Disciplina teksta

Naslovnica knjige Košute su plakale bez rogova
Nova knjiga Denisa Ćosića

Disciplina teksta

Ritualizirane radnje i različiti oblici praznovjerja iskazani su u Ćosićevoj zbirci diskursom koji evocira usmenoknjiževnu retoriku, pa čitatelj stječe dojam da se ispred njega nalaze zapisi predaja, bajki i mitova u kojima se prepoznaju obrisi perverznog stroja reprodukcije patrijarhalnog mehanizma
Denis Ćosić: "Košute su plakale bez rogova", HDP, Zagreb, 2021.
Zbirka demonstrira znatno otvoreniji diskurs i interes za društveno-političke anomalije koje se u suvremenom svijetu nastoje provući neprimijećene i bez većih posljedica. Autor je hrabro progovorio ne samo o patrijarhalnom sistemu koji guši žensku slobodu, već i o problemima identifikacije i nastojanjima da se različitim politikama imenovanja nešto disciplinira

Denis Ćosić nadareni je autor čiji je spisateljski idiolekt već prepoznat i potvrđen dvjema nagradama u vrlo kratkom vremenu. Prvom zbirkom pjesama Neonski bog mržnje (2019.) pobjeđuje na natječaju Pjesničkih susreta u Drenovcima za najbolji neobjavljeni rukopis, dok iste godine svojom drugom zbirkom Crveno prije sutona osvaja Gorana za mlade pjesnike.  

Zbirka Košute su plakale bez rogova (2021.) sačinjena je od 50 tekstova, vrlo eksplicitno međusobno povezanih životnih fragmenata koje na čitatelja ostavljaju podjednako bolan i topao utisak. Zbirka je dobar primjer žanrovske fleksibilnosti koja čitatelja ostavlja u semantičkom raskoraku. U knjizi Crveno prije sutona dominiraju pjesničke slike mitološko diskurzivne intonacije koje opisuju svijet uhvaćen u jednom međuprostoru (sutonu). Utihnuti svijet u kojemu lirski subjekt, okružen raznim biljkama i životinjama, nastoji preispitati vlastiti identitet. Riječ je o slikama uokvirenima u pjesmoprozni izričaj s naglašenim parataktičnim konstrukcijama, začudnim sintagmama itd. Sličan ton osjeća se i u ovoj zbirci. Pjesničke slike se međutim puno angažiranije referiraju na civilizacijske društvene anomalije, sintaksa je za stupanj prozaičnija i semantički dohvatljivija, dok pojedini motivi i dalje zadržavaju polisemičan karakter. Ritualizirane radnje i različiti oblici praznovjerja iskazani su diskursom koji evocira usmenoknjiževnu retoriku, pa čitatelj stječe dojam da se ispred njega nalaze zapisi predaja, bajki i mitova u kojima se prepoznaju obrisi perverznog stroja reprodukcije patrijarhalnog mehanizma koji nastoji prigušiti i krajnje marginalizirati ženski glas ili slobodu koja bi tobože poljuljala prirodni poredak na koji se poziva patrijarhat: „Rođenje ženskog djeteta / uzrokuje tugu seljana. / Očevi rasipaju gnoj oko kuće / u iščekivanju muškog potomstva.“ Ili stihovi: „Kažu da previše ženskih želudaca / uzima teško stečeni kruh, / da su majčina usta puna riječi / koje štete ispravnom poretku.“ Stoga, ako je prethodna zbirka deprozaizirana zbog nadjačanih poetskih silnica (Lemac, Kolo), onda ovoga puta autor bez sumnje naginje više lirski ispričanim, surovim pričama u kojima žene i kćeri strahuju pod muškim očištima, ili lirski ispričanoj priči, uzmemo li u obzir kompozicijsku kohezivnost i potencijalni fabulativni razvoj na planu čitave zbirke.

Subverzivni mraz

Na motivsko-leksičkoj razini pomno su izabrani motivi (mraz, rogovi, korov, rovke, svinje, mravi itd.) preko kojih lirski subjekt gradi subverzivan stav koji smatram hrabrim i valjanim. Jedan od temeljnih motiva zbirke svakako je mraz: „Kada nastupi mraz, selo zamuca. / Vrata se zapečate i prozori šute.“ Mraz nije simbol neplodnosti po sebi. Riječ je o obliku neplodnosti koja u patrijarhalnom sistemu znači roditi žensko dijete, te tako onemogućiti prijenos, frojdovski rečeno, očevog Nad-ja na sina. Odnosno, mraz time onemogućuje za trenutak nesvjesnu reprodukciju koja se kroz generaciju prenosi različitim principima strogog odgoja: „Brat mi govori: ʽNakon tebe odlazi mrazʾ.“ Pozitivni se učinak mraza na zajednicu iz ženske perspektive može najbolje uočiti u predzadnjoj pjesmi u kojoj demijurški lirski subjekt u nizu sintaktičkih paralelizama magijski jezikom izravno utječe na zbilju (slično poznatim stihovima Anke Žagar napišem šuma i bude šuma): „Kažem mraz i sunce zagrije jezera i potoke. / Kažem mraz i jelen raskopa polja i proplanke. / Kažem mraz i marva dobije nove pomlatke. / Kažem mraz i usta zagrizu tople obroke. / Kažem mraz i nebo se rasloji na vrbe i lopoče. / Kažem mraz i guska iščupa kljun iz koprive…“

