Trening za neuklopljene

Naslovnica knjige "Vježbe hrabrosti"
Izvor: Durieux.hr
Nakon osmogodišnje pjesničke pauze

Trening za neuklopljene

Unatoč manjkavostima, "Vježbe hrabrosti" Gorana Bogunovića donose nekoliko odličnih pjesama, veći broj onih koje vrijedi pročitati i pregršt neke smirujuće, spontane poetske energije koja stanuje tamo gdje postoji iskrena autorska gesta i dovoljno kritičke distance za promatranje nedostatnosti sebe i drugih
Goran Bogunović: "Vježbe hrabrosti", Durieux, Zagreb, 2021.
Riječ je o vrlo otvorenom pristupu intimnoj sferi i sferi svakodnevice, koji, međutim, nije nimalo patetičan ili samozaljubljen, već nekako simpatično „iskren“ i suštinski human. Najbolje pjesme pritom su ipak one koje su značajnije odmaknute od izravne stvarnosne referencije i koje svoju ključnu semantičku ispunu generiraju iz svijeta samoga teksta

Iako se u književnosti javio još daleke 2002. godine zbirkom pjesama Ovdje, za koju je dobio nagradu „Zdravko Pucak“ –  a nakon toga još i nekolicinom drugih pjesničkih i proznih zbirki – za Gorana Bogunovića ne može se reći da je zadobio vidljivije mjesto u suvremenoj hrvatskoj književnosti. Istina, pomnijim pratiteljima recentnih književnih kretanja ovo ime zasigurno nije nepoznato, tim više jer je riječ o osobi koja svoj umjetnički angažman paralelno ostvaruje i u području glazbe (gitarist u nekoliko pop/rock/indie bandova), no njegova književna pozicija ipak nikada nije znatnije iskoračila u sferu šire javne i medijske vidljivosti. Ovogodišnja autorova pjesnička zbirka, objavljena čak osam godina nakon prethodne, ponovno nas podsjeća na pjesnika koji, nesumnjivo, zaslužuje pomnije čitanje.

Pomalo neobičan naslov Vježbe hrabrosti – odabran, čini se, primarno zato što je tako naslovljen jedan od pet ciklusa unutar zbirke, a onda i konkretna pjesma unutar navedenoga ciklusa – zapravo se ne pokazuje lošim rješenjem jer suptilno, gotovo ironijski podcrtava stremljenje lirskoga subjekta za uspostavljanjem hrabrosti kao psihološko-etičkoga kompleksa, a onda i ono što je kod svih moralnih vrlina gotovo nužna popratna pojava: nemogućnost njezina apsolutnog i trajnog postizanja te permanentno (samo)suočavanje s nesavršenošću čovjeka i svijeta.

Ovogodišnja autorova pjesnička zbirka, objavljena čak osam godina nakon prethodne, ponovno nas podsjeća na pjesnika koji, nesumnjivo, zaslužuje pomnije čitanje

Nestabilnost pojedinca i svijeta

Upravo je svijest o delikatnoj prirodi stvarnosti, o njezinoj krhkosti i (po)trošnosti, ono što zatječemo gotovo kao stalno semantičko mjesto Bogunovićeve poezije, a autor je u ovoj zbirci uspješno spaja s pozicijom pojedinca u okviru takvoga, trošenju sklonoga svijeta. Pritom je pojedinac redovito onaj koji u tekstu govori – on je, dakle, istodobno iskazni subjekt i subjekt samoopservacije – u zbirci prije svega predočen svojim mislećim tijelom, fiziološkim komponentama svoje osobnosti. Riječ je tako o suptilnom i vrlo zanimljivom spoju onoga što uobičajeno podrazumijevamo pod intimističkom lirikom i dosljedne fokusacije na tjelesno i organsko što pak, posljedično, očekivanoj emocionalnoj stratifikaciji intimističkoga teksta pridaje slojeve lucidnog oneobičavanja, depatetizacije, pa i blagog, profinjenog humora. Štoviše, nekolicina pjesama vrlo jasno evocira bolnički kontekst i gotovo simpatičnu zbunjenost iskaznoga subjekta nerazumijevanjem medicinskih zahvata i procedura: „odrezali su mi nešto / rekli da je bilo bolesno, trulo / da je tako bolje / i da boli / ali će proći // nešto mi nedostaje / ne znam je li to ono što su mi odrezali / ono što je bilo bolesno / ili je nešto drugo / nešto čega se također ne mogu sjetiti“ („Amputacije“).

