Došašća, susreti, dijalozi i suživoti

Naslovnica knjige Smiljko i ja si mahnemo
S one strane standarda

Došašća, susreti, dijalozi i suživoti

U pjesničkoj zbirci "Smiljko i ja si mahnemo (balada na mahove)" Eveline Rudan svijet se pamti prvenstveno kroz zajedničko iskustvo i iskustvo zajedništa. Zbirka poziva i na dramsko uprizorenje, a njezina čakavština upućuje na živo mišljenje standarda
Evelina Rudan: Smiljko i ja si mahnemo (balada na mahove), Fraktura, Zagreb, 2020.
Zbirka svjesno misli dijalogičnost najintimnijih ljudskih odnosa i to tako da za sobom ne ostavlja ni gotove etičke formule niti samo apstraktna filozofska pitanja, već gradi zadivljujuće otvorenu i zvukovnu bogatu poetiku susretnosti kao iskustva kojim ne možemo ni ne trebamo „ovladati“.

Zbirka stihova Smiljko i ja si mahnemo (balada na mahove) Eveline Rudan sastoji se od četrdeset pjesama, koje možemo tumačiti i kao četrdeset godova jednog duboko ukorijenjenog stabla odnosa. Ciklus se, kako i samo ime kaže, vrti u krug i svakom pjesmom počinje ispočetka, gotovo kao knjiga bajki: bili jednom njih dvoje, Smiljko i pjesnikinja, a onda su bili ponovno zajedno, u raznim vremenima, životnim dobima, gradovima, sjećanjima i budućnostima. Smiljko je bratić i brat, prijatelj, kumpanjon, najbliža osoba lirskog subjekta. Sugovornik koji zna sve tajne glasa autorice, pjesnikinje, sestre, sestrične i drugarice (navedene odrednice jednako točno opisuju njihovu „kliznu“, ali uvijek intimnu bliskost). U zbirci su, doduše, prisutni još i Vedran i autoričina sestra i cijela njena obitelj i susjedi i kompletna Istra i Jacques Derrida i stotinjak pjesnika, svakako i muž i djeca, ali okosnicu svih vrtnji čine susreti Smiljka i autorice. Susreti dosljedno započinju formulacijom korištenom i u samome naslovu zbirke: pozdravom, momentom kada jedna osoba prepoznaje drugu osobu i daje joj znak rukom, neposredno pozivajući na susret („Smiljko i ja si mahnemo“). Susreti se protežu od ranog djetinjstva do daleko iza smrti svih onih koji sa Smiljkom i pjesnikinjom bar ponekad i bar djelomično žive u istom vremenu. S napomenom da je vrijeme susreta i sadašnje i neprolazno.

Lirska subjektica pretežito akcijskog roda

Ne znamo je li Smiljko stvaran (pitanje njegove potencijalne izmišljenosti zbirci daje nujnu notu), ali ne znamo ni koliko su stvarne geografske odrednice unutar teksta. Primjerice, što je to „stvarna“ Istra ili „zbiljski“ Zagreb autorice Eveline Rudan? Je li Smiljko stvarniji od Strojarskog fakulteta na kojem čitamo da radi u ovoj zbirci stihova? Je li pjesnikinja stvarnija od Filozofskog fakulteta, na kojem također saznajemo da je zaposlena (kako u zbirci, tako i u dokumentarnom životu)? Je li Smiljko sinonim za poeziju, igru, stanja stvaranja? Je li Smiljko želja za prijateljem ili iskustvo bratskog prijateljstva ili pomalo od svega navedenog?

Bahtin tvrdi da se odrednicom „drama“ određuje participacijski trijumvirat: prvi glas ili glas koji nam se obraća, drugi glas ili glas koji sluša i treći glas u koji ulazi sve što utječe na kontekst i relaciju prvog i drugog glasa. Sva je književnost prožeta dramskim situacijama jer smo neminovno izloženi jedni drugima. S druge strane, svaki glas može simulirati i višeglasje. U zbirci Eveline Rudan lirski subjekt predstavlja nam se kao „susretan“: on uspostavlja i pamti svijet prvenstveno kroz zajedničko iskustvo i iskustvo zajedništva. Glas možda jest su/sretan i zato što ne pamti ništa osim opisanih konkretnosti bliskih susreta, pamti kroz te zajedničke detalje. Pjesnikinji upravo dvojina koju dijeli sa Smiljkom jamči i pravo na postojanje vlastita glasa, zbog čega je ujedno pred nama i književno djelo posvećeno temi memorije kao relacijske okosnice našeg postojanja. Susrećem te, dakle znam tko sam, gdje sam i čemu se mogu veseliti. U samom sam središtu i tamo nikad nisam sama. Sjećanje tu nikako nije na strani sjete, nego daleko više na strani stalnog kruga revitalizacije: Smiljko i ja si mahnemo… I zajednička igra, razgovor, sanjarenje, istraživanje ponovno uzimaju maha. Može se otići veoma daleko. Citiram pjesnikinju:

