Nedovršena

Portret Marine Gudelj
Foto: Marina Pivalica
Prvi roman splitske autorice

Nedovršena

Roman "Nedovršena" Marine Gudelj bavi se infrastrukturnim, a ne pomodnim pitanjima identiteta, ulogom sjećanja, ali i statusom fikcije. On spaja dramu glavne junakinje i intrigantna filozofska pitanja o kriterijima postojanja
Glavni lik, djevojka Nera, kreće u potragu za onim čega se ne sjeća, a uvjerena je da joj se dogodilo. Na tom putu otkriva priču staru dvadesetak godina i pokušava dokučiti svoju ulogu u njoj

Tri kratka: Marina Gudelj o svom novom rukopisu

Predstavite ukratko vaš novi rukopis. U kojoj je fazi i kada očekujete da će biti objavljen u formi knjige?

Radi se o romanu koji, pripovijedajući o sjećanju i nemogućnosti prisjećanja, otvara temu autora i pisanja. Glavni lik, djevojka Nera, kreće u potragu za onim čega se ne sjeća, a uvjerena je da joj se dogodilo. Na tom putu otkriva priču staru dvadesetak godina i pokušava dokučiti svoju ulogu u njoj. 
Rukopis je u završnoj fazi, ulickan i spreman za objavljivanje koje bi trebalo biti kroz mjesec dana. Naslov romana je Nedovršena.

Kako se tekst pozicionira u odnosu na vaše dosad objavljene knjige? U čemu se vide kontinuiteti, a u čemu odmak od dosad napisanoga?

Dosadašnja forma koje sam se držala, ujedno i forma u kojoj je napisana moja prva knjiga, jest kratka priča. Kod novog teksta govorimo o romanu s više fabularnih linija i nekoliko vremenskih tijekova. 
Idejno se može prepoznati kontinuitet u ponovnom zadiranju u unutrašnjost lika, opet se kopa po nečemu što nedostaje, ponovo je glavni lik svojim težnjama suprotstavljen ostalima. Ipak, Nedovršena otvara, za mene, osobnije teme od onih koje nalazimo u pričama. 
Likovi su također drugačije postavljeni. Nera je često nesimpatičan lik, netko s kime u svakom trenutku nećemo suosjećati, slična mojim ranijim likovima po nemoći, ali ipak drugačija jer, za razliku od njih, ona djeluje, aktivna je, uporna.

Možete li nam pokušati približiti vaš novi tekst oslanjajući se na koordinatni sustav već postojećih knjiga i autora, filmova, glazbe, pop-kulture? Oslanjajući se na metaforu?

Roman sadrži brojna intertekstualna i intermedijalna uplitanja, koketira s glazbenom pozadinom Joy Divisiona i Syda Barretta, i direktno priziva različita književna djela. Pisan je u formi bliskoj kriminalističkom žanru jer prikazuje osobu koja kreće u potragu za istinom o sebi. Teško je izdvojiti postojeća umjetnička djela, pa čak i ona koja su inspirirala ovu priču, a ne pokvariti razrješenje te potrage.

 