Zanimljivo je da se nestabilnost pojedinca i svijeta, baš kao i subjektivne (unutarnje) i objektivne (izvanjske) stvarnosti, najčešće predočava principom oduzimanja – gubljenja, lišavanja, amputacije, mrvljenja (blizanačke pjesme „Ljušte me“ i „Ljuštim se“), mnogo češće nego principom dodavanja, obogaćivanja, uslijed čega pojedinac redovito prezentira dozu nerazumijevanja, svojevrsne otuđenosti od društvenoga konteksta kojega je dio: „svaki me dan oljušte / i kažu da više neće / a onda opet dođu da me ljušte / ne zamjeram im, to im je posao / što će ljudi, dođu pa me ljušte / kažu, to je za moje dobro / kažu, što  me je manje, to me je više“.

Bogunovićeva poezija u Vježbama hrabrosti kreće od konkretnog/tjelesnog/materijalnog da bi u nekoj sljedećoj iteraciji gotovo redovito uspostavila kontakt s onim općim/psihološkim/apstraktnim povezujući međusobno dvije sfere principom analogija, i to najčešće na osi koja uspostavlja poveznicu između unutarnjeg i vanjskog. U nekolicini pjesama ta se dvojnost radikalizira gotovo do razine groteske pa tijelo sa svojim organima doslovno zamjenjuje mjesto s izvanjskim kontekstom: unutarnje postaje vanjsko, a vanjsko unutarnje, dok subjekt, izopćen iz takve konstelacije stvarnosti, samo promatra što (mu) se dogodilo: „ne znam kako sam se popeo/ ali znam da sam ovdje / na tvom bubregu / znam da klizim i nema mi spasa / past ću zgnječiti ću ti jetra / probušiti slezenu // ali tvoj bubreg posebna je priča / koju ću ti pričati / dok budeš razbijala stvari po mojoj kući / da je oživiš, da joj daš ritam / ako se noktima uhvatim za tvoj bubreg / razderat ću ga / i ako mi ne kažeš što mi je činiti / vjerovat ću da je svaki izbor pogrešan / sve dok ne budem probavljen u tvojoj utrobi“ („Bubreg“).

Riječ je o suptilnom i vrlo zanimljivom spoju onoga što uobičajeno podrazumijevamo pod intimističkom lirikom i dosljedne fokusacije na tjelesno i organsko što, posljedično, očekivanoj emocionalnoj stratifikaciji intimističkoga teksta pridaje slojeve lucidnog oneobičavanja, depatetizacije, pa i blagog, profinjenog humora

Sam svoj sugovornik

Bogunovićeva lirika u formalnom je smislu najčešće dijaloška lirika, samo što je imaginarno „ti“ u njoj višestruko i promjenjivo. U ciklusu „Obrisi“, drugom po redu, na „ti“ poziciji uglavnom se nalazi voljena osoba ženskoga roda – riječ je, dakle, o pjesama koje denotiraju i konotiraju određene situacije ljubavne veze – dok se u ostalim pjesmama „ti“ kreće na liniji od samog iskaznog subjekta (riječ je, dakle, o retoričkom „ti“ koje je zapravo „ja“) pa do neke treće, nespecificirane osobe, imaginarnog sugovornika. Oljuštimo li, međutim, prirođenu apelativnost koje drugo lice nosi sa sobom, ostaje dojam o solilokvičnom, distanciranom lirskom subjektu koji je sam svoj najbolji sugovornik te o poeziji kao specifičnom mediju samorazumijevanja. Potonje, međutim, u slučaju Vježbi hrabrosti ne treba shvatiti nimalo diskvalificirajuće – riječ je istodobno o britkoj i suptilnoj poeziji koja ne napušta referencijski odnos prema stvarnosti, no koja klasičan odnos mimeze između predmeta i prikaza razobličuje brojnim zanimljivim postupcima: preplitanjem sfera unutarnjeg i vanjskog koje generira dojam o poroznom karakteru stvarnosti, analogijama između životinjskog i ljudskog („Hobotnica“), fokusacijom na naizgled nebitne detalje svakodnevice te povremenom dosjetkom („pitat ćeš me mislim li to ozbiljno ili se samo šalim / a ja ću reći da“).

