je prvo 2009. objavio biografiju Clarice Lispector Why This World, a tijekom idućih godina uredio je ediciju osam novih prijevoda njezinih djela u izdanju New Directions. Takav organizirani pothvat doista je urodio interesom šire publike, no ujedno je „upakirao” opus u čvrste okvire koje je odredio sam Moser.

S jedne strane, književnim tekstovima kontekst je zadala biografska priča o autorici. S druge strane Moserov urednički rad suočio se s kritikom jedne od prevoditeljica zbog njegovog navodnog diktatorskog pristupa u namjeri da zadrži potpunu kontrolu nad objavljenim tekstovima. Neovisno o detaljima tog slučaja, ostaje opće pitanje kako uopće pristupiti takvim jedinstvenim djelima. Kako prevoditi, urediti, predstaviti i tumačiti otvorene i skliske tekstove, a pritom ih ne reducirati na set fiksiranih i sigurnih značenja?

Tekst koji traži drugačiji tip pozornosti

S tim pitanjem otvaramo Muke po G.H., prijevod autoričinog najhvaljenijeg i najpoznatijeg romana. U Hrvatskoj doduše nemamo problem s pogrešnom kontekstualizacijom Lispector jer kontekstualizacije praktički ni nema. Od preko dvadeset njezinih knjiga, dosad su prevedene tek četiri, i to kod tri različita izdavača: prvo je Disput 2009. objavio zbirku priča Obiteljske igre, potom je Naklada Ljevak 2013. objavila njezin posljednji roman Zvjezdani trenutak, a onda je Vuković i Runjić izdao Meduzu (2018.).

Sporadično objavljivane i relativno slabo medijski popraćene, knjige nisu uspjele potaknuti šire bavljenje time što Lispector piše, kako piše i kako se prevodi (što bi bilo zanimljivo s obzirom da je njezino pisanje očito nemoguće vjerno prevesti). Nisu uspjele privući ni širi interes publike. Čini se da ni novi roman neće ostaviti dubok trag na književnoj sceni, no ipak ostavlja jak dojam na čitatelja: od prvih stranica susrećemo se s tekstom koji traži drugačiji tip pozornosti, čitanja, povezivanja i razmišljanja. U toj posebnosti kriju se najsnažniji elementi romana, ali i izvori nepremostivih nesporazuma koji su neizbježna pojava u susretu s ovakvim djelima, pogotovo kad stižu u prijevodu s drugog jezika. 

Prijevod Tanje Tarbuk je općenito čitak i korektan (koliko mogu prosuditi bez znanja jezika i izvornika), no kod naslova nailazimo na sitnu grešku koja ima bitne konotacije. Izvorni naslov knjige referira se na novozavjetne Muke u kojima evanđelisti opisuju Isusovu muku i smrt, što znači da se radi o muci u jednini (npr. Muka po Mateju). Stoga bi naslov trebao glasiti Muka po G.H. Ta naizgled minorna ispravka ipak otvara dva bitna momenta za tumačenje ove knjige: prvo, time se naslov direktno referira na biblijske tekstove (što je dosta bitno za ovo djelo koje se bavi duhovnim i vjerskim temama). Drugo, time postaje jasno da junakinja romana, žena inicijala G.H., nije ta koja trpi muke, nego je, poput nesuđenih joj kolega evanđelista, ona koja kroz tekst svjedoči čudesnom i mučnom procesu kojim čovjek napušta svoj ljudski lik da bi uskrsnuo kao božansko biće. 

Lispector doista bez zadrške otvara ove velike i pompozne teme, ali istovremeno im uspijeva dati ironičan sloj: glavni lik koji doživljava katarzu nije Isusov učenik, nego spomenuta G.H., dokona sredovječna bogatašica, koja do prosvjetljenja ne dolazi na nekom svetom tlu, nego u sobi svoje dotadašnje sluškinje. Ulazak u neočekivano čistu sobu i susret s djetinjastim crtežom na zidu već dovode G.H. u intenzivno stanje šoka i nelagode, a konačan pad s ruba racionalnosti događa se pri pomno opisanom i teško proživljenom susretu sa žoharom. Fiksacija na žohara, naravno, priziva Kafku (hoće li ikad neki kukac moći protrčati stranicom knjige, a da se ne sjetimo Kafke?), no njegov se utjecaj ponajprije osjeti u naglom prelazu s komičnog apsurda situacije na neobjašnjivu jezu suočenja s nečim neljudskim, nedokučivim, ali stvarnim.