Nedovršena


1.
Rođena sam tamo gdje je mnogo snijega, srednje dijete sada razvedenih, nasmrt posvađanih roditelja. Samo što zapravo nisam. 
Ovo s roditeljima je točno, ali činjenica o snijegu nije nimalo prihvatljiva. Na mom rodnom listu pod mjestom rođenja naveden je Split, a snijeg sam doživjela svega dva-tri puta u životu. Zato je moje rođenje u snježnim predjelima više istina u meni, nego o meni. 
Tuđa sam na ovom brodu, u staromodnom salonu čiji naslonjači presvučeni umjetnom crvenom kožom škripe pri meškoljenju, a zrak ispunjavaju mirisi paštete, sendviča sa šunkom i krastavcima, salate od tunjevine. Pokraj mene šišti aparat za kavu, oko mene bruje strani jezici. Lipanj je, griz u srce sezone. Vrijeme kada otoci nakratko ožive. 
Ruksak, kasnije ću saznati nedovoljan, odložila sam pokraj sebe. Nekoliko majica, kratke hlače, gaćice i debela bilježnica spiralnog uveza ispisana mojim rukopisom, ofucana poput knjižničarskog primjerka ljubića Jackie Collins u nekom zaseoku. 
Ispružim noge, a skaj poda mnom zaškripi. Stavljam slušalice u uši i otvaram bilježnicu spiralnog uveza. Ubit ću vrijeme prepisujući ono što sam snimila. Na snimci čujem sebe gdje prepričavam da je Barbara zapomagala i postavila milijun pitanja, između ostalog može li ovo putovanje čekati. 
„Zašto sad? Pričekaj bar dok još prođe ovaj rok.“
„Zato što mi je, Barbara“, rekla sam bilježnici, „sve ovo nevažno.“ 
Sama sam sebi nekoliko puta naglasila da sam joj ostavila novac za stanarinu da joj ne padne na pamet prepustiti moju sobu nekome drugome pod izlikom da sama ne može plaćati stan. 
Mislila sam da me se Barbara ponekad boji i zlurado uživala u toj pomisli, ali zapravo sam se ja bojala nje. Bojala sam se da će me napustiti ili još gore, izbaciti iz stana za koji sam se sama izborila, da će prosuti laži koje ja neću moći ili znati opovrgnuti i netko će drugi zauzeti moju sobu, moj stan, moj nategnuti život. 
Za mene je odgovor uvijek bio nadohvat. Istina je da se nikad nisam osjećala u potpunosti svojom, više sam djelovala kao sjena tuđeg života. Događao mi se onaj nejasan moment, tjeskoban osjećaj sjećanja na nešto, neuhvatljiv djelić memorije koji ne mogu drugačije objasniti nego kao događaj koji postoji, ali ga se ja baš i ne sjećam. Trenutak kada čujem ili ugledam nešto, kada me preplavi poznat miris za koji znam da je dio mene. Osjećaj jeseni u trbuhu, malo mistike, mrvicu opasnosti ili katkad zime kad sve miriše kao pepeo, a ja ponovo osjećam čežnju i iščekivanje i negdje čujem vriskove i nepristojan smijeh. Znam osjetiti i proljeće koje me zaslijepi nostalgijom prema nečemu čega zapravo nema, a ja ipak vidim grad, proljetan i živ, istovremeno užurban i lijen i zraku sunca koja presjeca ulaz u zgradu u kojoj me netko čeka. 
„Sad, Barbara jer ovo mora prestati“, ponovo sam se obratila bilježnici. 
„Sad, Barbara, jer je ova žena moja zadnja šansa.“
Pet sati valjanja na trajektu koji je iz Splita krenuo za Korčulu, a koji će s Korčule nastaviti put Lastova, sitnica je za ono što tražim. 
Nekoga da mi ispriča ono čega se ne mogu sjetiti. 

Naslovnica romana "Nedovršena"


