Carstvo zazora od potisnute drugosti

Carstvo životinja naslovnica
Ekokritička književnost

Carstvo zazora od potisnute drugosti

Naturalistička naracija romana "Carstvo životinja" Jean-Baptistea Del Amoa dočarava sve nasilje (suvremenoga) odnosa ljudi prema životinjama, ali i prema svojim tijelima i onima koji nas okružuju, pri čemu inzistiranje na detaljnosti i neprezanje od opisivanja traumatičnih događaja: pobačaja, kastracija i ubojstva, rezultira tekstom koji je težak, mjestimično mučan za čitanje
Jean-Baptiste Del Amo: „Carstvo životinja“, prevela Željka Somun, OceanMore, Zagreb, 2020.
„Carstvo životinja“ zahtijeva dugoročan angažman, promišljanje te postepenu recepciju, recepciju pri kojoj čitateljska potraga za smirajem, konformizmom i nada u iskupljenje ljudskoga roda uporno i stalno izmiče

Carstvo životinja Jean-Baptistea Del Amoa roman je koji je teško kategorizirati. Tekst je to koji baštini štošta od naturalizma i realizma i očito počiva na antimodernističkim temeljima, ali ukorijenjen je donekle i u suvremenoj ekokritičkoj praksi pisanja o životinjama i prirodi koja na suptilan i dojmljiv način, specifičan upravo za književnost, nosi istovremeno i estetski i aktivistički potencijal. Roman je to koji će malo koga ostavio ravnodušnim, što zbog guste, teško prohodne naracije koja tjera na visok stupanj intelektualne i emocionalne involviranosti tijekom čitanja, što zbog sadržaja koji postavlja u prvi plan – vrlo slikovito i detaljno ispripovijedane priče o suživotu između ljudi i životinja. Carstvo životinja obuhvaća tako ljude jednako koliko i životinje, dapače, tekst inzistira na propitivanju te temeljne razlike, dovodeći u fokus ponajprije ono što životinje i ljude povezuje nauštrb onoga što ih razdvaja. Ovu gestu nagoviješta već sam dizajn hrvatskog izdanja na kojemu je slika razvoja ljudskoga fetusa supostavljena uz slike razvoja fetusa svinje, vola i kunića, slikama koje otkrivaju jednu neporecivu činjenicu: da je biološka poveznica ljudskoga i životinjskoga puno snažnija od njihovih razlika. Poruka je to koja se u javnom diskurzu često izostavlja, sprečavajući dovođenje u pitanje čitavoga skupa kulturalnih praksi koje karakteriziraju odnos ljudi prema životinjama, a u koje smo svakodnevno uronjeni.

Stogodišnji zajednički život

Carstvo životinja opsežan je roman podijeljen na četiri velika poglavlja od kojih se svako bavi jednom generacijom obitelji francuskih farmera (nazvanom i „klan“), kao i povijesnim i ekonomskim okolnostima koje su u pozadini stogodišnjega perioda kroz koji se proteže radnja. Prvo poglavlje, „Ta prljava zemlja (1898–1914.)“, upoznaje nas s teškim uvjetima života na farmi na kojoj su životi i sudbine životinja i njihovih hranitelja (ili porobitelja) snažno isprepleteni, pa dijele ne samo zajednički prostor i vrijeme, nego i rođenja, smrti i pobačaje. Drugo poglavlje romana, „Post tenebras lux (1914–1917.)“, obilježeno je događajima Prvoga svjetskoga rata, ali i snažnim zamahom kapitalizma koji ga je slijedio, a kojemu se klan pridružuje, akumulirajući kapital – zemljišta i životinje, a sve zbog obećanja boljega, lakšega života na farmi. No da lakši život ne dolazi potvrđuju nam preostala dva poglavlja – „Čopor (1981.)“ i „Slom (1981.)“ u kojima upoznajemo nove generacije klana i njihovu veliku, automatiziranu svinjogojsku farmu na kojoj rade otac Henri i njegova dva sina. Henrijev kapitalistički mokri san o uspjehu, poručuje roman, ne može se ostvariti zato što u njegovu temelju nije zapravo potraga za „boljim životom“, već imperativ vječne akumulacije viška vrijednosti u svrhu koje se ne preže ni od čega, a ponajmanje od okrutnosti prema drugome. Riječ je o onome drugome kojega je čovjek generacijama prije uspješno podčinio, a čin podčinjavanja prigodno opravdao znanošću, biologijom, genetikom – istom onom genetikom koja nas dočekuje na naslovnici hrvatskog izdanja, podsjećajući neminovno na isprepletenost kapitala i podčinjavanja koja nam prelako i prečesto (sustavno) izmiče.

