Izazovi bjeline

Naslovnica zbirke "Stope u snijegu"
Pjesnička knjiga Nade Topić

Izazovi bjeline

Glasovi bića, stvari i pojava u novoj pjesničkoj zbirci Nade Topić "Stope u snijegu"
Nada Topić: "Stope u snijegu", Meandarmedia, Zagreb, 2019.
Paleta zastupljenih postupaka izrazito je šarolika no uglavnom funkcionalna, a tekst – jednom nogom čvrsto usidren u lirskom, a drugom u epskom – bi se u svojoj ukupnosti mogao označiti integralnom narativnom poemom

Ishodište posljednje pjesničke knjige solinske spisateljice Nade Topić možemo potražiti u nekoj vrsti sinteze prethodna dva autoričina naslova: Bezbroj i druge jednine iz 2017., te dvije godine kasnije objavljenoga, neposredno prethodećega Oca. Od prvog ona baštini jasno razrađeni i vrlo dosljedno provedeni konceptualni okvir, dok s drugim dijeli milje i neke formalne karakteristike. Stope u snijegu međutim – kako sugerira značenjski zasićen i naplavinama književnih predložaka višestruko impregniran naslov – predstavljaju korak dalje.

Stope u snijegu

Govorne maske

Svaki od trideset i sedam sastavaka naslovljen je – s iznimkom jedne vlastite – po jednom općom imenicom („Pahulja“, „Jesen“, „Jastuk“, „Mjesec“…), a njima je pridodan nenaslovljeni epilog, u vidu dvaju (arhivskih ili fiktivnih?) novinskih članaka iz Slobodne Dalmacije, s autorskom intervencijom zatamnjenim identitetima protagonista i godinom objave. U sve nas uvodi epigrafski citat D. Tadijanovića Jutros je bio trag mojih stopa okrenut: / Kako se kući vraća. / I nezasut, koji funkcionira kao neka vrsta narativnog sažetka i metaforički sukus knjige istovremeno; njezin epitom. Tekstovi su hibridnog karaktera: unutar istog sastavka izmjenjuju se stihovi i pjesma u prozi, diskurzivno razigrani grafičkim elementima teksta (ponegdje, kao u pjesmi „Kost“ do razine kaligrama), dijalozima i dječjim brojalicama, epistolarnom formom, medijskim (para)citatima itd. Primijetit ćemo više ili manje suptilne naklone domaćim klasicima poput Dizdara ili Šopa, a otpočetka će se javljati i više ili manje uspješni zvučno/značenjski parovi s različitom funkcijom unutar pojedinoga sastavka: Pas. / Pa glas, Niikoolaaaaa! / Nikoga, Čelo. / Počelo ili Ja sam jak / Ja sam Kozjak. Paleta zastupljenih postupaka izrazito je šarolika no uglavnom funkcionalna, a tekst – jednom nogom čvrsto usidren u lirskom, a drugom u epskom – bi se u svojoj ukupnosti mogao označiti integralnom narativnom poemom.

U sve nas uvodi epigrafski citat D. Tadijanovića Jutros je bio trag mojih stopa okrenut: / Kako se kući vraća. / I nezasut, koji funkcionira kao neka vrsta narativnog sažetka i metaforički sukus knjige istovremeno; njezin epitom

Opće imenice iz naslova zamišljene su kao govorne maske, pretvarajući se umalo u one osobne: čitamo iskaze tih samosvjesnih entiteta – bića, stvari i pojava – koji preuzimaju ulogu pripovjedača u Ich-formi, pri čemu je svaki odgovoran za vlastitu kratku dionicu. Ti se iskazi, uvezujući se najčešće metonimijskom logikom, ulančavaju u jasno isprativu, fabularno i sižejno jednostavnu, linearno ispričanu tragičnu priču. Već prvi prizor predstavlja nam dvojicu braće, dječake od deset i jedanaest godina, i njihovu majku, a nešto kasnije natuknuta je i pomalo prijeteća figura oca te skupina prijatelja. Kao provodni motiv, metaforički oslonac, pokretač radnje i metatekstualni palimpsest-medij javlja se u tekstu sveprisutni snijeg. Na početku prisutan je kao nagovještaj i žudnja, trag zime na splitsku periferiju donesen na željezničkim vagonima. Kad za koji dan zabijeli i brdo Kozjak, grupa od šestorice na snijeg nenaviknutih, bjelinom uzbuđenih dječaka kreće mu ususret: ta će avantura od dva siječanjska dana i jedne noći rezultirati smrzavanjem dvojice od njih i ozeblinama trećega.  

Prostor mogućnosti

Snalaženje u poliperspektivnom, raspršenom i pozicijom neživih, personificiranih pripovjedača očuđenom pripovijedanju olakšavaju nam „intermedijalni“ umetci, poput vijesti s radija, ili spomenutih novinskih članaka, koji se retroaktivno predstavljaju kao svojevrsno ishodište teksta, istovremeno ga dokumentarno sidreći i postmodernistički minirajući vlastiti status. Ovo je umnažanje okvira, čini mi se, izvedeno uz preveliku cijenu: članci, sasvim nepotrebno je eksplicirajući, podvlačeći i usput raščaravajući, jednim udarcem ogoljavaju dotada pažljivo građenu ekspoziciju priče, njezinu jasnu-a-neuhvatljivu teksturu. Sama se priča na kraju zavrće u omču i vraća na početak, u neko odredivo i neodredivo prije snijega, završavajući riječju „pahulja“ kojom, kao naslovom prve pjesme, i počinje. Do kraja je, također, dovedeno jednačenje bjeline snijega i one strance; pred čitateljem ostaje potencijal novog teksta i interpretacije, čisti prostor mogućnosti.

Umnažanje okvira izvedeno je uz preveliku cijenu: članci, sasvim nepotrebno je eksplicirajući, podvlačeći i usput raščaravajući, jednim udarcem ogoljavaju dotada pažljivo građenu ekspoziciju priče, njezinu jasnu-a-neuhvatljivu teksturu

Snažan se koncept u ovoj knjizi, kao i u slučaju Drugih jednina, ispostavlja kao prednost i kao problem. Potonji je vrlo ambiciozno zamišljen i kao okvir uspješno izveden, dok je na razini pojedinih sastavaka izvedba neujednačenija. Neki od njih ostali su na razini skice, a kako tekst odmiče, predvidivost je sve veća, i čitatelj u nekom trenutku tek čeka da mu se priča, na očekivan način, odvrti do predvidivog kraja. Ipak, Stope u snijegu sve u svemu su zanimljiva, u našem pjesničkom kontekstu drugačija, vrlo solidna pjesnička knjiga koju se isplati čitati.

Marko Pogačar (Split, 1984.) autor je trinaest prevođenih i nagrađivanih pjesničkih, proznih i esejističkih knjiga

Po izboru urednika