Preispisivanje poznatog

Naslovnica knjige Davora Mandića
Nova knjiga Davora Mandića

Preispisivanje poznatog

Nova zbirka Davora Mandića u prvi plan stavlja materijalnost jezika, a emotivne pejzaže uokviruje nadrealističkim slikama, krećući se pritom uhodanim poetičkim magistralama i ne riskirajući previše
Davor Mandić: "Dva kruga, jedna tuga", HDP, Zagreb, 2021.
Ako dvojinu čitamo kao odnos dvaju zasebnih subjekata, pa onda na tom tragu i naslovnu sintagmu „JEDNA TUGA“, možemo slobodno semantički odrediti zbirku kao ljubavnu. Semantiku dvojine ovdje ipak iščitavam isto kao i motive u zbirci: krug, kružnica, udvojenost, krila, itd. Ti motivi nisu novina u autorovu poetskom pismu

Davor Mandić (1976.) svoju drugu pjesničku zbirku Dva kruga, jedna tuga konceptualno izgrađuje na istom planu kao i prvu (Mostovi, 2009.), razvrstavši pjesme u šest ciklusa: „NA MEKIM RUBOVIMA RIJEČI“, „OBRUČI“, „METAMORFOZE“, „ELEMENTI“, „DVA KRUGA, JEDNA TUGA“ i „JUŽNA MAGISTRALA“. Zadnja pjesma predstavlja stanoviti kolaž satkan uglavnom od svih naslova. Kažem uglavnom jer su tek poneki malčice reducirani (tako što je izbačena neka riječ). Ironijsko se poigravanje sa čitateljevom recepcijom zbiva na samom kraju te posljednje pjesme koja ne predstavlja, kako bi se očekivalo, naslov pjesme koja joj prethodi, nego stihove predzadnje pjesme. Time se već na grafostilističkom planu razbija granica između periteksta i teksta te se važnost pridaje kontekstu kao kriteriju za utvrđivanje anatomske strukture pjesme. Naslovi su u zbirci višestruke funkcije. Ostvaruju se na paradigmatskom i sintagmatskom planu. Na paradigmatskom predstavljaju, uglavnom, matricu svake pjesme iz koje izrastaju preostali stihovi ili sažetak pjesme, dok se na sintagmatskom planu nadovezuju na sljedeći naslov. Ono što ih povezuje, osim sadržajnosti, jesu glagolski leksemi. Svaki naslov otpočinje glagolom u prvom licu jednine, pa je tako posljednja pjesma iskazana postupkom nabrajanja (pišem, tipkam, spavam, nosim, napišem, krckam, stanem, ulazim, izgradim, kažem…). Dakle, naslovi (okviri) prekoračuju granice i postaju tijelo završne pjesme. Okvir se time predstavlja kao nestabilna konstrukcija ili kontekst koji se stalno umnaža. Isto tako, zanimljiva je činjenica kako već spomenuta posljednja pjesma ima naslov, ali riječ je o istom naslovu s kojim je zbirka i otpočela. Time se knjiga konceptualno zaokružuje, što korespondira s temeljnim motivom kruga.

Na tom tragu iščitavam naziv prvog ciklusa „NA MEKIM RUBOVIMA RIJEČI“. Nešto što je mekano jest gibljivo, elastično, savitljivo, propusno, sklono neprekidno se nadomještati. Okvir može postati pjesmom, a i pjesma može postati okvirom jer su okvir (naslov) i središte (pjesma) nedostatni ili manjkavi. Obje su sastavnice u potrazi za svojim dometkom. Zbog toga se u prvom ciklusu najviše pozornosti pridaje jeziku kao označiteljskom lancu kojemu je referent ili označeno trajno odsutno i iz čije odsutnosti u konačnici izrasta pjesma svjesna svoje nedostatnosti, pa ne čudi da su pjesme tog ciklusa često metajezičnog predznaka. Navest ću nekoliko stihova: „tijelo teksta moj je / razrušeni hram“, „likovi glasniji od zvjezdane noći / ja nisam ja dok jezik traži svoj // korijen a hrabrost napeto čuči na / nadmoćnoj neprijateljskoj obali“, „granice među stvarima su / krhke meki rubovi riječi // kad nabubrim od slane vode // teško stanem u jezik u cijevi“, „ništa na ovom svijetu nije vrijedno // riječi koje je nemoguće izgovoriti“, itd. Na nekoliko se mjesta u zbirci eksplicitno ističe ideja identiteta kao antiesencijalne kategorije. Identiteta koji se konstituira preko jezika i koji je svjestan svoje otuđenosti, fundamentalne manjkavosti. Dovoljno je uočiti paratekstualni citat na početku zbirke (prije prvog ciklusa) izvučen iz Kamovljeva romana Isušena kaljuža: „Jer ja – nisam ja! / Arsen Toplak“. Takvu osviještenost teksta, odnosno zbirke u cijelosti držim valjanom.

