Sablazni objekt

Naslovnica: Dovoljni razlozi
Nova knjiga Dinka Telećana

Sablazni objekt

Zbirka kojom se autor, opetovano, konformistički usidrio u već prepoznatljivi vlastiti pjesnički projekt
Dinko Telećan: "Dovoljni razlozi", Fraktura, Zagreb, 2021.
Obraćanje čitateljima smješteno na početku zbirke podsjeća na maniru predmodernih književnih tekstova u kojima su se autori u prolozima izravno obraćali publici. Oslanjanje na tradicionalne poetičke matrice ni inače nije novina u Telećanovu pismu. U ovome kontekstu navedenu maniru iščitavam kao desakralizaciju pjesničke figure. Pjesnik nije izdvojeni pojedinac/genij koji bi čitatelje trebao pedagogizirati reprezentacijom znanja koja su samo njemu dostupna

Dovoljni razlozi šesta su pjesnička knjiga Dinka Telećana (1974.). Nije zgorega spomenuti kako se autor, iako najviše prisutan u pjesničkoj domeni, iskušao i u proznoj formi objavivši tekstove putopisne, romaneskne i dnevničke prirode. Navodim to jer je prodor putopisnog, pa i dnevničko-esejističkog žanrovskog obrasca u Telećanovim pjesmama već prepoznat. Putopisni se diskurs prepoznaje po paratekstualnim oznakama (toponimima, datumima, mjesecima i godinama) naznačenima u naslovu ili ispod pojedine pjesme, u nomadski konstruiranom subjektu na razini čitave zbirke (kretanje po različitim zemljama, gradovima, drugim tekstovima, kulturama, disciplinama i sl.), sve do kontemplativno-meditativnih poniranja u samoga sebe.

Mogućnost artikulacije

Pjesme su podijeljene u tri ciklusa: pregled vrta, šumske pjesme i naslonjenice. Veza među ciklusima nije toliko čvrsta i konceptualno determinirana. Ciklusi više djeluju kao zasebne cjeline od kojih bi se mogle sačiniti posebne zbirke. Međutim, iz perspektive lirskog subjekta (ili lirskih subjekata), introspekcija, odnosa sa s(tvarnošću) i onostranošću, mogli bismo primijetiti stanoviti kontinuitet. Prvi je ciklus najopsežniji, tematski heterogeniji i, moguće, najuspješniji. Lirski se subjekt već u prvoj, programatskoj poemi „nastavak“ preko motiva „praznine“ i „nastavljača“ obraća onima koji traže smisao života ili „dovoljne razloge“, i to manirističkom retorikom koja završava ironičnim paradoksom: „ako za razloge / kakve-takve ili čak dovoljne razloge / želiš rastvoriti svoje meso / (…) / onda nisi u pogrešnu odaju ušao / iako razloge u njoj nećeš naći“. Takvo obraćanje čitateljima smješteno na početku zbirke podsjeća na maniru predmodernih književnih tekstova u kojima su se autori u prolozima izravno obraćali publici. Oslanjanje na tradicionalne poetičke matrice ni inače nije novina u Telećanovu pismu. U ovome kontekstu navedenu maniru iščitavam kao desakralizaciju pjesničke figure. Pjesnik nije izdvojeni pojedinac/genij koji bi čitatelje trebao pedagogizirati reprezentacijom nekih znanja koja su samo njemu dostupna i sl.

