Jezični roštilj

Naslovnica: Cirkulacija nepotrebnih stvari
Nagrada Post scriptum

Jezični roštilj

Pjesnički prvijenac objavljen u sklopu nagrade Post scriptum, koja se dodjeljuje za književnost na društvenim mrežama
Senka Kapetanović: "Cirkulacija nepotrebnih stvari", Jesenski i Turk, Zagreb, 2021.
Jezik je podložan promjenama i razobličavanjima. On je poprište borbe. Različitog modeliranja. Ova nam zbirka, i to odmah na početku, govori o toj igri te o književnosti koja bi uvijek trebala pronaći prostora za preispitivanje takvih oblikovanja

Cirkulacija nepotrebnih stvari prvijenac je Senke Kapetanović, pete dobitnice nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama. Zbirka sadrži 42 pjesme pisane u monostrofama. Tematski je raznovrsna. Lirski subjekt govori o jeziku, značaju tišine, iskrama u svakodnevnim predmetima, atmosferi na radnom mjestu, o Zagrebu koji je štošta pretrpio, susjedima, tijelu, ženskoj perspektivi, odnosu s drugim, djetinjstvu, preimenovanju ulica, brisanju povijesnih identiteta, novoj generaciji oblikovanoj drugačijim politikama, kojoj je metafora potresa katkad dobrodošla da iz nje izbace „nepotrebne stvari“: „grad je promijenio rod, / grad je izmijenio generaciju / (…) / oljuštio je seboreju umjetničke kreativnosti“.

Jezik i tišina

Zbirka započinje dvjema vrlo snažnima pjesmama („Jezik“, „Tišina“). Iz jezika i tišine, lirski se protagonist počinje postepeno razotkrivati čitateljima, počinje mu oslikavati konture vlastitih životnih rutina, refleksije koje su uvjetovane pogledom na svakodnevne predmete, vlastitu kartografiju trnjanske četvrti, mikroprostore u kojima se brišu granice između predmeta i ljudi. I bez obzira na njihovu blizinu u prostoru, uvijek ostane neki jaz između njih koji će pronaći svoju funkciju. Sve to čine jezik i njegova tišina u nama, oko nas i u svemu pomalo. Jezik nas razvlači i skuplja, njegov smo dio, dio njegovih politika, u njemu se rađamo i po njegovoj kružnoj mehanizaciji nastavljamo koračati, bez skoka izvan, bez vertikalnog spasa i bez krpanja njegove tišine. Sve će to lirski subjekt u nizu metafora navesti u prvoj pjesmi: jezik kao „roštilj“, „zaobljen ružičasti tepih“, „mišićava jagoda u horizontali“, „razvučen komad tijesta“, hommage raspoređenih riječi“, „besprijekoran recept / koji se nikad ne može ponovit“. Jezik nije nešto što lebdi u visinama, autonomno, oslobođeno bilo kakvih utjecaja. Netko to tijesto razvlači i skuplja, nameće prešućena pravila koja se percipiraju nepobitnima. Jezik je podložan promjenama i razobličavanjima. On je poprište borbe. Različitog modeliranja. Ova nam zbirka, i to odmah na početku, govori o toj igri te o književnosti koja bi uvijek trebala pronaći prostora za preispitivanje takvih oblikovanja: „ako pažljivo igraš u ovoj igri, / imaš pravo na više života, / bitno je održavati / tjelesnu temperaturu tišine“. Treba biti svjestan te jezične anatomije, njegove tišine. Tu jezičnu tišinu, paradoksalno, treba govoriti bez obzira što će ona jednim dijelom zavisiti od nečijih ruku. Međutim, ona će istovremeno razmicati prste tih istih ruku, pronaći uvijek neke kanale kroz koje će drugi moći vidjeti poretke ili „cirkulaciju nepotrebnih stvari“: „tišina se može voziti / kada je tijelo tramvaj u tramvaju / posjednuta u drugim kolima, / lebdeća u sunčanim naočalama / slučajnih putnika“. Reći će Bagić u intervjuu s Pogačarom: „Poezija izvire iz tišine, istražuje ju i tematizira, u njoj oblikuje svoje slike i prispodobe i na koncu se u tišinu vraća. Svaki put kada čitamo pjesmu u određenoj se mjeri suočavamo s tišinom i njezinim učincima.“

