Kolekcija intimnosti

Naslovnica: Ključne kosti
Prva zbirka pjesama Vande Petanjek

Kolekcija intimnosti

„Ključne kosti“ zbirka je intimističke lirike velikog izražajnog intenziteta i visokog emotivnog napona koja, poput dojmljive poetske galerije, kolekcionira fragmente različitih ženskih i muških likova i situacija obilježenih strašću i ranjivošću
Vanda Petanjek: "Ključne kosti", Jesenski i Turk, Zagreb, 2021.
Pred čitateljem kao da se nižu kadrovi različitih filmova povezani u jedan jedinstveni film čija snaga ne proizlazi toliko iz samih kadrova koji se prezentiraju, nego iz načina na koji se jezično strukturiraju

Iako je svoj pjesnički prvijenac lijepoga naslova Ključne kosti Vanda Petanjek (Čakovec, 1978.) objavila relativno kasno, u prvoj polovici četvrtog životnog desetljeća, jedno je sigurno – ovo nesumnjivo nije jedino što ćemo od ove, odmah ću reći, vrlo zanimljive i talentirane autorice, imati priliku čitati. Naime, upravo je Petanjek prošlogodišnja dobitnica nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama, a pobjednički bi rukopis trebao biti objavljen tijekom aktualne godine, vjerojatno prije sljedećeg jesenskog održavanja KaLibar bestivala, u sklopu kojega se nagrada i uručuje. No čak i da nije tako, da ne postoji nagrađen rukopis, eruptivna pjesnička energija koja se osjeća u Ključnim kostima nesumnjivo bi navodila na srodan zaključak i zainteresirano iščekivanje budućih poetskih koraka.

Muške i ženske vizure

Ključne kosti zbirka je intimističke lirike velikog izražajnog intenziteta i visokog emotivnog napona. Ključni motivski kompleksi koje autorica dotiče jesu oni vezani uz osobnu, najintimniju sferu: prije svega ljubavni odnosi, a povremeno i oni na relaciji roditelj – dijete te oni koji se otvaraju na razini samorazgovora pojedinca kao propitujućeg, ranjivog i nikad dovršenog subjekta. Suštinski, riječ je o konceptualnoj zbirci čija dva strukturalna dijela – poetske cjeline Popodnevni pljuskovi i Bez naglih pokreta – korespondiraju sa ženskom i muškom vizurom koje tematiziraju, prije svega u okviru različitih vrsta ljubavnih/ljubavničkih/bračnih odnosa. Drugim riječima, prva pjesnička cjelina izvedena je iz ženskoga, a druga iz muškoga očišta, pri čemu se tako zamišljene vizure uglavnom poklapaju i s iskaznim glasovima kroz koje konkretne pjesme čujemo – u pjesmama iz prvoga ciklusa to je uglavnom ženski, a u pjesmama drugoga ciklusa muški glas. Tek je manji broj pjesama (potresna, normativna, versailles) u kojima (žensko) lice nije eksplicitno vidljivo, iako se i u takvim pjesmama rodna kontekstualizacija može više-manje jasno uspostaviti zahvaljujući motivskom sloju, ali i poziciji pjesme u kontekstu cjeline.

Petanjek je i prošlogodišnja dobitnica nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama, a pobjednički bi rukopis trebao biti objavljen tijekom aktualne godine

