Ludilo žanra

Naslovnica: Trg, tržnica, nož
Nova knjiga Martine Vidaić

Ludilo žanra

O knjizi pjesama u prozi "Trg, tržnica, nož" Martine Vidaić nagrađenoj HDP-ovom nagradom Kamov
Martina Vidaić: "Trg, tržnica, nož", Hrvatsko društvo pisaca, Zagreb, 2021.
Nagovještaj se ratne kataklizme u zbirci može primijetiti već na početku: „iza slatkoće uvijek izađe / neki rat“. On će naravno kulminirati negdje u sredini zbirke s osvrtom na devedesete. Riječ je o vremenu koje je najednom pokazalo drugačija lica, nimalo ljubazna prema onome što je nova politika proglasila tuđim

Dosadašnji opus Martine Vidaić (1986.) svjedoči o izrazito zanimljivom pjesničkom pismu. Na književnu je scenu zakoračila prvijencem Era gmazova (2011.) dobivši Nagradu Goran za mlade pjesnike. Tkivo, kao jezgreni motiv prvijenca, odraz je tijela preko kojeg lirski subjekt usmjerava kritičku oštricu prema kapitalističkim sablastima i patrijarhalnim reproduktivnim strategijama koje pokušavaju tijelo disciplinirati unatoč njegovoj neminovnoj sudbini – raspadu, povratku zemlji. Slika se društveno-političkih mrlja i antiesencijalističkog svjetonazora nerijetko u zbirci očuđuje preko životinja. Druga zbirka Tamni čovjek Birger (2016.), koja je listopadu 2017. bila u finalu Nagrade Janko Polić Kamov, vrvi citatima i aluzijama kojima se evociraju poznata književna, filmska i glazbena imena. Tama i mrak obilježavaju zagonetnost čovjeka te represivnu i diskriminirajuću politiku prema ženama/tijelu. U Mehanici peluda (2018.), zbirci koja je osvojila Nagradu Ivan Goran Kovačić, lirski subjekt fokalizatorski progovara iz perspektive ljudi raznih profesija ili drugih neživih entiteta dajući im dezautomatizirani pogled na ono s čime se svakodnevno susreću. Zbirka nam govori da ne treba pribjegavati u neko mjesto iluzorne autonomije, nego se, iz pozicije rutine, automatizma i cikličkog ponavljanja, s pogledom iskosa hrabro postaviti prema svakodnevici.

Tkivo, kao jezgreni motiv prvijenca, odraz je tijela preko kojeg lirski subjekt usmjerava kritičku oštricu prema kapitalističkim sablastima i patrijarhalnim reproduktivnim strategijama koje pokušavaju tijelo disciplinirati unatoč njegovoj neminovnoj sudbini – raspadu, povratku zemlji