Jezik nas razvlači i skuplja, njegov smo dio, dio njegovih politika, u njemu se rađamo i po njegovoj kružnoj mehanizaciji nastavljamo koračati, bez skoka izvan, bez vertikalnog spasa i bez krpanja njegove tišine

Predmeti

Dovoljan je pogled prema objektu da u lirskom subjektu probudi metaforičke eksplozije. Tako iz jednog pogleda u šalicu, lirski subjekt u pjesmi „Gledanje u šalicu“ pridaje oznaku trima kategorijama (prizoru, čovjeku i nekomu): „prizor je otvoren prozor u mrak“, „čovjek strašilo duboko ponire u sebestrah / savladava se pokušavajući popiti kavu“, „netko je poništio talog / i tako prekinuo ciklus samokažnjavanja“. Lirski se subjekt nerijetko konstruira u odnosu prema određenom predmetu. Primjerice, u pjesmi „Drvored“, motiv drvoreda postaje oznaka otpora, nevolje, zaštite: „ne dizati preveliku buku / jer te u tebi, / nitko ne može čuti / kako vičeš / želim van / želim van, / posaditi novi drvored nevolja“. U pjesmi „Srebrna“ lirski subjekt figurativno oživljava „drangulije“ koje „zveckavim jezikom pričaju svoju ukrasnu priču“. Grafostilističkim i konkretističkim manirama opetovano se nudi slika jezika. Reći će lirski subjekt: „koliko je tu slomljenih spojnica / što spajaju srebrn put jednog lančića / korozija uhvaćena u slovo O“. Ako uzmemo u obzir da je taj „zveckavi jezik“ lančić „slomljenih spojnica“ ne čudi onda da nijedan „stari majstor / (…) / neće moći popraviti put kojim se / može povezati lijeva i desna strana lančića“. Odnosno, popravljanje ili posjedovanje lančića (jezika, pjesme, književnosti) nikada nije politički nevino ili neutralno. Jezik govori kroz drangulije, nakite, čovjeka („starog majstora“), lirskog subjekta. Pjesma je ogledalo u kojemu se takva igra može vidjeti. Pokazuje nam da je taj jezik nemoguće obuzdati jer smo i mi dijelom njegova predmeta. Kako onda objasniti procedure manipulacije nad predmetima kada smo i mi predmeti jezika? Primjerice, pjesmu „Prozor“ moguće je iščitati iz minimalno dva kuta: „prozor je malo klizište za moju ruku / ako nataknem sličuhu na malen prst / mogla bih se potpisati / i vidjeti izmaglicu juhe koju si prerano skuhao“. Predmet (prozor) moguće je promatrati kao papir ili podlogu za pisanje, kao prostor ili površinu na kojemu nastaje pjesma. Motiv „sličuhe“ time postaje metafora sredstva ili načina pisanja. U konačnici, sintagma „izmaglica juhe“ može označavati jezik pjesme koji se već dogodio ili „prerano skuhao“. Lirski subjekt je tu da se potpiše na već odigrano te time postane predmet „prerano skuhane juhe“ isto kao i prozor. S druge strane, pjesma naravno može aludirati na intimni odnos unutar stambenog interijera. Odnos između subjekta i onoga kome se taj subjekt obraća.