Inače, kada sam već načeo stilističku paradigmu zbirke, čini mi se kako se ovoga puta može uočiti uspješno postignuta ravnoteža slike i zvuka (pa i ritma). Evelina Rudan je u obrazloženju nagrade Goran za mlade pjesnike navela kako je vizualnost nadjačala zvuk, međutim u zbirci Košute su plakale bez rogova nerijetko iz govora lirskog subjekta izvire stanovita ritmizacija izgrađena ludističkim ponavljanjima koja uključuju spomenute sintaktičke paralelizme, anaforu, asidenton itd. Primjerice: „Tko nema kuću, pojedu ga svinje, / Tko nema svinje, pojede ga mraz.“ Svakim se novim ponavljanjem određene riječi, skupine riječi ili čitavog iskaza semantika gradira, te time snažnije udara na čitaočevu afektivnost. Izvlačim ključne ponavljajuće konstrukcije iz druge pjesme kako bi još jednom ilustrirao prethodno rečeno: „Mogu izliječiti astmu paučinom, / tjednima se hraniti mrkvama. // Mogu izazvati priviđenja i nemire, / umoriti crnom bunikom // Mogu vučjom nogom izazvati pobačaj, / učiniti da majke ne daju pomladak // Mogu otkriti izvor na njivi, / nekome pronaći ženu, naslutiti brak // Mogu zatući kokoš ropkinju, / ugušiti pijetla domaćina // Ali ne mogu pristati na poniženje, biti ocu nevidljivo stvorenje, / dijete koje se nije htjelo, / bezimena glad“. Gotovo končetističkom osebujnom retorikom lirski subjekt snažnim sintaktostilemom (glagolom moći u prvom licu jednine prezenta) i nizanjem hiperbola prenosi na čitatelja svoj pobunjenički karakter, čiji se vrhunac ostvaruje poentom.

Tema jezika i imenovanja  

Na nekoliko mjesta u zbirci obrađuje se tema jezika i imenovanja. Jezik je označen kao prostor slobode, a time i prostor borbe. Onaj tko želi njime ovladati ima potrebu prigušiti bilo kakav oblik slobode: „Muškarac svaku riječ nastoji podčiniti / jer tko poznaje jezik, poznaje i ženu, / a tko ga kontrolira, njom i upravlja.“ Iz navedenih stihova možemo naslutiti kako poznavati i kontrolirati nije isto. Poznavati jezik značilo bi poznavati njegovu beskonačnu suplementarnu kretnju. Svaki pokušaj zaustavljanja tog lanca, privid je kontrole nad njime. Na tu perverznost najbolje odgovaraju stihovi: „Pljunuti je na biljku oprati jezik / od počinjenja jezičnog bluda.“

Proces imenovanja je moguće sagledati iz minimalno dvije semantičke pozicije. S jedne strane, taj nam proces u zbirci govori nešto o moći muškaraca koji si uzimaju za pravo stvarati model života koji isključuje ženski svijet. Međutim, s druge strane, smatram kako nam taj proces nešto govori i o politici književnosti, procedurama po kojima se ona nastoji imenovanjem disciplinirati. Ako se moja prva teza uzme u obzir, bezimenost je negativna kategorija. Ako se uzme moja druga teza u obzir, nemati ime znači biti subverzivan prema označenim praksama koje se smatraju inherentnima. Navodim stihove koji su dobar primjer mjesta gdje se dvoznačna semantika kategorije bezimenosti susreću: „Moja obespravljenost počiva u jeziku, / odsustvo je imena znak mučenja.“ Stihovi nam na prvu jasno označavaju bezimenost kao negativnu kategoriju, stoga se mučenje odnosi na one subjekte kojima se oduzima pravo (majke, kćeri). Međutim, ako čitamo odsustvo imena kao pozitivnu kategoriju, mučenje se odnosi na one pojedince koji vlastitim pravilima imenovanja žele podčiniti majke i kćeri. Želim reći kako se odsustvo imena, stalna preobrazba, nadomjestak ili igra razlike teže prihvaćaju u politici. Odsustvo imena značilo bi podrivanje mistifikacija o tome da je književnost (pa i subjekt) jednoznačna, neponovljiva, da postoji autentično čitanje nekog teksta ili knjige koje bi se tobože trebalo prenositi generacijama i sl. Navodim jednu snažnu metaforu u zbirci koja ilustrira potrebu da se ženska sloboda, tijelo, jezik, tekst, književnost usustavi: „Tijelo joj je stari hrastov panj / u koji otac urezuje linije sjekire.“

Naravno, imenovanje ili identifikacija nečega je nužna. U zbirci se spominju razna imena (Ruta, Ivančica, Mirta, Morana, Breza), ali se istovremeno u knjizi ističe svijest o tome da ta osobna imena nisu inherentna. Takvo je ime iluzija originalnosti. Originalnost jest u tome da je nema, da postoji samo proklizivanje u daljnja imenovanja ili identifikacije. Pravog ili konačnog imena nema: „Tiho imenovanje. To čine majke i kćeri. / Imenuju obroke, gladi, jedan mjesec u godini. / Prepoznaju se u biljkama, posuđuju nazivlja, / dodjeljuju ih sebi da se prisjete tko su. / Ne dozvoljavaju muškarcima potpunu kontrolu. / Njihova su imena oružje prirode.“

Zbirka Košute su plakale bez rogova demonstrira znatno otvoreniji diskurs i interes za društveno-političke anomalije koje se u suvremenom svijetu nastoje provući neprimijećene i bez većih posljedica, iznoseći na površinu stvari koje se često prešućuju. Autor je hrabro progovorio ne samo o patrijarhalnom sistemu koji guši žensku slobodu, već i o problemima identifikacije i nastojanjima da se različitim politikama imenovanja nešto disciplinira. U mnogočemu, dakle, provokativna, uspjela knjiga vrijedna čitanja i promišljanja.

Luka Rovčanić (Zagreb, 1994.), prvostupnik je kroatistike. Nedavno je počeo objavljivati književnokritičke tekstove

Po izboru urednika