Junakinja se fokusira na tijelo polumrtvog žohara, na lice, ticala, smeđa usta, tanke i duge brkove, crne facetirane oči koje zrače, smeđe ljuske i brojne trepetljike. Žoharovo tijelo u junakinji otključava novu percepciju: „Otvarao se u meni, sporo poput kamenih vrata, otvarao se u meni dug život tišine, isti onaj koji se nalazio u zaustavljenu suncu, isti onaj koji se nalazio u nepomičnu žoharu. (...) Ovo je ludilo, pomislih sklopljenih očiju. Ali bilo je tako neporeciv osjećaj onoga rađanja u prašini da nisam mogla drugo nego slijediti ono za što sam dobro znala da nije ludilo. Bila je to, Bože mili, još gora istina, strašna istina. (...)”

Inflacija početnog šoka

Pripovijedanje tada prelazi u još izraženiji tok svijesti glavne junakinje koja fizički ostaje u sobi svoje služavke, ali mentalno napušta granice civilizacije, svog identiteta i ljudskosti te zalazi u nepojmljivu, neizrecivu stvarnost koju sugestivno opisuje kao pakao i kao raj, kao pustinju, obećavajuće ludilo, zavođenje i „prvotnu tišinu”. Asocijativno, nelinearno i nejasno povezano izlaganje ne daje nam jasnu sliku određene radnje ili smjera misli, nego nam prenosi „istinu sna bez anestezije noći”, daje nam naslutiti psihološki šok kakav bi nas pogodio da napustimo sigurne granice svih naših identiteta, uvjerenja i normi, da potpuno napustimo svoje Ja, a ipak ostanemo živi i svjesni. 

No kako se muka nastavlja u istom tonu, dolazi do inflacije početnog šoka. Motivi i formule počinju se ponavljati, elementi i teme se ne ulančavaju nego plutaju eterom, dolazi do stagnacije tempa i do zamora čitatelja. Oduženi ples na granici ljudskog ega i neljudske pustinje ipak naposljetku dovodi do razrješenja, no pomalo iznenađujuće, G.H. ne tone u ludilo, nego uspijeva zauzdati neizdrživi nalet strašne stvarnosti pomoću ideje Boga. Ne radi se o ljutom ili dobrom Bogu, kakvog znamo iz Biblije, nego o totalnom Bogu onkraj dobra i zla koji je „više u neutralnom šumu lišća na vjetru nego u mojoj drevnoj ljudskoj molitvi.” Junakinji ionako ne treba moralni, nego metafizički kompas, a u toj nevolji pronalazak Boga doslovno se nadaje kao deus ex machina. G.H. to i otvoreno priznaje: „(...) pitala sam se pribjegavam li Bogu zato što ne podnosim svoju ljudskost. Zato što sam trebala nekoga tko nije tako kukavan kao ja, nekoga tko je širi od mene te može prihvatiti moju nesreću čak i bez samilosti i utjehe – nekoga tko god bio, tko god bio! (...)”

Proračunato ili ne, junakinja na kraju romana pronalazi smisao i smirenje u predavanju nepoznatom – hoćemo li takav rasplet doživjeti kao neuvjerljivi happy end ili kao istinsku predaju vjeri, ovisi ipak i o našem duhovnom stanju i stavu spram egzistencije. 

Moćni prikaz obične svakodnevice

Muke po G.H. demonstrira najbolje strane Lispector, no ipak ostavlja slabiji dojam nego druge knjige dostupne u našem prijevodu. Autorica pokazuje kako moćno može zarezati u „običnu” svakodnevicu i odvesti nas u začudan svijet kojim se krećemo prvenstveno intuicijom i osluškivanjem, no istovremeno se pokazuju dometi intuitivnog pisanja koje gubi snagu u dugoj formi romana. Najveća mana djela je što prštava i zaigrana ironija, kakvu Lispector koristi u drugim djelima, nestaje nakon prvog dijela knjige. Time nam naposljetku ostaje samo ozbiljan i neupitan glas G.H. koji je, ruku na srce, znatno manje zanimljiv i raznolik od glasova drugih njezinih junakinja, prvenstveno u romanu Zvjezdani trenutak i zbirci Obiteljske igre

No kod ovakvog djela, više nego kod konvencionalne proze, vrijedi naglasiti da su spomenuti dojmovi i interpretacija rezultat subjektivnog procesa pri kojem je kritičarsko tapkanje u mraku i spajanje fragmenata u razumljivu cjelinu jednako samouvjereno i očajno kao potraga G.H. za smislom. No proza Lispector ne iscrpljuje se u interpretaciji i evaluaciji, nego nam uvijek ostavlja višak koji će nas kopkati i mučiti baš zato što ga nećemo moći sasvim razumjeti. „Nisam uspjela dešifrirati sfingu”, rekla je Lispector prilikom posjeta Egiptu, „ali nije ni ona mene.” Njezin čitatelj morat će biti fleksibilniji i otvoreniji od inteligentne, ali okrutne mitske beštije. 


 

Luka Ostojić je novinar, urednik i autor knjige Upomoć, pročitali smo knjigu!

Po izboru urednika