Tijelo

Zbirka vrlo dobro artikulira činjenicu da je tijelo (kao i jezik) determinirano različitim političkim upisima: „tvoje je tijelo / second hand garderoba koju moraš / održavati do kraja života“. Težnja za idealnom estetizacijom tijela koja bi trebala odražavati njegovu vječnu mladost itekako je politička: „jer kakva vrata može imati netko u pedeset trećoj?“, pita se protagonist u pjesmi „Kozarska poljana osam“. Stambena vrata (vlastito tijelo) u toj pjesmi lirski subjekt deestetizira: „naborana i podočnjake na prezimenu / zaostali miteser na „ć“ / uljane oker bore / ne možeš odstraniti let lampom“. Tijelo teži postepenom raspadanju, povratku zemlji, upija kao spužva različita iskustva. Ono je lijepo u svojoj nesavršenosti. Međutim, uvijek će postojati ideološki „naputci“ ili „let lampe“ koje će nastojati odstraniti njegovu neizbježnu sudbinu. Stvari postaju još jasnije kada tijelo, u tom slučaju, promatramo kao tekst. S druge strane, dio tijela lirskom subjektu može poslužiti za kritiku rodne politike i države. Primjerice, u pjesmi „Maternica“ reći će: „uterus žarulje reagira na svjetlo, / ako bi skriveni džep mogao biti ženskog roda, / provjerenom starinskom metodom“, „(...) u državi omeđenoj staklom“. Zubi također imaju na nekoliko mjesta angažirani predznak: „prozori u trnjanskoj ulici su zatvoreni / kao usta stare babe / da se svi znatiželjni žitelji ne ukažu / oni čame iza zavjesa / kao zanemareni karijesi“. Tranzicija je učinila svoje. Zadržala poslijeratne paranoičare ili „znatiželjne žitelje“ koji tjeraju „iza zavjesa zanemarene karijese“ čiji se povijesni identitet nastoji prigušiti.

Težnja za idealnom estetizacijom tijela koja bi trebala odražavati njegovu vječnu mladost itekako je politička

Stilističke konture

Što se tiče izražajne razine zbirke, Kruno Lokotar je na ovitku knjige naveo njezinu kolokvijalnost uz nemalen broj prilagođenih i neprilagođenih posuđenica koje se fino uklapaju u jezičnu okolinu, ne narušavajući fluidnost izraza. Ritam i zvuk diktirani su figurama ponavljanja, postupcima nabrajanja, pomnim izborom riječi koje se vežu po zvučnoj sličnosti. Pjesme su pisane malim početnim slovima. U nekim pjesmama izostaju interpunkcijski znakovi ili je prisutan samo jedan (češće zarezi nego točke). U tim situacijama, čitatelj stječe dojam da su pjesme izvučene iz određenog komunikacijskog konteksta bez početnog i završnog okvira. Katkada prvi dio pjesme može biti uokvireni iskaz (obilježen točkom), a drugi ostati, po tom pitanju, neobilježen. Također interpunkcija povremeno odstupa od pravopisne norme, te u takvim situacijama mjestimice može zadobiti i konkretistički predznak. Zbirka je prepuna začudnih sintagmi, a čudesne slike koje iz njih izviru poprimaju nadrealističke konture.

Slaba mjesta zbirke pronalazim u višku spomenutih slika koje određene tekstove pretvaraju katkada u neukusno šarenilo. Neki su se tekstovi mogli reducirati, ili se od oduzetog sačiniti novi, kraći. Kraće su pjesme također i najuspjelije. Bez obzira na to što se i u njima može pronaći manirističko ulančavanje metafora, čitatelj od prve do posljednje ne osjeti zamor ili konfuznost, nego stekne dojam da se ideja, koncept ili tema u njima čvrsto drži. Međutim, te zamjerke ne narušavaju gore navedena kvalitetna mjesta. Sve u svemu, riječ je o vrlo dobroj i promišljenoj knjizi.

Luka Rovčanić (Zagreb, 1994.), završio je preddiplomski studij kroatistike. Nedavno je počeo objavljivati književnokritičke tekstove

Po izboru urednika