                        pušti telefon i dobrodi do mene
                        dojdi na barki, na barki magari
                        i uzme smiljko barku i odozgora z sedmega
                        bordiža po zraku, po zraku drito do mene
                        drito do mene na parkiralište spred filozofskega
                        stavimo barku u kraj
                        stavimo je kadi naši vežu bičiklete, govorin smiljketu

Smiljko može doletjeti, dobroditi, došetati, dolutati, slučajno nabasati, skočiti ili dotrčati, ali uvijek ide ususret. S njim se lako vratit „doma“, u prostor istarskog djetinjstva, gdje se brstilo jagodice i odmaralo dok su protagoniste čuvale domaće životinje, ali i stripovi i knjige. Opet citiram iz zbirke:

                        vedran će čitat zagora teneja
                        smiljko ripa kirbija
                        ja ću se namurat u komandanta marka i kita telera
                        (trideset let pokle moj najmlajši će štit komandanta marka
                        a moja kuma ga neće dat svome ditetu aš da je seksist
                        meni ni bil, ali ja sam oniput bila muški).

U zbirci Eveline Rudan lirski subjekt predstavlja nam se kao „susretan“: on uspostavlja i pamti svijet prvenstveno kroz zajedničko iskustvo i iskustvo zajedništva

Autorica je sa Smiljkom i Vedranom uvijek bila pretežito muško, jer su njihove družbe u pravilu bile akcijskog roda: od rane dobi poljoprivredni poslovi, ali i penjanje, plivanje, trčanje, premeti ili zvijezde i tek pokoji pokolj bundeva. Snaga koja nastaje iz te tomsojerovske-haklberifinovske ravnopravnosti s dečkima puna je senzualnosti, samopouzdanja, borbenosti. Obećava onu vrstu bratstva koja je suprotna muškoj vojničkoj grupi: stalno međusobno poklanjanje, a ne oduzimanje slobode. „Velina, velina, velina, kadi si“ (Evelina, Evelina, Evelina, gdje si“) iz igre skrivača odzvanja kao refren mnogih pustolovina, otkrivanja, pronalazaka kao zajedničke misije ovog narativnog trolista (uvijek su tu pjesnikinja i Smiljko, a u blizini je obično i manje eksponirani Vedran). Možda je Smiljko jedini način da pjesnikinja pronađe samu sebe, inače pomalo skrivenu od svijeta? U nekom drugom kontekstu, Smiljko bi mogao biti i anđeo čuvar. Ali važno je da ga autorica razrješava jednostavnog ontološkog statusa. Mogao bi biti i njena najdublja potreba i posve konkretno lice s kojim jede sir i pije teran. Smiljko je, nadalje, mnogo više slušač nego aktivni sugovornik. On je tu s njom i za nju, gotovo nikad ništa ne tražeći za sebe. I upravo mu ta „savršena“ družbenost poklanja mjeru gotovo tragične velikodušnosti.   