2.
Dvadeset mi je godina i samo se nekoliko stvari doista sjećam. Sve ostalo dio je naučenog života nadopunjenog tuđim pričama, prepričavanjima, fotografijama, a kasnije i mojim detaljnim bilježenjima. 
Prva dijagnoza bila je amnezija. Podvrgnuta sam testovima prisjećanja. Spominjala se lakunarna amnezija, poremećaj fragmentarnog sjećanja. Govorilo se o potisnutoj traumi, crnoj rupi u dugoročnom pamćenju. Spominjale su se hipnoze i regresivne terapije, tretmani i učinci bez učinaka. Patila sam od nečega što su previše puta pokušali i nikada nisu uspjeli definirati. Ja sam znala da su se prošli događaji dogodili. Samo u tom i je bio problem. Znala sam, ne se i sjećala.
Pa ipak, uz onih nekoliko sigurnih sjećanja, postojao je i jedan dio kojeg se gotovo sjećam, ali mi stalno izmiče. Taj dio nitko mi nije uspio ispričati. Tvrdili su da ne postoji. 
Jedan od događaja koje pamtim bio je školski izlet u petom razredu. Šušur i naguravanje prije ulaska u autobus. Razrednica u zelenoj vjetrovci, čita nam plan putovanja na mikrofon koji šuška. Miris znoja koji uvijek pridodajem početku proljeća i ja u novim, lakiranim cipelama koje su me žuljale. Majka me pretjerano ulaštila. Pred autobusom me neprestano ljubila, štipala za obraze, govorila mi da sam prelijepa. Bio je to valjda jedan od njezinih mekših dana i ako dobro pamtim, jednako mi je stvarao nelagodu kao i njezini loši dani. Kad smo krenuli, željno sam naslonila sjajnu kosu na masno staklo autobusa. 
Primošten, Šibenik, Nin i u povratku Zadar. Mantalo mi se od informacija i umora. Bezglavo smo slijedili nastavnice i vodiča koji nije prestajao govoriti. Uskoro mi je sve počelo izgledati kao beskrajna luka s milijunima barčica privezanih za konope. Klipsala sam za ostatkom razreda, cipele su me ubijale i svako malo sam zastajala strugati jedno stopalo o drugo. Razrednica je viknula da idemo do Hotela Zagreb gdje imamo zakazan kasni ručak. Zbog njenog sam glasa valjda podigla pogled i odjednom zastala kao opečena. Tada mi se dogodilo prvi put. Ugledala sam prozor na prvom katu zgrade koja je gledala na rivu i mojim je malim tijelom prozujao osjećaj kasnije predobro poznatog nemira, sjećanja na rubu izmicanja. Zgrada je u prizemlju imala jedan kafić sa štekatom, a iznad kafića još četiri kata. Na svakom katu po četiri uvučena balkona i pored njih prozor do polovice zaštićen rešetkom. Sve smećkasto-sivo s oker roletama. Na mom prozoru, prvom u nizu, rolete su bile podignute i vidjela sam bijelu, čipkanu zavjesu. Nisam se mogla odlijepiti. Nisam željela otići sve dok se ne sjetim. Ne znam koliko sam tu dugo stajala prije nego me razrednica pronašla gdje sjedim uz cestu i gledam u prozor. Unatoč tome što sam odlučila otići tek kad se sjetim, na prvu njezinu strogu riječ sam se pokolebala. Odvela me do terase Hotela Zagreb i pokazala mi gdje trebam sjesti. Vratila se s tanjurom punim pomfrita i komadom pohanog mesa i rekla mi da požurim. Da je ne naljutim, odmah sam počela jesti, uvjerena da je tamo ostalo nešto moje i čekalo me. 
Godinama kasnije, u gimnaziji, pročitala sam nešto što je odmah stvorilo sliku prozora u mojoj svijesti. Bilo je to nekoliko rečenica iz memoara Luisa Buñuela: „Život bez pamćenja uopće nije život. Naše je pamćenje naša dosljednost, naš razum, naš osjećaj, čak i naše djelo. Bez njega, mi nismo ništa.“
Vjerujem da zato vrijeme koje je u međuvremenu prošlo nije promijenilo osjećaj koji je u meni izazvao onaj prozor. Poslije izleta u petom razredu, grad sam posjetila još nekoliko puta prije konačne selidbe i upisa studija. Uvijek isto koprcanje i kopkanje pri pogledu na napola spuštene žućkaste rolete koje kao da mi obećavaju da ću otkrivanjem tajne prozora otkriti identitet i povratiti razum, da ću prestati biti ništa i postati nešto. 
Na Zadar sam čekala sedam godina. Na stan s prozorom što je gledao na rivu još jednu dugu, neuhvatljivu godinu. 