Roman baštini štošta od naturalizma i realizma i počiva na antimodernističkim temeljima, ali ukorijenjen je i u suvremenoj ekokritičkoj praksi pisanja o životinjama i prirodi koja na suptilan i dojmljiv način, specifičan upravo za književnost, nosi istovremeno i estetski i aktivistički potencijal

Prvi i drugi dio romana predstavljaju tako drukčiji način života nego onaj koji nalazimo u posljednjim dvama dijelovima – tehnologija je osuvremenjena, civilizacija je napredovala, a opreka ljudskoga i životinjskoga postala je sve snažnija, sve prisutnija, pa je napetost između tih dvaju polova sve osjetnija kako se roman približava kraju. Ovu napetost i instinkt za potiranjem istosti čovjeka sa životinjama roman preispituje na lingvističkom planu, kako naslovom, tako i izborom riječi kojim se signalizira istovjetnost životinjskih i ljudskih bioloških i fizioloških procesa.

No gesta kojom Carstvo životinja najsnažnije dovodi u pitanje razliku između ljudskog i životinjskog nalazi se na posljednjim stranicama romana koje su ispripovijedane iz perspektive nerasta, svinje koja je uzgajana za rasplod i koja je uspjela pobjeći s farme i izbjeći sve progone klana. Tijekom potrage za svinjom klan pronalazi samo tragove koji produžuju njihovu agoniju i produbljuju njihovu izmještenost koju je prouzrokovalo naglo poljuljavanje opreke ljudsko-životinjsko. Na tim posljednjim stranicama romana diskurz se otvara za jednu novu perspektivu te u središte naracije postavlja svinju – biće koje se po prvi put nalazi na slobodi, koje diše, trči, istražuje, nadmudruje svoje protivnike, biće koje unatoč uvjetovanosti životom u zarobljeništvu pokazuje vitalizam i volju za životom kakve klan nije pokazao generacijama. Perspektiva je to u kojoj je moguće vidjeti začetke jedne drukčije tekstualnosti, jednoga drukčijega promišljanja pojmova, navika i očišta koje smo naučili smatrati jedinima (ispravnima), jedinima vrijednima pogleda. 

Jean-Baptiste Del Amo (Toulouse, 1981.) francuski je pisac, autor romana Une éducation libertine (2008), Le Sel (2010), Pornographia (2013) i Carstvo životinja (2016) . Za roman Une éducation libertine dobio je Nagradu Goncourt za prvijenac i Nagradu François Mauriac Francuske akademije. Njegov roman Carstvo životinja ovjenčan je nagradom Prix du Livre Inter i preveden na brojne jezike.

Degeneracije, nasilje i epidemije

„Slom“ carstva životinja slom je, pokazuje roman, vjere u prirodnost opreke životinjskoga i ljudskoga, slom koji roman nagoviješta u svim svojim dijelovima, uvodeći likove koji postupno postaju sve bolesniji, njihove stvarnosti sve degeneriranije, a njihov odnos prema životinjama sve okrutniji. Likovi su to koji svoje egzistencije osmišljavaju oko rada, rada koji ne samo da uključuje smrt nego na njoj i počiva, na neprekidnom nasilju koje se usavršava, uči i prenosi generacijama. No potiskivanje temeljne istosti između ljudskog i životinjskog nije moguće zatrti za sva vremena: ono iskače iz jezika teksta, iz govora likova, iz njihovoga uznapredovaloga psihičkoga i fizičkoga propadanja. Konačno, ono iskače iz same farme koju iznenadno i neshvatljivo pokosi epidemija koja presudi obiteljskome biznisu, pokazujući artificijelnost i nedostatnost koje obilježava potiskivanje, i to ne samo na personalnoj, već i na transgeneracijskoj razini. Farma svinja koja je služila kao heterotopijsko utočište obitelji od svih implikacija koje sa sobom nosi zazor od vlastite drugosti, unutar kojega se opreka ljudsko-životinjsko stalno brisala i iznova prisilno uspostavljala, pokazuje se nedostatnom, nemoćnom pred probojem „bojazni što gmiže tijelom“, a atavizam i smrt ispostavljaju se nužnima i neizbježnim posljedicama kapitalističke logike postojanja.

Naturalistička naracija Carstva životinja dočarava sve nasilje (suvremenoga) odnosa ljudi prema životinjama, ali i prema svojim tijelima i prema onima koji nas okružuju, pri čemu Del Amoovo inzistiranje na detaljnosti i bespoštednosti likova te neprezanje od opisivanja traumatičnih događaja kao što su pobačaji, kastracije i ubojstva rezultira tekstom koji je težak, mjestimično mučan za čitanje. Carstvo životinja zahtijeva dugoročan angažman, promišljanje te postepenu recepciju, recepciju pri kojoj čitateljska potraga za smirajem, konformizmom i nada u iskupljenje ljudskoga roda uporno i stalno izmiče.

Andrea Anđelinić komparatistkinja je i kroatistkinja rođena 1997. u Splitu. Objavljuje eseje i kritike.

Po izboru urednika