Užitak u promatranju, buka u društvu

Naslovnica "Cetinski rukopis"
Nova pjesnička knjiga Branka Čegeca

Užitak u promatranju, buka u društvu

U "Cetinjskom rukopisu", Branko Čegec još jednom čitateljima donosi tipičnu čegecovsku knjigu. Poželjna inovacija i specifičnost knjige su igra s obrtanjem velikih i malih slova te posvećivanje Crnoj Gori kao novoj tematskoj preokupaciji
Branko Čegec: "Cetinjski rukopis", MeandarMedia, Zagreb, 2020.
Kao i autorova prethodna knjiga, "Sarajevo za prolaznike", "Cetinjski rukopis" pisan je tijekom književne rezidencije u gradu spomenutom u naslovu, te se obje knjige mogu promatrati kao, s jedne strane, pjesnički dnevnik, a s druge kao pjesničke studije o odnosu čovjeka i prostora, kao dinamične tekstualne igre osobnog i spacijalnog

Branko Čegec jedan je od najcjenjenijih pjesnika svoje generacije i hrvatskog pjesništva općenito, a poezija mu je višestruko nagrađivana te prevođena na mnoge svjetske jezike. Za njegovu su poeziju karakteristični, kako je u knjizi Poetske strategije 20. stoljeća (Lunapark, 2009) napisao Branko Maleš, „semantičko-vizualistička konkretizacija, kasnija postmodernistička melankolija te erotizirani sakupljački neoegzistencijalizam”. Krystyna Pieniazek-Marković u njegovom pismu pronalazi „ironičnu autoreferencijalnost” (Quorum, 2011), karakterističnu za postmodernu poeziju, a „svijest o pismu” kod spomenutog autora identificira i Goran Rem (Riječi, 2008). Krešimir Bagić navedeno sažima te piše da je autor „u svom opusu prevalio put od tzv. semantičkoga konkretizma do lirskog esejizma, od neoavangardističke ekskluzivnosti do postmodernističke uključivosti” te da su njegovi stalni tematski interesi „politika i erotika [...], angažirani komentar trenutačnog stanja stvari i gradnja privatne mitologije” (Vijenac, 2020).

U svojoj najnovijoj knjizi Cetinjski rukopis, Branko Čegec nastavlja u kontinuitetu sa svojom dosad zacrtanom i višekratno potvrđenom poetikom. Knjiga je to pisana svakodnevnim jezikom, jednostavnim stilom, i dalje utemeljena u stvarnosti (što god ona bila), koja mjestimično koketira sa semantičkim konkretizmom, a prisutni su i avangardistički (prvenstveno mislim na Kosovela i Šalamuna) te bitnički utjecaji. Kao i autorova prethodna knjiga, Sarajevo za prolaznike, Cetinjski rukopis pisan je tijekom književne rezidencije u gradu spomenutom u naslovu, te se obje knjige mogu promatrati kao, s jedne strane, pjesnički dnevnik, a s druge kao pjesničke studije o odnosu čovjeka i prostora, kao dinamične tekstualne igre osobnog i spacijalnog.

Knjiga je to pisana svakodnevnim jezikom, jednostavnim stilom, i dalje utemeljena u stvarnosti (što god ona bila), koja mjestimično koketira sa semantičkim konkretizmom, a prisutni su i avangardistički te bitnički utjecaji

Struktura knjige – struktura stvarnosti

Da se radi o svojevrsnom pjesničkom dnevniku, osim iz naslova, može se zaključiti i iz unutarnje strukture knjige, naslova ciklusa, pa čak i grafičkih rješenja u tekstu. Knjiga sadrži 67 pjesama koje su podijeljene u dva ciklusa – „Nadnevnik” (51 pjesma) i „Novi prilozi za katalog banalnosti”  (16 pjesama).