3.
Vjerojatno je putovanje koje me dovelo do ove preglasne brodske turbine počelo onoga dana kad smo majka, moje sestre Julija i Tara i ja sjele u majčina golfa i krenule put Zadra u potragu za stanom.
Imala sam problema s osobnim sjećanjem, ali sam gomilu školskih podataka pamtila bez problema. Gimnaziju sam završila s odličnim ocjenama, maturu blistavo položila i u kolovozu 2014.-te upisala studij psihologije u Zadru. 
Julija, moja starija sestra, nije bila oduševljena idejom da živim sama u drugom gradu. 
„Neću valjda ja uselit s njon“, rekla je majka kad smo došli pogledati stanove iz oglasa što smo zvali. Garsonijeru, koju smo na koncu tada odabrali i u kojoj sam živjela prve godine faksa, odobrila je ona. 
„Ukusno“, rekla je. 
Julija se, nakon nekoliko udaha, složila s njom. Tara je otvarala i zatvarala vrata ormarića i dosađivala se. Meni je bilo svejedno, stan na rivi nisam im se usudila spomenuti. Tako sam završila u ukusnoj garsonijeri. Ne finoj ili udobnoj, uvijek ukusnoj kao da joj mogu liznuti zidove i osjetiti zadovoljstvo. Sastojala se od kuhinjice, kreveta i zahoda s čijih vrata mogu zakoračiti u tuš kabinu. Minihladnjak, miništednjak, minisveostalo. Zidove sam ubrzo zatrpala ispisanim papirićima, rasporedima, podsjetnicima na sitnice, uputama za život. 
Novi me grad usisao svojim ritmom. Odjednom kao da se svijet sam posložio oko mene, sa svim novim licima, ulicama i obvezama. Pamtila sam ih pohlepno, ljude i ulice, jer sam se bojala da će nestati. Nikada nisam imala problema s imenima, licima koja sam više puta vidjela ili gradivom, ali ponekad me spopadala strepnja da će se sve izbrisati, čak i mjesecima nakon mog dolaska, a pogotovo kad bih otišla doma u Split.
Prvi semestar bila sam u vječitoj trci za nečim. Iksica, seminari, predavanja, kolokviji, neprestani posjeti referadi, zagušljivi redovi u fotokopirnici. Unatoč svemu tome, uvijek sam nalazila vremena za prozor. 
Prolazila sam onuda svakog dana tijekom prve godine studija. Prolazila sam i kad je žarilo sunce i kad je mlatila kiša. Kad sam jedva ustajala iz kreveta izmučena groznicom, ljepljiva od sirupa i s ožiljcima toplomjera pod pazuhom. Noću, kad bi grad usporavao i ujutro prije svih. Za vjetrovitih dana kada bih jedva uspijevala prijeći most koji veže Poluotok s ostatkom grada. Ni jedan jedini put moje sjećanje nije došlo dalje od poznatog treptaja na rubu memorije. Motala sam se onuda stalno, zapadajući u delirična stanja bespomoćnosti ili oduševljenja. Prvi je semestar prošao bez ikakva pomaka i moja se upornost umorila. Tada sam čak pomišljala da prestanem odlaziti, uvjeravajući se kako se očito nikada neću sjetiti. Bili su to kratki bljeskovi onoga što bi se moglo nazvati zdravom pameću, ali zdrava pamet nije potrajala. Nisam joj dala vremena da potraje već sam misli o odustajanju gušila nekim drugim mislima. Ako bi, a bilo je i tih dana, stanje pomirenosti potrajalo čitav dan, ustajala bih noću iz kreveta, navlačila kaput preko pidžame i mahnito hitala prema prozoru. Spremna sam si priznati da se to hodočašćenje prozoru nije odvijalo kao da me snažna, neobjašnjiva sila svakodnevno onamo odvlači. Vjerojatnije je to bilo nalik ritualu u svakodnevici, nečemu u što se uvjerimo da će uništiti dan ako se ne odvije. Događalo se da tamo trknem između predavanja ili svratim na putu do Znanstvene knjižnice. Uzimala sam ručak za van u menzi i sjedala na štekat kafića te tamo ručala. Kad god sam mogla, učila sam ondje uz otegnutu šalicu espressa. 
Poduzimala sam svašta, ali ne mnogo, ne ono što je trebalo, a trebala sam se uplesti. U tom kafiću upoznala sam svog jedinog prijatelja, Robija. 