Nešto što je mekano jest gibljivo, elastično, savitljivo, propusno, sklono neprekidno se nadomještati. Okvir može postati pjesmom, a i pjesma može postati okvirom jer su okvir (naslov) i središte (pjesma) nedostatni ili manjkavi

Eklekticizam koji umara   

I u ovoj je zbirci lirski subjekt ludistički raspoložen za različite tipografske manire koji nisu strani našoj pjesničkoj tradiciji (A. B. Šimić, J. Sever, R. Ivšić, I. Slamnig, Z. Balog, Z. Mrkonjić, M. Valent, M. Stojević, B. Čegec itd.). Tako se, primjerice, u predzadnjoj pjesmi grafemi osamostaljuju, odnosno nižu jedan ispod drugog: „l / e / ž / a / t / i“. Katkad se naizmjenično nižu iste riječi što također nije inovacija ove zbirke, pa čitatelju koji je upoznat s autorovom prvom zbirkom takva mjesta mogu biti manje uzbudljiva : „sam / san / sam / san / sam / san“. U zbirci se mogu pronaći i „anagrami“, doduše ne u tolikoj mjeri da „zvuk diktira smisao“ kao kod J. Severa, nego bliže premetaljkama A. Brleka, koje podupiru idejni sloj pjesme: „čigra po moždanoj kori / čigra / igra s tvrdim č“, „suza se ne vidi u vodi“ itd. Poliptotonske i paregmenonske igre pronalazimo u stihovima: „učestalost kuće u mojoj kući ono / je što me zanima i gdje se sakriti“, „kojem nema progonitelja / nema progonjenih“. Naravno da će stoga biti nemalen broj eufoničnih pjesmama s razvidnim asonancijskim i aliteracijskim igrama, anaforičkim, epiforičkim, polisindetonskim i sličnim ponavljanjima: „kultiviram / kulturiram / kmečim“, „po jednu lopatu za svaki jezik koji / mi se sapleo // po dvije lopate za sve izumrle životinje koje čekaju u redovima // po tri lopate za svaku nezasađenu ljubav koju crta onaj dječak…“, „kažu da je to dobro / entropija ili / priroda ili / bog ili“, „uvijek isto / uvijek isto / uvijek isto“, itd. Sintaksa pjesama je opkoračena, inverzirana ili katkad elidirana te razvučena u nekoliko strofa (ovoga puta često u distisima). Katkada je razlomljena određenim ponavljajućim strukturama ili osamljenim monostihovima čime se stvara infantilna ritmizacija govora. I takva sintaktička obilježja nisu novina autorova pisma. Razlika se najviše očituje na formalnom planu, jer u prvoj zbirci pjesme nisu bile u tolikoj mjeri strofično razlomljene. Na maločas spomenutu postavangardističku poetizaciju možemo nadodati semantički konkretizam koji je također prenesen iz prve zbirke. Taj je semantički konkretizam umnogome je blizak poetici Anke Žagar u kojem se pisanje izravno dovodi u vezu s nekim oblikom stvaranja: „NAPIŠEM / SE // a onda / počnu problemi“, „ali kad pišem ljubav / ona izmakne // a kad pišem smrt / ona ostane“. Konkretizam se očituje i u sugestiji da se ponešto okomito čita: „da su vago- / na / na / na- / šoj pjesmi“. Kada se takve pjesme nižu jedna za drugom mogu također u čitatelju stvoriti zamor, naročito onoj publici koja nije upoznata s takvom pjesničkom praksom ili praksama. Preko nekih se motiva mogu iščitati i aluzivne intertekstualne silnice. Primjerice, preko motiva „zida“, u naslovu jedne pjesme: „STANEM PRED ZID I NE ZNAM HOĆU / LI STRIJELJATI ILI BITI STRIJELJAN“, lirski subjekt evocira diskurs antologijske Slamnigove pjesme „Ubili su ga ciglama“ iz zbirke Aleja poslije svečanosti ili Mićanovićeve „Kontekste“ iz zbirke Zid i fotografija kraja.

