Ogledalo za krletku

Portret: Amir Alagić
Novi roman pulskog autora

Ogledalo za krletku

Kombinirajući fikcijsko i dokumentarno te propitujući pouzdanost naših sjećanja, Amir Alagić u novom romanu pripovijeda o dva zločina iz 1988., jednom stvarnom i jednom lažnom koji postaje važniji od stvarnoga. Roman će uskoro biti objavljen u izdanju Durieuxa
Čini mi se da otkad ozbiljno pišem pokušavam ponovno napisati Kroniku najavljene smrti G. G. Márqueza, roman koji sam pročitao pred više od četvrt stoljeća i koji je na mene ostavio snažan dojam. Moji su pokušaji toliko uspješni da to nikad nitko nije primijetio, i to iz jednostavnog razloga što mu nijedan moj roman ne sliči

Tri kratka za Amira Alagića

Predstavite ukratko vaš novi rukopis. U kojoj je fazi i kada očekujete da će biti objavljen u formi knjige?

Ogledalo za krletku roman je koji se kreće po granici fikcije i fakcije, usput ih premećući i miješajući sve dok među njima ne izbriše svaku razliku. U noći jednog stvarnog zločina, koji je počinjen na proljeće 1988. godine, dogodio se i jedan lažni, koji izmišljam, o kojem pripovijedam i koji je u ovom romanu važniji od onog stvarnoga. Radnja se odvija kroz dvije osnovne vremensko-pripovjedne linije koje teku s tridesetogodišnjem razmakom, povremeno se preplićući, a smještena je u dva grada, meni važne životne i literarne pozornice.

Rukopis je u fazi završnih uredničkih čitanja te se nadam da će biti objavljen u prvoj polovici proljeća, a to bi otprilike bilo doba godine kada započinje i njegova radnja.

Kako se tekst pozicionira u odnosu na vaše dosad objavljene knjige? U čemu se vide kontinuiteti, a u čemu odmak od dosad napisanoga?

Najočitija razlika je da se mičem iz perspektive sveznajućeg, ili uglavnom sveznajućeg pripovjedača. Ovo je moj prvi roman pisan u prvom licu. U njemu koristim različite književne postupke, od klasičnog pripovijedanja, razgovora sa svjedocima koji nalikuju novinarskom istraživanju, a iz kojih naknadno proizlaze rekonstrukcije događaja, uglavnom zasnovane na krhotinama sjećanja, do situacija koje povremeno nadilaze stvarnost uzgred zadirući u alegoričnost. Po prirodi stvari izostavljam dublje psihološko profiliranje likova, a situacijama pristupam diskretnije, svjesno se ustručavam dodatnih pojašnjavanja prepuštajući ih vremensko-prostornom kontekstu i ostavljajući širok prostor razumijevanja čitatelju. Na taj način propitujem trajnost i pouzdanost sjećanja, kako likova, koji svjedočeći tuđu govore o vlastitoj prošlosti, tako i samih čitatelja.     

Možete li nam pokušati približiti vaš novi tekst oslanjajući se na koordinatni sustav već postojećih knjiga i autora, filmova, glazbe, pop-kulture? Oslanjajući se na metaforu?

Ovo što ću reći neće biti ni posve ozbiljno ni posve istinito, ali u tome ima taman toliko istine da me ta misao ne pušta na miru. Čini mi se da otkad ozbiljno pišem nekako pokušavam ponovno napisati Kroniku najavljene smrti G. G. Márqueza, roman koji sam pročitao pred više od četvrt stoljeća i koji je na mene ostavio snažan dojam. Moji su pokušaji toliko uspješni da to nikad nitko nije primijetio, i to iz jednostavnog razloga što mu nijedan moj roman ne sliči. Ali ne mogu se oteti dojmu da negdje duboko u meni, kao neki okidač što se nateže pred početak svakog pisanja, stoji ta misao. Recimo da sam mu se ovim romanom, na neki način, možda i najviše približio.

Portret: Amir Alagić

 