Riječ „nadnevnik” autorov je neologizam, možebitno spoj dviju riječi – „nadnevak” i „dnevnik”. Nadnevak je datum, „ime” dana unutar kalendarskog sustava, njegova označiteljska kategorija – dakle, nešto što formalno bilježi postojanje dana, a „dnevnik” je subjektivni, autorski zapis o danima, koji ukazuje kako na stvarnosnu utemeljenost teksta koju se precizno bilježi, tako i na subjektivnu perspektivu te stvarnosti. Ovaj nam naslov ciklusa sugerira čitanje većine korpusa tekstova u ovoj knjizi kao nečega što je između gotovo empirijskog bilježenja stvarnosti te kronologije subjektivnog, osobnog unutar te stvarnosti.

Zanimljivo je da nakon nadnevnika dolaze prilozi. Prilozi se na kraju znanstvenih radova pojavljuju kako bi ilustrirali i dodatno argumentirali teze iznesene u radu. A kako „nadnevnik” blago sugerira autoetnografiju, možda i forme antropoloških tekstova kakvi su se pisali kad se ta znanost tek pojavila, možemo reći da i „prilozi” pojačavaju dojam da bi ova knjiga trebala sadržavati nečiji dnevnik istraživanja koja se odvijaju tijekom sudjelovanja s promatranjem na destinaciji u koju je implicitni autor otputovao. Ovakav pogled na tekst čini ovu knjigu još jednim od književnih fenomena koji ukazuju da „stvarnosno” pismo doživljava svoj povratak na književnu scenu. Ono, naravno, nikad nije bilo nestalo, ali nakon višegodišnje vladavine metafore, stvarnosnost se u velikom stilu vratila u autofikcionalnom, gotovo pseudoautobiografskom ruhu – kako u posljednje dvije Čegecove knjige, tako i, među ostalim, u izvrsnim lirskim minijaturama, svojevrsnim dnevnicima obiteljske svakodnevice, Nade Topić (Otac (2019), Sestra (2020)), odličnoj knjizi autofikcijskih zapisa Fafarikul (2020) Đurđice Čilić te impresivnom putopisu Latinoamericana (2020) Marka Pogačara.

Grafičke intervencije – zašto lirski subjekt viče?

Već pri prvom pogledu na ovu knjigu, u fokus se nameće poigravanje s velikim i malim slovima. Namjerno pišem „poigravanje” – s jedne strane, radi jezično-ludističkog karaktera ovog postupka. S druge strane, zato što korištenje grafičkog aspekta teksta u ovom rukopisu nije u potpunosti istraženo. Kao da se tekstom više izriče estetska preferencija – „ja, implicitni autor, volim neoavangardističke postupke”, nego da se njime pretendira postići estetski efekt. Budući da se ovo grafičko rješenje nadalo više kao jedna karakteristika teksta, a manje kao unutartekstualna, dominantna strategija, postupak pisanja pjesama u caps locku djeluje nepretenciozno, pa i duhovito. Ovakva vrsta inteligentnog, postavangardističkog humora ovaj tekst više svrstava uz semantički konkretizam Branka Maleša i Miroslava Kirina, nego uz odlučno, inatljivo proklamiranje u maniri povijesne avangarde. Ipak, ako se lirski subjekt šali, to ne znači da on nije ozbiljan. Čini se da lirski subjekt viče jer mu se sviđa vikati, ali to ne znači da ne treba pomno obratiti pozornost na riječi koje izvikuje. Lirsko „ja” viče o stvarnosti – nizu izdvojenih sitnih anegdota koje zajedno tvore milje. Kako se oči navikavaju na caps lock, tako i vikanje prestaje biti bučno i postaje „novo normalno”. Upravo ovaj mehanizam navikavanja čitateljskog oka na grafostilistička obilježja teksta, omogućuju čitatelju da čita tekst kao prezentaciju određenog svijeta djela, a koji ukazuje i na poziciju svog subjekta. Ta je pozicija, pozicija apsolutnog promatrača – lirski subjekt ove knjige oko je s istančanim ukusom za uočavanje detalja koje će, pažljivim izdvajanjem iz kaotičnosti postmodernog svijeta, usustaviti u svoj osobni kolaž dojmova o stvarnosti. To oko sjedi za stolom u kafiću, možda pije jutarnju kavu i čita novine, promatra ljude oko sebe i njihovu svakodnevicu kroz koju se manifestiraju društveni, politički i ekonomski aspekti društva kojeg su dio. Međutim, ovakva pozicija, ujedno je i pozicija gotovo romantičarskog „ja-svijet” jaza – da bi promatrač mogao dobro promatrati, on mora biti ponešto udaljen od objekta promatranja. Fizički uronjen u svakodnevicu, ali unutarnjim okom ipak iz nje izdvojen, Čegecov lirski subjekt posjeduje gotovo voajersku narav. Radi se o potpunom užitku u promatranju, koji se zatim prenosi u užitak u pisanju o najljepšim i najružnijim, najuzbudljivijim i najdosadnijim elementima stvarnosti – nevezano za to radi li se o promatranju konobara koji donosi kavu, nacionalnom narativu, ili političkoj korupciji, sa istim ushitom (ili ravnodušnošću), lirski subjekt o njima „viče”, neutraliziran, do umjerenosti, učestalošću svog vikanja.