Dijalekt zajedništva

Čakavština na kojoj je zbirka napisana funkcionira ne samo kao materinji jezik autorice, nego i kao paralelno živo mišljenje standarda, koliko i mišljenje dijalekta. Ispod svake pjesme je glosarij koji nam prevodi zagonetne čakavske riječi na štokavski (citiram: merlin je mrkva, dubi su stabla, podzimak je jesen itd), ali ne standardizira ih, nego više ukazuje na bogatstvo prometovanja između standarda, dijalekta i često kroatiziranog talijanskog jezika, tako da svaku pjesmu čitamo u svojevrsnom kružnom književnom toku, provjeravajući značenja pojedinih riječi iz „gornjih“ stihova još jednom „na dnu“ stranice, a onda im se vraćajući u tekstu pjesme. Knjiga, stoga, nudi različite oblike prijateljevanja između lirskih protagonista, ali i između jezika. Dominira pripovijedanje o Smiljku, o njihovom pokretnom svijetu koji se u bilo kojem trenutku može prebaciti s ove ili one strane Učke i biti jednako prisan. Ali tu je i duboki trag prijateljevanja štokavštine i čakavštine, kao i velike utopije malih slova (nema velikih – i to na razini čitave zbirke). Kao štokavska čitateljica, nemam nikakvih problema ni sa čitanjem zbirke bez rječnika. Dapače, uživam u tome što me neke riječi zaustavljaju, potiču na razmišljanje, impresioniraju svojom novom intonacijom ili konotacijom. Neke vuku na slovenski, druge na talijanski, a neke, pak, nikako da pobjegnu iz standarda, kao da su mu zarobljenice (te su i najmanje zanimljive). Na ovaj način poezija Eveline Rudan neprekidno misli o svojoj višejezičnosti i dopušta nam da je prihvatimo kao živo prevođenje. U zbirci naravno čujemo i Istru Milana Rakovca i Tamare Obrovac i Francija Blaškovića, ali i nove transhistrijske glasove blagog Smiljka (nazvanog po ljekovitoj biljci) i strastvene Veline. Svi oni nose svoja brojna jezična lica i bujna tradicijska vrela s velikim ponosom i dostojanstvom. Ponekad mislim da je Istra hrvatska Irska, barem po jezičnoj nesalomivosti njezinih bardova.  

Čakavština na kojoj je zbirka napisana funkcionira ne samo kao materinji jezik autorice, nego i kao paralelno živo mišljenje standarda, koliko i mišljenje dijalekta

Višejezičjem protiv kolonizatora 

U svojoj knjizi Arhiv i repertoar (2002) o povijesti kao izvedbi sjećanja i sjećanju kao izvedbi povijesti, Diana Taylor navodi primjer peruanske kazališne skupine Yuyachkani, čije ime istovremeno znači „razmišljam“, „sjećam se“ i „ja sam tvoja misao“, „mogu misliti samo kroz tebe“. Naglasak je na tome da iskustvo neke zajednice nastaje u kontaktu, kao što i tradicija i inovacija stalno iznova re/konstituiraju jedna drugu (Eliot je bio u pravu), a „priča o mojoj komuni“, kao ni „priča o meni“ nikako se ne može stabilizirati u neki fiksni set povijesnih, lingvističkih ili političkih odrednica. Svaka izvedba pojedinačnih sjećanja otvara, destabilizira i mijenja čitav repertoar. I knjigu Eveline Rudan moguće je čitati ne „samo“ kao izvanredno originalnu, samosvojnu, emocionalno potresnu i stihovno majstorski eksperimentalnu suvremenu poeziju na temu prijateljstva (ili žudnje prijateljstva kao bratstva i bratstva kao prijateljstva), klasik već u trenutku objavljivanja, već i kao dramsku izvedbu mnogih intimnih glasova koji se istovremeno kreću jezikom autorice. To bogatstvo jezičnih kretanja pravi je razlog zašto nikada nećemo biti kolonizirana zemlja. Uvijek ćemo imati načina da raskujemo neke dominantne jezične okove. Ili riječima Eveline Rudan:

                        cili dan smo govorili, ćakulali, kušeljali
                        razminjali se i pominjali
                        povidali i brontulali engleski
                        ni to malo, pita smiljko, ni to malo
                        je, to je malo kontradiktorno, rečen ja
                        die wahre heimat ist eigentlich die sprache
                        der wahr kolonialismus is auch eigentlich die sprache                      

 Ali i otpor kolonijalnom ili ropskom statusu sadržaj je u tom bogatstvu načina kojima se može imenovati razgovor (ćakulali, kušeljali, pominjali, povidali, brontulali). Jedan od razloga zašto je Smiljko najbliži sugovornik autorice je i u tome što pristaje na raznosmjerku njezinih jezika i čitanja – ne gubi interes, izdržljivost, budnost. Za njega i Vedrana pjesnikinja ostaje „Indijanka“, možda baš iz Perua, a ne samo iz (spominjanog) filmskog Hollywooda.  

