Poetske razglednice traže primatelja

Naslovnica knjige "Razglednice iz prašnjave republike"
Zbirka Lidije Deduš

Poetske razglednice traže primatelja

U usporedbi s drugim pjesničkim tekstovima autora koje su se u posljednjih nekoliko godina afirmirali na hrvatskoj književnoj sceni, zbirka "Razglednice iz prašnjave republike" Lidije Deduš ne uspijeva stvoriti prepoznatljiv i jedinstven pjesnički svijet, vlastiti mikrokozmos, i u njega uvući čitatelja
Lidija Deduš: "Razglednice iz prašnjave republike", Jesenski i Turk, Zagreb, 2020.
Potraga i pripitomljavanje, unutrašnji i vanjski prostor, poriv za smirajem i poriv za destrukcijom neki su od temeljnih koncepata koji tvore ovu zbirku, a jezik se predstavlja kao katalizator promjene, kao onaj koji ima potencijal združiti naizgled nezdruživo, „podgrijati život“ („podgrijavam život.“)

Zbirka Lidije Deduš Razglednice iz prašnjave republike počinje Jungovim citatom, a opisuje njegov san u kojemu Jung, hodajući kućom, otkriva u njoj dotad nepoznate i neistražene putove. Ovaj uvod u zbirku najavljuje nam odmah na početku nekoliko glavnih preokupacija pjesama koje je sačinjavaju: to je ponajprije prostor, i to ne samo prostor izvan pojedinca, već i onaj unutar njega, ali to je i potraga, put kroz nepoznato koji može voditi prema spoznaji. Dok Jung sanja da putuje bespućima svojega doma, lirski subjekt Razglednica putuje vanjskim prostorima (u ciklusu „kuće za odmor“) i predjelima koje smješta u vlastitu unutrašnjost (ponajprije u ciklusu „razglednice iz unutrašnjosti“, ali pogled prema unutra može se pronaći i u preostalim dvama ciklusima zbirke) te otkriva i zamagljuje granice koje odjeljuju ove nerijetko tjeskobne prostore. Pjesme su napisane dugim stihovima koji sasvim nalikuju prozi, povremeno su anegdotalne, povremeno refleksivne, a njihova kratkoća podsjeća upravo na diskurz već pomalo zaboravljenih razglednica koje su, protežući se na samo nekoliko redaka, imale zadatak prenijeti atmosferu jednoga specifičnog mikrokozmosa koji je uvijek na samom rubu postojanja.

Razglednice iz prašnjave republike treća je pjesnička zbirka Lidije Deduš, a slijedi zbirke Apatridi i ostale čudne ličnosti i Ništa od najavljivanog kraja svijeta kojima se afirmirala kao pjesnikinja čiji je poetski svijet oblikovan jednostavnim jezikom i poetskom narativnošću. Za Razglednice iz prašnjave republike dobila je 2019. nagradu Post scriptum za književnost na društvenim mrežama

Kartoline nema tko da čita

Mikrokozmos Razglednica Lidije Deduš nešto je teže cjelovito opisati jer, premda se mjestimično čini da se pjesme usložnjavaju u širu, osmišljeniju strukturu, nakon čitanja postaje jasno da je širi koncept izostao, pa se govoreći o zbirci možemo referirati na manje ili više uspjele pjesme ili povezane dijelove ciklusa, no ne i na upečatljiv i jedinstven poetski kozmos koji bi fragmenti mogli tvoriti. Najdojmljivije pritom djeluju one pjesme koje se bave pitanjima svijesti i jezika (pogotovo u prvom ciklusu) i problemima odlaska i prepoznavanja sebe i drugih (u ciklusu „prizivanje duhova“). To su dijelovi zbirke koji se ciklički doista smještaju na jaka mjesta – „razglednice iz unutrašnjosti“ otvaraju zbirku, a „prizivanje duhova“ pretposljednji je od četiriju ciklusa zbirke unutar kojega nemir uzrokovan transformacijama lirskoga subjekta i svijeta oko njega doseže vrhunac – nakon kojeg se posljednji, „razbacane kartoline“, doima nedovoljno snažnim, čak i pomalo suvišnim.