Kroz čitavu se zbirku osjeća svijest o istovremenoj jednostavnosti i složenosti zbilje koja funkcionira po vlastitom modelu, koji ostaje izvan domene ljudskog znanja. Na tragu hajdegerovske fenomenologije (i Dragojevićeve poetike) lirski subjekt promatra već dogođeno: „sloboda u već dogođenom“ („ismijani mamac“) i otpušta taj dogođeni prizor da se po svojoj inerciji i dalje odmotava. Primjerice, lirski će subjekt reći: „za ovu bih scenu / dao i sav svoj vrt / (…) / sasvim je svejedno / jesam li tu čiopa / ili utopljenik“ („skica oslobađanja I“). Međutim, u istom će tekstu reći: „ne dajem ipak vrt / ni za koju scenu / to nije oaza / to nije skrovište / to nije bijeg: / to je vrijeme što / sebe oslobađa / i o tom govori / tek pročulom nebu / sletjeloj čiopi“ („skice oslobađanja, III“). Dakle, vrt iščitavam kao oznaku za vrijeme ili jezik koji „sebe oslobađa“ i u kojem je subjekt „utopljen“. Pjesme nisu tu da čitatelju otkriju, tobože, tajnu života, znanja o nečemu, nego da budu tek ogledalo nečeg već odigranog iz zbilje čija jedinstvenost (jezik) izmiče objašnjenju. Lirski subjekt u pjesmi „to“ tematizira: „to što ne može i ne smije biti / a jest / što je prerano ili prekasno da bude / a jest / što se kosi sa svim što ima biti / a jest /“. Dakle, to nešto u svojoj proturječnosti, paradoksalnosti, nešto što ima svoju životnu inerciju koja ne korespondira s ljudskom egzistencijom, to nešto što nam je skriveno, otkriveno, ranjeno i neranjeno iščitavam kao pjesmu – uzaludnim i uvijek već promašenim pokušajem da se njezino značenje dohvati. Vjera da pjesma „jest“ ili da ima neku esenciju, nešto u što treba zaroniti da bi otkrili njezinu tajnu, čini pjesmu sablaznim objektom, otvorenim za hegemonijsko posjedovanje.

Pjesme nisu tu da čitatelju otkriju, tobože, tajnu života, znanja o nečemu, nego da budu tek ogledalo nečeg već odigranog iz zbilje čija jedinstvenost (jezik) izmiče objašnjenju

Zapadno-istočnjački sinkretizam

Naslovna se sintagma zbirke asocijativno veže uz Leibnizovo načelo dovoljnog razloga iz Monadologije. U njoj se iznose teze o monadama kao duhovnim supstancijama koje su jednostavne, nedjeljive, različite i sl. Ukratko, prema Leibnizu sve u svijetu mora imati razlog svog postojanja, iako ti razlozi nisu baš jasni ljudima. U zbirci, lirski se subjekt zalaže za čistoću, tišinu, smještanje u odaju, pukotinu, prostor spasonosne praznine. U to nešto nevidljivo, a prisutno, što ima iskru, prejako sunce i vatru u koju treba gledati „dok se ne dogori“. Pjesma „divan s lamom“ dobar je primjer preklapanja istočne i zapadne filozofije. U toj pjesmi Lama poziva lirski subjekt na askezu, da napusti materijalni svijet i uđe u „spasonosno ništa“. Međutim, lirski subjekt glorificira materijalno obilje te progovara o glazbi, vinu, ženi, noći, stihu, mirisu smilja. Lama mu odgovara: „nemoj doći o nemoj sad / još ti je gorjeti i zvučati / (…) / pa dođi pred moje iduće tijelo / pred sljedeće jezerske oči / i pričaj im o vatrama / što plamtjele su do kraja / do krajnjeg krajcatog kraja / kad i feniksu dogore riječi / o očima da ne govori“. Dakle, opetovano se spominju motivi dogorijevanja riječi i očiju koji su uvijek nekako vezani uz pogled izvana koji vodi do autodestrukcije bića, nekog stanja samospoznaje, do vjere u  prostor „krajcatog kraja“. U pjesmi „otok u maju“ lirski subjekt iznosi ideju Leibnizove svjesne percepcije/apercepcije koja se ostvaruje svjesnim opažanjem i uzdizanjem vlastitih osjetila u odnosu prema izvanjsko opaženom: „ne uzvisujem otok (to čini sam pa tone) / niti veličam ovaj čas (usneš i već ga nema)“ / tek vele na tren iscijeljela osjetila: / vidi, još se jednom onaj prozor otvorio“.