Ogledalo za krletku

Kao dječak sam mislio da nogomet igraju patuljci. Iza te misli nije stajala nikakva simbolika, ništa duboko i ništa od onog što bi mi se danas moglo učiniti znakovitim i važnim u pogledu ustroja svijeta. Jednostavno su ekrani televizora bili blago zaobljeni, što je u mojim očima izazivalo takav efekt. Dvadeset i dva dana nakon zločina u Gornjem Šeheru, kad se o tome već prestalo pričati i život se nastavljao kako se uvijek nastavi, jedan takav ekran se i dalje zrcalio u oknu prozora ponad ugaone garniture. Kraj njega se prema prozoru razvukao golemi regal koji je sezao gotovo do stropa, sastavljen od četiriju krila u kombinaciji zagasite zlatno-žute boje vrata i crnih okvira i polica. Prvo i četvrto krilo bili su klasični ormari, s većim donjim i više nego upola manjim gornjim dijelom te ukrasnim lajsnama koje su se spuštale posred vrata i na sebi imale mesingane ručke. Pri vrhu prvog krila, u bordo kutiji od finog kartona, iznutra obloženog plišem, Deda je među odjećom skrivao pištolj Walther PP. Središte drugog krila bilo je načinjeno od polica za knjige, ispred kojih je stajalo gumeno lane s jednom kraćom nogom, a našla bi se i pokoja ukrasna posuda ili fotografija, dok su gornji i donji dio zauzimali ormarići u onoj istoj, zagasitoj zlatno-žutoj boji vrata. Treće krilo je bilo nalik drugom, s tim da je središnji dio s policama bio pretvoren u vitrinu. Iza zatamnjenog stakla, mimo reda, nalazile su se svakojake stvari: žute ukrasne čaše, posude s koncima, pletivima, iglama, škarama i dugmadi, preostale kockice i figurice iz nekih izgubljenih dječjih igara, pramen moje kose i barem tuce mliječnih zuba, kompletan pribor za rezanje noktiju, zdravstvene knjižice i nalazi te još koješta, a među svim tim stvarima i Dadin nakit u lijepoj keramičkoj posudi s poklopcem, boje ljudske kože, iz koje sam joj jednom, posve nesvjestan što činim, umalo ukrao prsten sa zelenim dragim kamenom na čelu, kako bih ga poklonio mami za rođendan.

Na zidu između bočne stjenke prvog krila regala i prozora mijenjali su se kalendari i vječno visio isti drveni sat s rimskim brojkama i uvijenim ukrasnim kazaljkama. Pod njim, zatvorena u poveliku drvenu kutiju, čučala je šivaća mašina na nožni pogon, s dugim godinama sve rjeđe u upotrebi, pa je na njoj mjesto našla kružna krletka zaobljena krova i žutog plastičnog dna, iz koje je svijetu svoju priču pripovijedao tko zna koji Ćićo po redu. Za rešetke su bile pričvršćene dvije poprečne šipke te posude za hranu i vodu, a ogledalce u plastičnom okviru bilo je vezano žicom. Odozgo je visila omalena ljuljačka na kojoj je provodio svoje dane i s koje će jedne noći sparušen pasti na zasran i zamazan stari broj Glasa, prepušten malenoj i nečujnoj ptičjoj smrti u koju ćemo se osvjedočiti tek s jutrom.

Važno je dovršiti davno započeti opis dnevne sobe i reći da je na zidu iznad televizora visio portret Tita u poluprofilu, ispod njega, na polici televizijskog stolića, stajao je srebrni radio kasetofon Philips, nasljednik puno manjeg crnog kasetofona nepoznate marke na kojem su snimane priče o Batatou, a pred njim se dužila plastična venecijanska gondola koja će u jednom trenutku izgubiti status suvenira i postati moja igračka te kao takva ubrzo biti uništena. Ponad kutne garniture bilo je nešto omanjih goblena u ukrasnim okvirima koje je načinila Dada u vremenu davno prije mene.

Dvadeset i drugog dana od smrti Anje Bakul Ćićo stoji na prečki, krivi glavu i kljuca svoj odraz u ogledalu koje je već odavno, još od vremena njegovih imenjaka i prethodnika, na više mjesta sitno kvrcnuto. Sipina kost ugurana je između rešetki, kraj nje je i komad suhonjave mrkve, no kao da se svega zasitio, on uporno krivi glavu i vrti okom pred ogledalom, malo kriješti i čvrčvolji, pa ga opet čvokne kljunom, a onda se najednom pomjeri ustranu i posve primiri. Napuhao je vrat, uvukao kljun pod bradu i stisnuo krila. I dalje gleda u ogledalo, ali u njemu više ne vidi ni sebe ni svoju rođenu krletku, već vanjski svijet i u tom svijetu mnogo veći kavez od njegova. U njemu su se, na prostranoj ugaonoj garnituri, rasporedili muškarac i dječak. Sjede povijeno i isturaju glave prema televizoru, ponekad dreknu i zamašu rukama, no uglavnom šute i napeto zure u zeleni ekran po kojem promiču šarene točke, a neki čovjek otud ne prestaje brbljati i galamiti, da bi mu Ćićo najradije odgovorio kriještanjem. Ipak drži kljun zatvoren i nastavlja promatrati. Čini mu se da se dešava nešto važno. Žena se povremeno pojavi s krpom u ruci, nagne se i zaviri, pa brzo napusti taj golemi kavez. Ćićo se osvrće i vidi da su njegova vrata čvrsto zatvorena.

Deda i ja gledamo finalnu utakmicu Kupa maršala Tita. Borac je poveo jedan nula protiv Crvene zvezde, nije još puno ostalo do kraja i pred našim očima se najednom počinje ostvarivati nešto domaločas nepojmljivo. Započelo je mrcvarenje živaca, rastežu se minute kao slina izgladnjela psa. Dada to ne može izdržati. Pojede je vatra u grudima. Izmišlja poslove u kuhinji samo da ne mora gledati. Tek se povremeno došulja i proviri na ekran pa utekne čim crveno-bijeli uzmu loptu. Otamo nas sluša, prati svaki glas i krik po kojem pokušava razaznati što se događa. Dedi je to pomalo smiješno pa je zariva. Drekne da je pao gol, a ona dotrči iz kuhinje. Poslije ga kroz smijeh psuje i udara krpom, a on diže ruke u zrak i crveni se od dragosti i visokog tlaka.