U obje cjeline pjesme su okrenute istom referencijskom polju – intimnom svijetu koji se uspostavlja na relaciji dvoje ljudi uronjenih u odnos međusobne privlačnosti, privrženosti, erotske strasti i/ili različitih vrsta unutarnjih ogoljenosti, na širokoj skali od ugode početnih (pre)poznavanja pa sve do boli uslijed intenzivnih emotivnih i psihofizičkih povreda. Pojedinci koje nam predstavlja Petanjek istodobno su ranjivi i krhki, ali i neobično samosvojni, izgrađeni i jaki – bez obzira na razlike koje se uspostavljaju među lirskim svjetovima koji se grade od pjesme do pjesme, gotovo redovito je riječ o snažnim individuama koje život primaju svim osjetilima i bez zadrške, prepuštajući se intenzitetu trenutka, odnosa ili situacije načinom prvoga uranjanja. Upravo stoga, stvarnost koje su dio kao da se gradi svakim činom, riječju ili pokretom iznova („svaka naša riječ je pristanište“), potvrđujući svoju autentičnost koju uglavnom nije lako podnijeti („sve je u nekom trenutku živa rana / nemoj to zaboraviti“). Tek vrlo rijetko, u manjem dijelu pjesama, u porama ljubavnog tematsko-ugođajnog kompleksa nailazimo i na druge tematske izdanke, poput, recimo, izvrsnog kontrapunktiranja majčinske uloge i uloge žene per se (žene supruge i/ili ljubavnice, žene sa značajnim iskustvom života i ljudskih odnosa) u pjesmi pravci.

Općenito, bez obzira na formalno ravnopravnu raspodjelu muškog i ženskog pogleda, u smislu raspolućenosti zbirke na dva paralelna ciklusa u kojima se poneke pjesme odnose gotovo kao svojevrsni parnjaci, supostavljajući ili suprotstavljajući iste ili srodne slike, motive i situacije i nudeći pogled na isto iz različitih kuteva i koža (potonje i doslovno, s obzirom na značajan udio seksualnog i tjelesnog kompleksa uopće), ženska vizura ipak ostaje dominantna i ženski se pogled osjeća povlaštenim, u smislu da se iz njega deriviraju idejno-svjetonazorski impulsi koji u nekim pjesmama proizvode nedvosmislene feminističke aureole. Takvi su, primjerice, stihovi pjesme morske datule: „žene žive u zaključanim tijelima // u početku im je to dano u amanet / i potrebno je puno da nauče kroz dodir da su tijela pomična / pamučna / i nimalo mučna //“ ili, još eksplicitnije, u pjesmi brin: „izašla sam iz maternice i ne dugujem nikom ništa / odlučila sam biti žena / ne mogu svima biti mama“). Iako je takav izravan društveni angažman vjerojatno suvišan jer nepotrebno podvlači ono što mnogo suptilnije izranja iz samih predočenih situacija, komadića ljubavnih priča i njihovih „protagonista“, ujedno je i razumljiv s gledišta potrebe za uspostavljanjem ključnih determinanti autorskoga poetičkog profila, osobito u kontekstu debitantske pozicije. S druge strane, takvih mjesta u kojima autorski glas nadjačava onaj lirskoga subjekta nema puno, tako da Ključne kosti prije svega ostaju zbirka pjesama koja, poput neke dojmljive poetske galerije, kolekcionira fragmente različitih ženskih i muških likova i  situacija njihovih intimnih priča obilježenih strašću i ranjivošću.

Bez obzira na formalno ravnopravnu raspodjelu muškog i ženskog pogleda, ženska vizura ostaje dominantna i ženski se pogled osjeća povlaštenim, u smislu da se iz njega deriviraju idejno-svjetonazorski impulsi koji u nekim pjesmama proizvode nedvosmislene feminističke aureole