Stihovi za scenu

Cijela zbirka poziva na dramsko uprizorenje, posebno na plesne odgovore kinetici drugovanja i dinamici višejezičnosti. Zbirka nije samo kroz popis likova otvorena narativnim mogućnostima pozornice, nego je daleko više otvorena istraživanju kretanja kontaktnog jezika i kontaktnog tijela: posebno mislim na srodnost zbirke s plesnim izrazom još jedne istarske umjetnice „divljeg“, protestnog, nepripitomljenog pokreta, Roberte Milevoj. Naravno da pisati za kazalište ne znači nužno pisati drame. Poezija je stasala upravo kroz teatar i premda je u našem vremenu postala „odbačeni“ jezik, jezik koji stenje pod teretom svoje tobožnje institucionalne ekskluzivnosti i demokratski se distribuira još jedino glazbom (primjerice reperskom kulturom), mislim da je u pravu Artaud, kao pjesnik i kao dramatičar. Artaud: „Stoga kažem da je baš odbačeni jezik munja koja pred nas iskače u trenutku disanja i kojom se moje pero utiskuje u papir“. Poezija mora biti to bijelo nebesko sljepilo da bi uopće mogla preživjeti. A ono što nas zasljepljuje u odnosu pjesnikinje i Smiljka upravo je njihova međusobna ležerna, nepretenciozna, ali isto toliko i neomeđena međusobna otvorenost. Oni su toliko otvoreni jedno prema drugome da time otvaraju, proširuju i svijet. Rudan:

            to do list mi se ne križa
            nič mi se ne križa mu govorin
            samo se piše, samo se nadopišiva
            na jenoj beloj, beloj harti
            lete slova zgora zdola
            lete slova zgora zdola
            store kolut, store stoj na rukama
            store zvijezdu, store premet
            i već smo na čisticak
            tamo poli dimboke vale
            smiljko, vedran i ja
            ja delan zvijezdu
            vedran dela stoj
            smiljko čita sirius 
            dimboka vala kanta

Pročitala sam Smiljka mnogo puta, prvo u časopisu Forum gdje je u dijelovima objavljen, sada i kao Frakturinu zbirku pjesma. Nikad se nisam igrala s Velinom i Smiljkom u Žminju, ni u Puli, ni sjedila s lirskim protagonistima na pikniku između dva zagrebačka fakulteta, ali ipak su urasli u mene i posijali me u svoja sjećanja, iz kojih se sada dalje zajednički šire primarni godovi teksta. Za mene je to najveći eksperiment ove zbirke: susretna metoda karakterizacije likova i njihovih stanja.

Cijela zbirka poziva na dramsko uprizorenje, posebno na plesne odgovore kinetici drugovanja i dinamici višejezičnosti

Nasuprotnost

Karakterizacija Smiljka i Veline, naime, nije progresivna, ne vodi prema „ovladavanju“ predstavljenim osobnostima, nego im dopušta da nastupaju prvenstveno u službi prijateljevanja, čudeći se jedan drugome i prihvaćajući jedan drugoga, povjeravajući se i naginjući jedno prema drugome da čuju i ono što nije u opsegu izgovorenog jezika. Ta vrsta odnosne dramaturgije likova najviše podsjeća na Platonove dijaloge. Jedino je ovdje Sokrat ženskog roda i gozba koju stvara nije konceptualno ekskluzivna. Svatko može letjeti s Velinom i Smiljkom na čarobnom ćilimu.

Kao u davna vremena, poezija Eveline Rudan puna je dobrodošlice prema vrlo različitim vrstama čitatelja. Zbirka svjesno misli dijalogičnost najintimnijih ljudskih odnosa i to tako da za sobom ne ostavlja ni gotove etičke formule niti samo apstraktna filozofska pitanja, već gradi zadivljujuće otvorenu i zvukovnu bogatu poetiku susretnosti kao iskustva kojim ne možemo ni ne trebamo „ovladati“. Naprotiv, Evelina Rudan stvara vrstu poetskog dijaloga u kojem samo treba sudjelovati i uvijek iznova biti zatečen time što sve ne znamo o sebi i drugima. Opet sokratovski, to neznanje je možda najbliže i poeziji i filozofiji i drami ljudskog zajedništva.

Nataša Govedić je teatrologinja, kritičarka, spisateljica i profesorica na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Objavila je 13 znanstvenih studija, nekoliko knjiga za djecu i roman Kako zavoljeti morskog psa (2019.).

Po izboru urednika