Robi me potaknuo da sve ovo o svojoj potrazi zapišem. Kako bih se otarasila prepričavanja o kojima sam ovisila, počela sam uvijek uza se nositi diktafon i bilježnicu u koju sam zapisivala događaje, misli, pretpostavke, očekivanja, osjećaje. Crna, spiralno uvezana bilježnica postala je moj produžetak, pomagalo poput štapa ili štake. Najčešće sam prvo sve govorila u diktafon, a potom prepisivala podno datuma. Tako sam, doslovno, učila ono što mi se događalo. Većina ove priče nije ništa drugo doli gomila mojih crtica i škrabotina povezanih u rečenice.
Robi je radio kao konobar u kafiću pod prozorom i znala sam ga iz viđenja. Svog zadnjeg radnog dana, krajem prosinca dvi i četrnaeste, prišao mi je i sjeo za moj stol. Bio je visok i pomalo štrkljav, svijetlu kosu zalizivao je prema potiljku i viđala sam ga u dugom maslinastom kaputu kad je dolazio na posao. Smatrala sam ga privlačnim jer mi je djelovao vragolasto. 
Gotovo uvijek sam sjedila sama, pa tako i tada i bila sam iscrpljena dosadnim teorijama o početcima proučavanja psihologije, sažvakana obvezama, glasnoćom drugih studenata, a najviše izgubljena u svojoj osamljenosti. 
Robi mi je sjeo nasuprot i rekao da je stvarnost samo san temeljen na otrcanim vrijednostima i principima. Tada nisam znala da Robi citira Iana Curtisa, svog neprežaljenog idola. Ne, mislila sam da su to njegove misli, servirane uz kavu i ostala sam nijema, obuzeta transom. Kafić je bio poluprazan, a Robi možda umoran od sanjarenja. Kroz nekoliko cigareta, rekao mi je sve što je smatrao da trebam znati. Doselio je iz Nina u Zadar nakon srednje škole. Svako je ljeto, tijekom te srednje, radio u Solani, gdje mu je radio i otac koji je maštao da će Robi nastaviti gdje je on stao. Robi je, pak, imao drugačije planove. Četiri godine provedene u peckajućim prostranstvima bjeline i sunca, ugurane između lopate i vjetra, oblikovale su njegovu odluku da se tamo više ne vraća. Samo njegovi roditelji još nisu znali ništa o tom novom planu. Nekoliko dana nakon mature, otac je ušao u njegovu sobu kako bi ga probudio za odlazak u Solanu i zatekao Robija među spakiranim kuferima. 
U Zadru je radio razne poslove, bio pomoćni radnik na montaži klima uređaja, skladištar, vozač za Jamnicu, prodavač na štandu na rivi, dostavljač plina i na koncu, konobar. Uselio je u podrumski stan na Meladi u čijoj je kuhinji strop bio prekriven drvenim gredama. Robi ih je sve različito obojao. Kaže da je većinu namještaja nabavio na otpadu i sredio, da je od bunkera u samo godinu dana stvorio svetište. 
Rekao mi je i to da mu je zadnji radni dan u tom kafiću i da prelazi u jedan drugi, isto na Poluotoku, nasuprot Pomorskoj školi. 
Onog prvog dana dugo sam ga slušala i kolebala se trebam li ga pozvati k sebi u garsonijeru na Voštarnici. Na koncu sam ga upitala hoće li me otpratiti do stana, a on je rekao da ne može jer ima dogovor. 
Sutradan sam, umjesto na kavu pod prozor, otišla u onaj kafić gdje mi je rekao da počinje raditi. Ulazilo se kroz mali pothodnik, a stakla kafića gledala su na ulicu koja se sastojala od niza golih žutih zidova, zamrčenih ponegdje izlogom, ponegdje crvenom fasadom. Jednu stranu činili su nizovi kavana, a drugu ponosni zid Znanstvene knjižnice. Na tom znanstvenom zidu, plavo-zelenim sprejom, bio je napisan datum: 11. 11. 1974. Kad sam tek stigla u Zadar, plavilo tog natpisa me razaralo. Brojke sa zida dozivale su me kao nemir iz davno proživljenog života. Opsjednuta otkrivanjem tragova, a još više mišlju da ih netko baš meni podmeće, okrenula sam se kopanju po internetu. 