„Stvarnosno” pismo doživljava svoj povratak na književnu scenu. Ono, naravno, nikad nije bilo nestalo, ali nakon višegodišnje vladavine metafore, stvarnosnost se u velikom stilu vratila u autofikcionalnom, gotovo pseudoautobiografskom ruhu – kako u posljednje dvije Čegecove knjige, tako i u izvrsnim lirskim minijaturama Nade Topić, odličnoj knjizi autofikcijskih zapisa Đurđice Čilić te impresivnom putopisu Marka Pogačara

Neposredna svakodnevica

U knjizi Cetinjski rukopis, Branko Čegec još jednom čitateljima donosi tipičnu čegecovsku knjigu. Ona, u autorovoj već prokušanoj maniri, donosi s ukusom dozirane, konkretizirane erotske motive, koji se kombiniraju s komentarima političke stvarnosti postjugoslavenskih društava. Ti su komentari umjerenog tona, ali sadrže idejnu oštrinu. I dalje je, kao i u prethodnim autorovim pjesničkim knjigama, lirski subjekt svojevrsni flaneur, on je šetač gradom koji traži inspiraciju „na licu mjesta”, gdje se život odvija na najočitiji način – u gomili – u kakofoniji sastanaka, rastanaka, užurbanosti i istovremenosti mnogobrojnih međuljudskih odnosa. Poželjna inovacija i specifičnost ove knjige su igra s obrtanjem velikih i malih slova u velikom dijelu rukopisa te posvećivanje Crnoj Gori kao novoj tematskoj preokupaciji, dosad pjesnički nedovoljno istraženoj u hrvatskom pjesništvu. Uvjerena sam da će oni čitatelji koji i inače vole poeziju Branka Čegeca, biti jako zadovoljni ovom knjigom, a čini mi se da bi i onim čitateljima koji inače preferiraju eksperimentalniju, više underground književnost, ova knjiga mogla biti dobar uvod u početak čitanja Čegecovog impozantnog opusa. Međutim, ova knjiga ipak nije suviše hermetična za čitanje od strane šireg kruga čitatelja, prvenstveno zbog jednostavnosti jezika kojim je pisana (što knjigu čini razumljivom i ako čitatelj nije do kraja naviknut na konvencije semantički konkretne poezije), stvarnosne utemeljenosti svijeta djela (što omogućuje identifikaciju s lirskim subjektom) te tema koje su, vjerujem, čak i stereotipno zanimljive „malom čovjeku” – kao i „tipičnog čovjeka”, i lirskog subjekta ove odlične knjige zanimaju ponajprije njegova neposredna svakodnevica, erotika, politika, ekonomija, a ima čak i shopping centara.

Marija Dejanović rođena je 1992. u Prijedoru. Autorica je nagrađivanih pjesničkih knjiga Etika kruha i konja i Središnji god

Po izboru urednika