Vježbanje ljubavi

Naslovnica knjige Monike Herceg
Nova pjesnička knjiga Monike Herceg

Vježbanje ljubavi

Knjiga šutnje, samoće i ljubavi koja nas prerasta, čija je metaforika (uz onu ptica) gotovo jednoznačno izgrađena oko simbola srca
Monika Herceg: Vrijeme prije jezika, Fraktura, Zaprešić, 2020.
Kao najveći problem knjige ispostavlja se njezina dinamička organizacija; mimo toga je Monika Herceg napisala sve u svemu vrlo solidnu knjigu inteligentne, rafinirane ljubavne poezije, te se potvrdila kao jedan od vodećih glasova najmlađeg pjesničkog naraštaja

Prvijenac Monike Herceg (1990.), u rukopisu Goranom za mlade pjesnike nagrađena, a poslije s još četiri nagrade potvrđena knjiga Početne koordinate (2018.) autoricu je odmah svrstao među najzanimljivije mlade glasove – s punim pravom, jer riječ je bila o zaista vanserijskom debiju. Čvrsto strukturirana knjiga demonstrirala je izgrađen pjesnički glas, suverenu izvedbu i volju da se bez zadrške, isplećući vibrantnu simboličku mrežu, ulovi u koštac s utvarama vlastite genealogije. Godinu kasnije pojavila se, nakon nagrade „Na vrh jezika“, također solidna knjiga Lovostaj., kojoj je možda nedostajala konciznost i izvedbena preciznost prvijenca, ali je donijela zanimljivo širenje područja borbe: tematsko otvaranje u smjeru propitivanja nadređenoga društvenog okvira, diskriminacije, nasilja nad ženama i ženske emancipacije, te razgranatu intertekstualnu mrežu, oslonjenu prije svega na panteon ikoničkih pjesnikinja zapadnoga kruga.

Preslagivanje koordinata

Nepunu godinu poslije pred nama je novi autoričin naslov, kojim još jednom preslaguje i redefinira koordinate vlastitoga pjesničkog projekta. Vrijeme prije jezika donosi pedesetak pjesama raspoređenih u tri ciklusa: „Vrijeme prije ptica“ (u kojem se nižu teoremi), „Nepažljive ptice“ (koji okuplja hipoteze) i „Podstanari u istoj ptici“ (koji se sastoji od iskaza). Već je iz priložene sheme očita tendencija da se knjiga ustroji čvrsto, funkcionirajući kao neka vrsta konceptualiziranoga tekstualnog stroja, u skladnom međudjelovanju dijelova i cjeline. Na razini strukture taj je manevar uspio, dok u samom procesu čitanja može – uslijed formulaičnosti i posljedične predvidivosti – rezultirati zamorom. Homogenost Početnih koordinata dolazila je „odozdo“, iz samog teksta, dok je ovdje, moguće nepotrebno, izvanjski podvučena. Same su pjesme, naime, ponovno relativno čvrsto uvezane unutartekstualnim sponama te formalno ujednačene: ispisane mahom u nepravilnoj strofici, bez točaka, ali uz upotrebu velikih početnih slova koja semantički i ritmički reguliraju retke. Motivska je konzistencija također izrazita – ovo je knjiga šutnje, samoće, ljubavi koja nas prerasta; njezina je metaforika (uz onu ptica) gotovo jednoznačno izgrađena oko simbola srca. Samo u šesnaest pjesama prvog ciklusa ljubav se riječju pojavljuje u njih četrnaest, u nekima se javlja više puta, a pribroje li se tome njezine glagolske izvedenice i spomenuti globalno-metaforički niz srca te činjenica da frekvencija pojavljivanja do kraja sveska jedva da opada, nije teško skicirati tematski obzor knjige. Potonje pojedinim pjesmama uglavnom nimalo ne šteti, štoviše – autoričina je metaforika najčešće snažna i precizna, no kumulativno može rezultirati zasićenjem, svojevrsnom inflacijom, sindromom dječaka koji je vikao „vuk!“.
Prvi ciklus je za knjigu ključan. On postavlja kobilicu čitavog sveska i u konačnici je najuspjeliji: donosi redom vrlo dobre pjesme, neke od njih potencijalno antologijske (poput uvodne, ili „Teorema o šutnji“). Dominira drugo lice jednine te prvo i treće množine, dok „ja“ gotovo posve izostaje. Toj perspektivi, uglavnom i rodno neodređenoj, dodatnu začudnost, osjećaj neuhvatljivog jezičnog titranja, daje prevaga glagolskog prezenta i futura. Temeljna je matrica ona egzistencijalna, kontemplira se gubitak središta i (ne)mogućnost povratka, registar donosi smiren, blago rezigniran ton, u kojem se daju identificirati odrazi niza glasova iz suvremenoga hrvatskog pjesništva, ali prosijani u neku novu, jasnu, autorski suverenu mirnoću, kroz koju namiguju mjestimice starije lirske tradicije, ali i svojevrsna vanvremenost pjesništva koje se opire jednoznačnoj klasifikaciji. U samim pjesmama gotovo je redovito prisutna određena progresija, dosljedan razvoj metafore ili slike, sintagmatska ponavljanja i varijacije na početku stihova ili strofa, kao i tendencija da se pjesma zatvori jasnom poantom.

Temeljna je matrica ona egzistencijalna, kontemplira se gubitak središta i (ne)mogućnost povratka

Pitanje ptica

Drugi i treći ciklus nešto su rasutiji te kvalitativno neujednačeniji, iako i u njima ima izvrsnih pjesama. „Nepažljive ptice“ favoriziraju dotad skrajnuto prvo lice jednine, muška i ženska perspektiva se izmjenjuju, a sastavci se odmataju gotovo isključivo unatrag, u glagolskom perfektu. Ton je izravnije ispovjedan, pri čemu su najupečatljivije jednostavne i izravne pjesme poput „Hipoteze o volumenu početka“, ili motivski nešto razigranije „Hipoteze o vremenu prije jezika“. Zaključni „Podstanari u istoj ptici“ naglasak stavljaju na ja-ti relaciju i ono neodredivo no jasno „mi“, ali već se pomalo osjeća iscrpljenost središnje motivske jezgre, dok dotad dobrano trasirana i utvrđena metaforika mjestimice balansira na rubu općeg mjesta. Do kraja su nas, ne gubeći čitatelja iz vida, pratile u većini pjesama prisutne ptice, bez da nam je sasvim jasno što su to od nas htjele. No, tako je valjda s pticama (napose u suvremenome hrvatskom pjesništvu, kojega posebno gusto nastanjuju) – one su sve i ništa, lutajući označitelji, pjesničke riječi ili apriorni zorovi sami – vrijeme riječi i njezin prostor. U svakom slučaju, drago nam je da su putovale s nama.
Kao najveći problem knjige ispostavlja se njezina dinamička organizacija. Previše se snažnih pjesama reda jedna za drugom na početku, i tome kompaktnom ciklusu oni nastavni teško (osim mjestimice) mogu parirati, pa ostaje dojam da se knjiga prema kraju rasplinjuje. S obzirom na količinu „dobrih pjesama“ u ovoj knjizi, to se elegantno moglo izbjeći rasutijom dramaturgijom, labavljenjem stroge ciklusne logike. Mimo toga je Monika Herceg napisala sve u svemu vrlo solidnu knjigu inteligentne, rafinirane ljubavne poezije, te se potvrdila kao jedan od vodećih glasova najmlađeg pjesničkog naraštaja.

Marko Pogačar (Split, 1984.) autor je dvanaest prevođenih i nagrađivanih pjesničkih, proznih i esejističkih knjiga