Nema zakona iznad zakona zahoda

Četvrta zbirka Martine Vidaić Trg, tržnica, nož sačinjena je od 45. numerički označenih tekstova. Već ta paratekstualna oznaka upućuje na njihovu međusobnu kohezivnost. Središnje je mjesto zbirke zadarska tržnica u čiji je radni dan lirski subjekt kontrahirao ciklus godišnjih doba i nekoliko desetljeća. Takav tip kronotipizacije omogućuje lirskom subjektu pretvorbu tržnice u nešto drugo. Motiv tržnice iščitavam kao theatrum mundi anestezirane mase imune na različite oblike društveno-političke netolerancije, represije i marginalizacije. Zbirka prenosi, bahtinovski rečeno, karnevalski osjećaj svijeta koji na nekim mjestima snižava visoko, idealno, sakralizirano na razinu konkretnog, tjelesno-materijalnog. Primjerice, u 43. tekstu „mali srbin“ skriven u sjeni štanda, snižava vjerski blagdan: „bog se još nije rodio, / misli, a već je tako okrutan. ʽdonesi miʼ, šapće on / božiću, / (…) / rajčice koje / krekeću, ušećerene fetuse…“ Zbirka obiluje prizorima i motivima koji su dominantno usredotočeni na topografsko dolje: crijevo, govno, penis, falus, guzica, utroba, vagina, jajovod, mjehur, čmarovi, fetus, hemeroidi itd. Topografsko se dolje vezuje uz rubne likove obilježene uglavnom nadimcima (Vuka, Gracijela, Muta, Bere, Srbin). Oni predstavljaju raspadajuća tijela koja se vraćaju zemlji odražavajući ambivalentnost vremena, odnosno završetak jednog ciklusa i započinjanje novog. Vukin je zahod metafora grobnice, smrti i obnove, pročišćenja: „nema zakona iznad zakona / zahoda“. Muta spašava svakog dobročinitelja pohranjujući poklonjenu cigaretu „duboko u pluća“ destruirajući svoje tijelo za obnovu drugih. Gracijela u svoje tijelo sahranjuje muškarce gladne njezina tijela preuzimajući odgovornost „što se iz ribarnice osjeća riba, da se grad ne / bi sav usmrdio“. Bere navlači ljeti bundu da bi zimi mogao dijeliti toplinu „da grad ne umre od ravnodušnosti“. Novi svijet koji dolazi nakon spomenutih likova, nije ulazak u nešto uređeno ili spasonosno, nego ulazak u svijet koji je također unaprijed obilježen budućom smrću. Na tragu toga iščitavam motiv noža u rukama „pijanog dječaka“ koji predstavlja novo ambivalentno vrijeme sadašnjice u kojem prošlost još nije završila ili je već otpočeo novi početak (u skladu s time iščitavam kompleksan pojam (post)tranzicije). Čitatelja se time također ostavlja u pijanom stanju na opustošenom i mračnom trgu jer ne može razaznati što ga čeka u budućnosti. Nije zgorega spomenuti da se karnevalsko cikličko vrijeme (zbirka započinje prizorom trga u zimi i završava istim) odupire linearnom shvaćanju vremena. Zbirka stoga manifestira drugačiji tip kalendara koji je u antipodnoj poziciji prema službenom.

Alternativna tržnica

Spomenute ženske i muške socijalno ugrožene i marginalizirane figure predstavljaju simbol otpora i potisnutog u društvu. Dobar su pokazatelj na koji način, foucaultovski rečeno, funkcionira ustrojstvo moći u društvu. Ti su likovi izvan normalizacijske discipline. Oni su odbačeni jer se smatraju beskorisnima da budu uklopljeni u „normalizacijsku“ politiku. Njihova subverzivnost se očituje u tome što čine transparentnim upravo takvu binarnost, podčinjavanje, discipliniranje i diskriminirajuće nasilje u društvu. Vuka radi kao zaštitar javnog WC-a na tržnici, prodavačice je s odbojnošću promatraju, nerijetko postaje oruđe za strašenje djece itd. Gracijela je prisiljena prodavati „vlastito meso“ da bi preživjela, pretrpjevši pritom mušku agresiju. Berin se podrivajući status iskazuje stihovima: „zna dobri bere: takvi kao / on /(…)/ ne smiju nikada / pristati na diktaturu ljeta“. Muta, koja je navodno dobila ime zbog poteškoća u govoru i sluhu, svojim načinom govora, osluškivanjem i šutnjom podriva društveno-političke mrlje. Navedeni likovi trže nešto drugo, trže neutrživo, trže svjetlo koje nam omogućuje da vidimo mehanizam nemilosrdnog diskurzivnog/pozorničkog stroja. Let „malog srbina“ je let među ljudima uzdignute glave svjestan egzistencijalnog rizika u ratnim devedesetima, spomenuta Mutina šutnja je šutnja koja je istovremeno topla i subverzivna. Prava književnost, ako hoćete, mora biti „mutava“ komunikacija, nikad dokraja iščitana. Leksemi „let“ i „šutnja“ nisu eskapističkog predznaka: „u tome je stvar, isadora, treba znati letjeti.“, „u tome je stvar, isadora, treba znati šutjeti.“ Zanimljivo je promotriti tekstove u kojima se ogleda razvoj još jednog lika – djevojčice sa slamnatim šeširom. Smatram kako je moguće čitati tekstove kao da ih je retrospektivno, nekim oblikom sjećanja, iskazivala žena sa slamnatim šeširom.