Jezična tuga

Pjesnikinja Monika Herceg na ovitku navodi kako su inovacije zbirke emotivni pejzaži i mjesta koja otvaraju mogućnost iščitavanja također ljubavnog sloja pjesme. Ti su emotivni pejzaži vrlo često uokvireni u nadrealističke slike: „u podne bit ću / leptir / letjet ću zrakom / oštra britva stainless steel / nepogrešiva fauna // navečer ću se krvav sklopiti u / ruci mračnog vrtlara“, „pa pustim / tako Sunce // niz tvoje čelo / u tvoje uho“, itd. Neke slike (ne sve!) katkada mogu djelovati (naročito u poenti) sladunjavo ili patetično. Iznosim primjer jedne pjesme u kojem demijurški subjekt kaže: „popet ću se na Učku / ogoljela ubrati svaku travku da / ni jedna ne ostane ispod // bolesna ću se naći / u svakoj rečenici / gore na vrhu svijeta // i kad sve utihne kad / riječi zapnu kao / kosti u vratovima // postavit ću bombu / pod odašiljače i / napraviti // malo reda u / ovom malom / dijelu Svemira“. Ne kažem da je ideja loša, nego su, katkad, u određenom kontekstu možda izabrane opće sintagmatske konstrukcije ili motivi koji bi na nekom drugom mjestu dali puno jači semantički potencijal.

Što se tiče prelaska s „jednog“ u „dvojinu“, kako primjećuje Herceg u opremi zbirke, tu dvojinu iščitavam kao mehanizam ili sliku jezika koji uvelike uvjetuje izgradnju identiteta i pjesme. Naravno, ako dvojinu čitamo kao odnos dvoje zasebnih subjekata, pa onda na tom tragu i naslovnu sintagmu „JEDNA TUGA“, možemo slobodno semantički odrediti zbirku kao ljubavnu, ali ovdje semantiku dvojine iščitavam isto kao i motive u zbirci: krug, kružnica, udvojenost, krila, itd. Ti motivi nisu novina, ponavljam, u autorovu poetskom pismu. U Mostovima će u pjesmi „Krug“ lirski subjekt reći: „Gramatika kruga i / nedosanjanog sna / proganja me već / posljednjih nekoliko / minuta ili vječnosti / ne znam relativna su…“ Na tragu stihova Anke Žagar iz njezine prve zbirke Išla… i sve zaboravila („pa šuma ima pune ruke straha / pa šuma ima kružne oči zvijeri / i daha udvojena…“, čitam stihove iz ciklusa „ELEMENTI“: „silinu / udvojenog pogleda // dvojina je // nova jednina“. Dakle, dvojina ili udvojenost koja se u zbirci odražava slikovito u motivima šume, krila leptira ili ptice, kruga, kružnice, ili u konstrukcijama: „najmanje te ima kad si ovdje / najviše si ovdje kad si tamo“, „otplovim / utonem u dvojinu“, odraz su jezika kao intimnog prostora koji prožima subjekt, odnosno uvlači ga u beskonačnu suplementarnu kretnju označiteljskog lanca. U skladu s time iščitavam tugu subjekta. Više kao produktivnu melankoliju (Tvrtko Vuković, "Melankolija, ulična heterotopija i jezik bez granica“). Vuković, oslanjajući se ponajprije na Freudovo djelo Žalovanje i melankolija te na Žižekovo i Agambenovo čitanje tog djela podvlači kako melankolija ne nastaje zato što subjekt vapi za nekim izgubljenim entitetom, nego zato što je fiksiran za izvorni proces gubljenja objekta.

Ti su emotivni pejzaži vrlo često uokvireni u nadrealističke slike: „u podne bit ću / leptir / letjet ću zrakom / oštra britva stainless steel / nepogrešiva fauna // navečer ću se krvav sklopiti u / ruci mračnog vrtlara“

Poetske tehnike

Autor je, dakle, prvijencem Mostovi zapravo već najavio, to jest demonstrirao čitateljskoj publici kako će njegova poetika izrasti iz nekoliko dobro poznatih dvadesetostoljetnih poetičkih paradigmi. Kažem najavio zato što se u novoj zbirci taj eklekticizam opetovano ostvario, doduše nešto preciznije i izbrušenije. Iako cijenim i smatram valjanim jezičnu osviještenost koja izvire iz tekstova, a time i njezin politički subverzivni odnos prema određenim politikama usustavljivanja ili tipologiziranja, čini mi se kako su poetske tehnike takvoga tipa već dobrano poznate i probavljene, pa zbirku promatram prije svega kao kolaž poznatih poetičkih paradigmi, bez pretjerane inovativnosti. Bojim se kako time, itekako talentirani autor, sebi prigušuje prostor za veće varijacije na izvedbenoj i sadržajnoj razini u nekim budućim zbirkama.

Luka Rovčanić (Zagreb, 1994.), završio je preddiplomski studij kroatistike. Nedavno je počeo objavljivati književnokritičke tekstove

Po izboru urednika