Sve navedeno, međutim, nimalo ne banalizira iskaz – upravo suprotno, riječ je o vrlo otvorenom pristupu intimnoj sferi i sferi svakodnevice, koji, međutim, nije nimalo patetičan ili samozaljubljen, već nekako simpatično „iskren“ i suštinski human. Najbolje pjesme pritom su ipak one koje su značajnije odmaknute od izravne stvarnosne referencije i koje svoju ključnu semantičku ispunu generiraju iz svijeta samoga teksta, nudeći, nerijetko, i mogućnost apstraktnijih, pa i simboličkih tumačenja. U tom smislu svakako treba spomenuti prvu pjesmu zbirke – „Stvari sve dalje“ – koju je moguće shvatiti gotovo programatski, kao pjesmu o permanentnom udaljavanju subjekta od svijeta i svijeta od subjekta, odnosno, pjesmu o nemogućnosti kompatibilnog odnosa između inteligentnog pojedinca (koji zapaža i osjeća) i stvarnosti koja se nezaustavljivo mijenja.

Završna strofa pritom se dotiče i (ne)mogućnosti relevantne komunikacije kao jedne od ključnih problemskih zona današnjice: „javio bih ti što se događa / ali stvari su sve dalje / predaleko brzinom svjetlosti / telefonski signal putuje generacijama / olovka ne stiže do papira“. Također, kao zanimljiv i vrlo uspješan segment zbirke treba istaknuti svojevrstan mini-ciklus od četiri pjesme koje započinju stihom „zaljubio sam se u stablo“, iako nije jasno zašto su se navedene pjesme našle u ciklusu „Obrisi“ koji je, kao što je rečeno, primarno određen referencijom na situacije uokvirene ljubavnim odnosom. Pritom su dvije od spomenute četiri pjesme o stablima („Zelena radost“ i „Zlato“) određene nekom osebujnom, blistavom jednostavnošću koja ih čini vjerojatno najuspješnijim pjesmama u cijeloj zbirci.

Svakako treba spomenuti prvu pjesmu zbirke – „Stvari sve dalje“ – koju je moguće shvatiti gotovo programatski, kao pjesmu o permanentnom udaljavanju subjekta od svijeta i svijeta od subjekta, odnosno, pjesmu o nemogućnosti kompatibilnog odnosa između inteligentnog pojedinca (koji zapaža i osjeća) i stvarnosti koja se nezaustavljivo mijenja

Strah od nevidljivosti

Bogunovićeva zbirka nipošto nije bez mana, kako na razini pojedinačnih pjesama, tako i na globalnoj razini. Zamjetan je veći broj slabijih pjesama u drugoj polovici knjige (osobito u ciklusu „Okus kruške“) u kojima autor ne uspijeva uvijek držati primjeren iskazni intenzitet od početka do kraja pjesme ili pak pokvari dojam kakvim općim mjestom, obično na samom kraju pjesme. Također, podjela zbirke na pet ciklusa provedena je bez dovoljno jasne motivacije te djeluje pomalo umjetno, ali i suštinski nepotrebno, tim više jer naslovi ciklusa redovito, principom inercije, ponavljaju naslov pojedine pjesme u okviru određenoga ciklusa. Ipak, unatoč navedenim manjkavostima, Vježbe hrabrosti donose nekoliko odličnih pjesama, veći broj onih koje vrijedi pročitati i pregršt neke smirujuće, spontane poetske energije koja stanuje tamo gdje postoji iskrena autorska gesta i dovoljno kritičke distance za promatranje nedostatnosti sebe i drugih. Zbirka je to koja nekom gotovo lakonskom lakoćom isprepliće čovjeka pojedinca s univerzumom vremenoprostora kojim je obuhvaćen ukazujući na neuklopljenost kao nužnost, gotovo utjehu, a nikako tragiku bivanja. U takvom poimanju stvari najveći strah koji pojedinac ima jest onaj o iskliznuću svijeta iz vidnoga polja – strahotan san o sveprožimajućoj tami koji pak nije drugo nego strah od vlastite nevidljivosti, nepovratne izdvojenosti („Točka“).

Andrijana Kos Lajtman (Čakovec, 1978.) sveučilišna je profesorica, književna znanstvenica i pjesnikinja. Autorica je šest pjesničkih zbirki, dvije znanstvene knjige te niza kritika.

Po izboru urednika