Opet šutimo i smjerno gledamo. Vrijeme i prostor mijenjaju obličje, gube se poznate konture dnevne sobe i sve što preostaje jest osjećaj putem kojeg ću jednom moći prizvati sjećanja. Kao da su nam se u grudi zavukli svi štiglići koje smo imali i sjenice koje nismo, pa sad otud pokušavaju umaći lepećući krilima i udarajući na sve strane. Dedino lice posve je crveno, oči mu se cakle. Ponekad vikne: „Joj, jest ovaj hatljav!“ kad nekom našem otmu loptu. Što više imaš za izgubiti, toliko ozbiljnije prihvaćaš stvari. Iz kuta ugaone garniture dovukli smo se pred sam televizor. U grlu mi pišti ekspres lonac. Dada iz hodnika Dedi viče da pazi na tlak, a on joj odgovara: „Hani!“ i odmahuje rukom. To njegovo hani, s kratkim a i naglaskom na prvom slogu, ne znači dušo ili srce, nego šuti ili ohani. I baš tad sudac dosuđuje penal za Crvenu zvezdu. Kao da je kroz nas po podu pljusnula kanta hladne vode. Dada stoji u hodniku i ustrašeno nas gleda. Briga za Dedino zdravlje u njoj nadrasta brigu za rezultat. Nas dvojica se ne usuđujemo pogledati jedan u drugog, držimo televizor na oku kao da ćemo time sačuvati Borčevu mrežu. Dragan Stojković Piksi postavlja loptu vidno ispred bijele točke. Odmiče se i tad se čini da su pred njim dvije lopte. Sudac mu nešto govori, pa se vraća i konačno je namješta kako treba. Trenutak prije nego što će opaliti zatvaram oči i pokušavam proniknuti u budućnost. Vidim Slobodana Karalića kako se baca na pogrešnu stranu, a lopta polako i slobodno ulazi u gol. Vidim klasično i dosadno, bezbroj puta viđeno izvođenje penala. Mirim se sa sudbinom prije nego što me sustigla, valjda ću tako lakše prihvatiti realnost. Otvaram oči. Možda zbog svoje nadmenosti, a možda i zbog osjećaja krivnje što je dosuđen nepostojeći penal, pa sad želi okajati sučeve grijehe i stvari vratiti u ravnotežu, Piksi kilavo i traljavo izvodi panenku, a Karalić jednostavno prima loptu objema rukama i stišće je uz grudi. Bio je to udarac malog djeteta, kao da se dogodila neka greška duboko u sistemu. Skačemo i urlamo, a Dada nam zbunjeno i prestrašeno prilazi iz hodnika. Još uvijek nije sigurna što se dogodilo. Glasovi koje ispuštamo su nejasni. U zvuku se sreća i tuga katkad lako pomiješaju.

Ubrzo pristižu prvi čestitari. Kako je začuo zvono na vratima, Deda viče da se pripremi meza i ide u drugu sobu po lozovaču. „Ovdje se slavi“, govori, više sam sebi, kao da još uvijek ne vjeruje što se upravo dogodilo. Na ekranu igrači u crveno-plavim dresovima razdragano i izbezumljeno trče po terenu, grle se i ljube, mašu navijačima i kamerama, a ja nanovo uviđam da nogomet ne igraju patuljci, no iz nekog razloga to teško prihvaćam. Ton je stišan i njihovo veselje je osuđeno na nijemost, a žamor u sobi sve je veći. Okupili su se ljudi, jede se i pije, i u razgovoru već pomalo zaboravlja na utakmicu. Ćićo okreće leđa ogledalu i skače na ljuljačku. Kad preglasno zakriješti i nadglasa nas, mi se smijemo i govorimo kako i on navija za Borac.

Sljedeće večeri u grad se vraćaju igrači. Njihova ću imena recitirati Dedi na samrtnoj postelji. Stoje na prostranoj terasi u dnu nebodera na Trgu Edvarda Kardelja, ljube pehar, skaču i pjevaju: „Procvjetala bijela lala, uzeli smo Kup maršala.“ Umorni su i mamurni. Kliče im i pozdravlja ih na tisuće razdraganih ljudi. I ja među njima. U veselju se zaboravlja još svježa krv na Grabu. Anju Bakul ionako malo tko pamti. Zaborav je najsigurnije utočište nesretnika. I onih koji će to tek postati.

Amir Alagić rođen je 1977. u Banja Luci. Objavio je dvije zbirke priča: Pod istim nebom (2010) i Linije koje ti nazivaš rijekama (2019), te romane: Osvetinje (2016), Stogodišnje djetinjstvo (2017) i Tuneli (2019). Scenarist je i redatelj kratkog igranog filma Poigravanja ili Pokvareni bojler (2012). Priče i pjesme objavljivao je u raznim književnim časopisima i zbornicima. Živi u Puli.