Kratki ciklus „kuće za odmor“ mogao bi zapravo funkcionirati i kao nastavak prvog, a ne nužno kao zaseban ciklus, jer, premda tematizira vanjski prostor, ostaje unutar domene pojedinca i njegova doživljaja simboličkoga prostora koji opisuje. „Razbacane kartoline“ su, kao što im i sâm naziv govori, tekstovi koji se nisu uspjeli nikako drukčije uklopiti u nacrt zbirke, a sačinjava ga čak šesnaest pjesama (to je najduži ciklus u zbirci). Brojnost pjesama unutar ovoga ciklusa narušava dojam čitanja, pa bi se moglo reći da zbirci nedostaje svijesti o činjenici da književnost djeluje na čitatelja, između ostaloga, tako što mu omogućava komunikaciju s tekstom kao s cjelovitim, mada raznorodnim ili fragmentarnim materijalom. Pjesme poput „šesnaestog rujna.“ i „čovjek nosi glavu u torbi.“ koje funkcioniraju kao prave male razglednice i nose potencijal prepoznavanja lako se utope u moru „razbacanih kartolina“, ostavljajući čitatelja izgubljenim, a atmosferu nepovratno narušenom.

Osmišljavanje svijeta jezikom

Nepotpunu atmosferu zbirke prati lirski subjekt kojega karakterizira izmještenost, kako iz prostora vlastite svijesti, tako i iz prostora u kojima boravi. Podvojenost i nemogućnost prepoznavanja unutar vlastitoga tijela praćeni su osjećajem nemira, a lirski subjekt ne uspijeva pronaći načine sjedinjavanja razjedinjenosti koja bi mu pružila utjehu. Na nemir reagira pasivnošću, dopušta da u njega prodiru simboličke pojave poput muha, mrtvaca i noćnih misli, pretežito zazire od aktivnoga otpora, locirajući osjećaj sigurnosti unutar vlastitoga tijela: tijelo je poznato, dok je ono iza tijela, izvan tijela i na njegovoj površini nepoznato i strašno do te mjere da se poistovjećuje s „tkivom svemira“ („danima već nešto udara na hodniku ispred mog stana.“). Podvojenost i previranja unutar subjekta nikako se ne uspijevaju razriješiti, a ova je nesigurnost i u temelju njegova odnosa s drugima. Preosmišljavanje drugoga uzrokovano njegovim neprepoznavanjem najviše se očituje na jezičnome planu zbirke, i to u ciklusu „prizivanje duhova“, pa nastaju sraslice poput „tatapuža.“ I „dedamačka.“. I ove se transformacije mogu čitati kao pokušaj lirskoga subjekta da pomiri blisko i daleko, vlastito i tuđe te, prizivajući duhove, od njih načini neke nove entitete, kreira ih jezikom kako bi ih pripitomio poput bake koja pripitomljava „višnje u sokove i džemove“ („babuška.“).

Zbirci nedostaje svijesti o činjenici da književnost djeluje na čitatelja, između ostaloga, tako što mu omogućava komunikaciju s tekstom kao s cjelovitim, mada raznorodnim ili fragmentarnim materijalom

Potraga i pripitomljavanje, unutrašnji i vanjski prostor, poriv za smirajem i poriv za destrukcijom neki su od temeljnih koncepata koji tvore ovu zbirku, a jezik se predstavlja kao katalizator promjene, kao onaj koji ima potencijal združiti naizgled nezdruživo, „podgrijati život“ („podgrijavam život.“). Jezik je jedini prostor unutar kojega lirski subjekt ima moć, unutar kojega djeluje, mijenja, ostavlja trag na svijetu koji ga okružuje. Jezična dimenzija zbirke tako je i najneposredniji dodir teksta s izvantekstualnim, onaj segment unutar kojega na trenutke uspijeva ostvariti dvosmjernu komunikaciju s čitateljem, potaknuti na daljnje čitanje, na stvaranje veza sa svijetom. No u usporedbi s drugim pjesničkim tekstovima autora koje su se u posljednjih nekoliko godina pojavili i afirmirali na hrvatskoj književnoj sceni, zbirka Razglednice iz prašnjave republike jednostavno ne uspijeva stvoriti prepoznatljiv i jedinstven pjesnički svijet, vlastiti mikrokozmos, i u njega uvući čitatelja. Tome ponajprije odmaže struktura zbirke koja priječi doživljaj organskoga razvoja i zaokruženosti tekstova tijekom čitanja, ali i snažan zaokret prema unutrašnjim stanjima subjekta koji se na trenutke utapa u jungovskoj potrazi za prostorima nedostupnima vlastitoj svijesti koji postaju, posljedično, nedostupni i drugima te ne uspijevaju kroz prašinu prodrijeti s druge strane, do čitatelja.

Andrea Anđelinić komparatistkinja je i kroatistkinja rođena 1997. u Splitu. Objavljuje eseje i kritike.

Po izboru urednika