Eruptivan, energičan jezik

Kaleidoskopski, gotovo filmično, pratimo scene iz ljubavnih odnosa, scene natopljene emocionalnošću, unutarnjim i tjelesnim prepuštanjima, seksualnošću, rubnim stanjima i dvojbama, sastancima i rastancima, krivnjom, tugom, radošću, očajem i rezignacijom. Pred čitateljem kao da se nižu kadrovi različitih filmova povezani u jedan jedinstveni film čija snaga ne proizlazi toliko iz samih kadrova koji se prezentiraju – jer smo takve i slične filmove svi već negdje vidjeli, a možda čak i sami iskusili – nego iz načina na koji se jezično strukturiraju. Iskazni potencijal koji Petanjek manifestira velik je i dojmljiv, njezin je jezik energičan, eruptivan, metaforičko-naturalističan te nalikuje bujici koja se, međutim, ne izlijeva stihijski već gradi zaokružene i oblikovno promišljene pjesničke strukture. Nerijetko, u pjesmama nalazimo elemente narativnosti, okrajke i provodne niti priča koje se predočuju, ali nikada u monotoniji svoje linearnosti, već načinom sažimanja i gradnje savitljivih poetskih spirala u kojima, istodobno, svjedočimo događajnom razvoju i ponavljanju suštinske emocije, atmosfere ili stanja. Takva nesputana uporaba jezika, gdje dijelom pjesničkog totaliteta može postati bilo što na potezu od vulgarizma i fraze do interkulturnih citata ili filmskih naslova, imena i prizora, također je djelomice zaslužna za to da u Ključnim kostima nerijetko svjedočimo pravim malim pjesničkim poslasticama, kakve su, recimo, pavlovljev refleks, virunga, migracije ili menstrualna. Osobito su česte filmske reference (Malena, Monica Bellucci, Francesca iz filma Mostovi okruga Madison, Hugh Laurie, Grk Zorba, Charlize Theron, Izgubljeni u prijevodu, Isabelle Hupert itd.), vjerojatno iz spomenutog razloga poetičke sličnosti u prezentaciji dijelova pojedinih ljubavnih priča, prije svega principom fragmentarnosti i montažom parcijalnih prizora i detalja u veće i sveobuhvatnije dionice. Upravo su detalji ono za što ova autorica nesumnjivo ima oko i što efektno koristi, pa će iz takve fokusacije izrasti i neki od najupečatljivijih stihova zbirke, poput sljedećih: „nedostaje mi zima / da ti se u kaput stisnem / kao pero u pticu“ (brin); „njeno tijelo / bijeli geoglif / propeti konj prije nove ere“ (deklinacije); „pisat će mi po leđima / a ja ću pogađati / dok mi dah ne izleti kroz otvor / kao kroz portun. / lijepa riječ, portun. / nečega puna. / kao poplun.“ (samo žena). Uspješni bi se stihovi mogli tako nizati u nedogled, riječ je o zbirci koja njima obiluje, iako ćemo tu i tamo naići i na ponešto slabije pjesme, opterećene pokojom stereotipnom slikom ili naprosto tek manje dojmljive (great expectations, kako smo se mimoišli, 14).

Iskazni potencijal koji Petanjek manifestira velik je i dojmljiv, njezin je jezik energičan, eruptivan, metaforičko-naturalističan te nalikuje bujici koja se, međutim, ne izlijeva stihijski već gradi zaokružene i oblikovno promišljene pjesničke strukture

Posebnu ulogu u zbirci definitivno ima zadnja o svemu, zadnja pjesma u ženskom ciklusu – riječ je pjesmi koja, osim što funkcionira kao zaseban i samodostatan pjesnički tekst, barata i jasnom autoreferencijalnom ulogom isticanja konstrukcijsko-fikcijskog karaktera zbirke, odrednice koju je autorica, čini se, smatrala važnom istaknuti: „i dođe mi skoro pa žao / što se ništa od svega nije dogodilo / što sam jedno popodne bila lijena oprati suđe / pa sam tipkovnicom umjesto deterdžentom / uglancala tijela žene i muškarca / uzela svako zasebno i okrenula prema svjetlu / huknula sam dvaput / jednom u bok (tijelo žena) / jednom u leđa (muškarac tijelo) / i izmislila nas / da udovoljim izdavačici“.

Kako god, bila izmišljena ili stvarna, tijela muškaraca i žena kojima je Vanda Petanjek huknula u leđa i bok u Ključnim kostima žive samosvojno, intrigantno i lucidno te ostaje samo ponoviti misao s početka – s velikim zanimanjem i nestrpljivošću iščekujemo nove pjesničke svjetove i nove zbirke.

Andrijana Kos Lajtman (Čakovec, 1978.) sveučilišna je profesorica, književna znanstvenica i pjesnikinja. Autorica je šest pjesničkih zbirki, dvije znanstvene knjige te niza kritika.

Po izboru urednika