Ti likovi trže nešto drugo, trže neutrživo, trže svjetlo koje nam omogućuje da vidimo mehanizam nemilosrdnog diskurzivnog/pozorničkog stroja

Naočale koje zasljepljuju

Nagovještaj se ratne kataklizme u zbirci može primijetiti već na početku: „iza slatkoće uvijek izađe / neki rat.“, „slažu glavato cvijeće, / topovske kugle. uskoro će doći druga strana.“ On će naravno kulminirati negdje u sredini zbirke s osvrtom na devedesete. Riječ je o vremenu koje je najednom pokazalo drugačija lica, nimalo ljubazna prema onome što je nova politika proglasila tuđim: „ʽgrad je iznutra hladan prema meni!ʼ  /(…)/ ʽpizda ti materina ja sam srbin, pizda ti materina / ja sam srbinʼ“. Ili: „prodavačice i kupci vratili su se i sad svi imaju tamne / naočale iza kojih nijedna stvar nema svoje staro / ime. ʽkruška kaže prodavačica i pruža jabuku. / ʽda, da, lipa kurškaʼ, kaže kupac.“ Tamne naočale podsjećaju na ideološke naočale iz Žižekova filma The pervert's guide to ideology, samo u suprotnom značenju. Ovdje bi tamne naočale bile motiv koji zasljepljuje masu, uskraćuje mogućnost kritičkog mišljenja prema onome što im se nameće. U kontekstu navedenih stihova, etnonacionalistička agresija i jezični purizam.  

Rasplesani jezik

Lirski subjekt apostrofom izvlači na pozornicu još jednu bitnu figuru. Riječ je o Isadori Duncan – neobičnoj i u svoje vrijeme revolucionarnoj plesačici koja je dobila status preteče modernog plesa. Ples postaje metafora nekonvencionalnog jezika. Uzmemo li u obzir autoričin opus, možemo pretpostaviti istovremeno subverzivnu rasplesanost po vlastitoj poetičkoj i životnoj pozornici: „isadora, zašto nismo mogle plesati po nalogu stroja?“. Rasplesanost se jezika uočava u autoričinoj dobro poznatoj ulančanoj metaforičnosti (metafore koje asocijativno tvore drugu metaforu), izuzetno snažnim usporedbama (vrlo frekventna čestica „poput“). Ritam je diktiran, većinom, parataktičnim rečenicama, poznatim autoričinim interpunkcijskim manirima (izostanak velikih slova, česta uporaba točaka i zareza koji, nerijetko, odstupaju od pravopisne norme). Prisutne su brojne asonance, aliteracije, anagrami, etimološke figuracije itd. Govor je također razgranat različitim postupcima ponavljanja i enumeracije. Tekstovi i formom plešu. Imamo tekstove koji su sačinjeni od jednog stiha, jednog distiha, od sedam monostihova itd. Lirski subjekt, nerijetko, evocira različite tipove diskursa. Grafostilistički, od spomenute interpunkcijske geste, imamo primjer teksta koji je u cijelosti ispisan kurzivom (19.). Riječ je o tekstu koji čini kolaž sačinjen od svakodnevnih iskaza što se mogu čuti na tržnici. Stihovima: „što se bijeli na tržnici napuštenoj? nitʼ je češnjak, / nitʼ su zubi prosuti, nego hlače usamljenje prodavačice…“ lirski subjekt evocira usmenoknjiževni diskurs, vrlo vjerojatno, resemantizirajući poznatu baladu – Hasanaginicu.

Jedina zamjerka jest što možda nedostaju tekstovi metajezičnih, autopoetičkih i sl. signalizacija koji bi još razvidnije i snažnije proširili temu jezika/književnosti i politike. Doduše, prisutni su neki motivi (zarez, točka, bilježnica…) koji aludiraju na rečeno, ali, čini mi se, njihov semantički potencijal možda nije toliko frekventno iskorišten kao u prvim zbirkama. Sve u svemu, riječ je o uspjelom pomaku autoričina pisma prema proznom polu. Zbirka istovremeno oslabljuje prozna i pjesnička obilježja odražavajući ludilo žanra – sudjelovanje bez pripadanja. Dakle, vrlo dobra knjiga s angažiranim bodljama prema surovoj sadašnjici. Opravdana Nagrada Kamov.

Luka Rovčanić (Zagreb, 1994.), završio je preddiplomski studij kroatistike. Nedavno je počeo objavljivati književnokritičke tekstove

Po izboru urednika