Osvrt na društvenu aktualnost

Pored filozofske intonacije mogu se pronaći tekstovi („lazaret“, „prvi dani virusa“, „potresi“ itd.), doduše malobrojni, koji se referiraju na aktualne pojave pred kojima smo svi isti, koje induciraju afektivna stanja u rasponu od straha do agresije, mržnje i pohlepe. U drugom ciklusu „šumske pjesme“ može se izdvojiti pjesma kritički usmjerena prema nepotizmu, ekološkoj neosviještenosti, lažnom herojstvu, korupciji, prodavanju magle slijepom puku, diskriminaciji i marginalizaciji drugačijih: „doveli ga na proplanak / među panjeve da ih čupa / i čupao ih je svojski / sve bolje / i bacao zdušno / sve dalje / i za to dobivao medalje / i u šumi su pljeskali / i u gradu su pljeskali / pljeskao je gradonačelnik / i predsjednik i tata… („čupač panjeva“). Naravno, uzmu li se u obzir rodovi riječi (gradonačelnik, predsjednik, tata, maloga, ga, čupač, kralj), možemo govoriti i o kritici patrijarhalnog mehanizma koji se projicira u različitim domenama politike.

Ritam je razigran i ustrojen figurama dikcije, postupcima nabrajanja i sl., a sintaksa, razvedena mnogim opkoračenjima i figurama ponavljanja, ostaje u ravnoteži i manirističkoj protočnosti. Pjesme obiluju čistim slikama i opisima svakodnevnih prizora, životinjskog i biljnog svijeta bez pretjeranih metafora. Slike nerijetko nalikuju onima iz tradicionalne haiku poezije. Međutim svakodnevni se entiteti, formalistički rečeno, očuđuju. Lirski subjekt nerijetko (što baš i nije novina) progovara, ulazeći u različita bića, predmete i pojave kako bi dezautomatizirao konvencionalnu percepciju: „bića u crtovlju se bune / zbacuju snizalice sa sebe…“ („notna pobuna“), „u vinu starca iz Plodiva / ima stvari tušta i tima…“ („vino starca iz Plodiva“), itd.

Pored filozofske intonacije mogu se pronaći tekstovi („lazaret“, „prvi dani virusa“, „potresi“ itd.), doduše malobrojni, koji se referiraju na aktualne pojave pred kojima smo svi isti, koje induciraju afektivna stanja u rasponu od straha do agresije, mržnje i pohlepe

Bajalice

Nerijetko lirski subjekt evocira druge diskurse. U pjesmi „šumska bajalica“ koja slijedi žanrovski obrazac bajalice svaka strofa započinje distihom: „nasred staze stoje / i poje i poje“, izuzev posljednje, koja je samostalni distih i glasi „nasred staze stoje: / stvarno da li stoje?“. Poigravanje modelom bajalice osim postupka očuđenja daje i ironični prizvuk, a da se pritom ne narušava idejni sloj pjesme. Lirski subjekt uspijeva ontološki stav zadržati u razigranom govoru prepunom sintaktičkih paralelizama, anaforičkih i epiforičkih ponavljanja, sinkopa i drugih ponavljajućih retoričkih postupaka. Ako su se u bajalicama ponavljajuće konstrukcije iskorištavale u svrhu magičnog iscjeljivanja ili istjerivanja nečistog u daleki, izmješteni prostor, onda je u ovome kontekstu bajalica iskorištena da se istjeraju svi uzaludni pokušaji da se pristigne u nešto konačno, dođe do nekog pravog ili konačnog značenja: „nema naprijed natrag / nema gore dolje / ne odbaciš li noge / izmiče ti prijestol“, „u lubanji je tijesno / u šumi isto tako / svugdje ti je tijesno / sve dok tražiš mjesto“.

Ovom se zbirkom autor, opetovano, konformistički usidrio u već prepoznatljivi vlastiti pjesnički projekt s tek ponešto blažom uporabom metafore kako bi se čitatelju što čišće prezentirao određeni prizor. Problematičnim se doima to što pojedine tematske okosnice, pa i ciklusi, nisu ravnomjerni, što stvara povremeni diskontinuitet pri čitanju. Političnost i subverzivnost koja izvire iz ponekih tekstova držim valjanim. Nažalost, ni njih kao ni drugih koji se tiču društvenog i političnog nema puno. Stoga čitatelji koji su već upoznati s Telećanovim rukopisom možda neće puno toga propustiti.

Luka Rovčanić (Zagreb, 1994.), završio je preddiplomski studij kroatistike. Nedavno je počeo objavljivati književnokritičke tekstove.