Nakon nekoliko pogrbljenih dana, savijenih nad laptopom, prihvatila sam činjenicu da datum nije bio namijenjen meni, nego vrlo vjerojatno, a moje razočaranje bilo je nezamislivo, zadarskoj košarci i godini kada je Zadar osvojio Prvenstvo Jugoslavije. Pitanje koje mi je kasnije moj psiholog postavio bilo je što sam očekivala, a ja sam se stidjela priznati da sam se nadala čudesnom razrješenju. 
Dolaskom na novo Robijevo radno mjesto, ponovo sam se suočila s datumom. Široko se osmjehnuo kad me vidio na ulazu, a ja sam ga, naručujući kavu, upitala što on misli, što taj datum znači. 
On je odmah izvalio da ima provjerenu informaciju o tome i da se radi o datumu smrti mlade djevojke koja je, u duhu protesta za podizanje svijesti o depresiji, skočila sa Znanstvene knjižnice. 
Tako je počelo naše prijateljstvo. Ni on ni ja nismo bili blistavi u pronalaženju prijatelja, teško da smo i s kim trajali, no iz nekog razloga, Robija sam mogla slušati. Rekla sam mu za svoj problem sa sjećanjem, a njega kao da je privlačila priroda moga stanja. Postao je malo čudo u mom životu koji je hlapio za čudima. 
Kasnije sam, uz pomoć svog psihologa, koji ga je zvao pseudologija fantastika, povezala da je Robi lažljivac. Lagao je gotovo o svemu, o velikim stvarima i sitnicama, o sebi, događajima koji su ga se ticali i o onima s kojima nije imao nikakve veze. Sve se nekako uvijek događalo kad bi se on našao u blizini. Baš kad bi on prolazio nekome bi pauk digao auto, netko bi se do krvi potukao ispred kafića, dvije ljekarnice u apoteci na Četiri kantuna bi se posvađale i tako dalje. Meni su te laži najčešće bile neprimjetne i puštala sam Robija da laže, najviše jer sam razumjela kako je to, a on je lagao i lagao. Valjda mu je to trebalo. Onaj koji laže dio je svake priče. 
Kao dijete i sama sam bila lažljivica i željela biti dio svoje priče. Moj slučaj počeli su tretirati kao medicinski problem u jednom od nižih razreda osnovne škole. Dotad su me smatrali lažljivicom, djetetom prebujne mašte koje ne zna i ne želi odvojiti stvarnost od izmišljotine. Izazivala sam frustracije gdje god bih se pojavila, ponajviše među odraslima, osobito među stručnjacima. Nakon nekoliko razgovornih seansi, kad bi shvatili kako ne pokazujem pomaka, proslijedili bi me nekom drugom. Liječili su moje laganje, ne moje stvarno stanje. A ja sam lagala jer sam mislila da to svi rade. Tata, mama i Julija, djeca u vrtiću i djeca iz moje ulice, učiteljica i bake, svi bi prije ili kasnije spomenuli neki događaj i o njemu razgovarali. Ja se ni jednog od tih događaja nisam sjećala, mada se u njihovim pričama znalo naći i moje ime. Ubrzo sam valjda došla do zaključka da svi izmišljaju i da je to način na koji treba razgovarati. Vjerojatno sam mislila da priča, kad ju se već trudimo izmisliti, mora biti uzbudljiva, puna preokreta, a ponekad i malo strašna. Otprilike su takve pretpostavke zapisane u mom podebljem medicinskom kartonu. 
Lagala sam kako sam znala i umjela, a odbijanje na koje sam zbog toga naišla povuklo je za sobom probleme sa spavanjem, noćne more i mjesečarenja. Obuzimala su me parasomnička stanja u kojima sam proživljavala strahove da sam oteta. Brinulo me to što su svi ostali u stanju izmišljati tako da im se priče potpuno uklapaju. U tim snovima, vidjela sam slike uvijek istog mjesta, priobalnog kamenog gradića, uvale sa strmom nizbrdicom, područja obraslog drvećem u kojem su me svi razumjeli i u kojem su se tuđe laži pretapale s mojima. Potom bi se odjednom u zraku pojavila gusta, orijaška sjena, zgrabila me i otrgnula od ljudi koji me shvaćaju i donijela mojim roditeljima, u mjesto gdje me nitko ne razumije. Taj kameniti gradić jedno je od mojih malobrojnih sjećanja, premda pripada snu. Bio je to jedini san koji sam ikada sanjala ili zapamtila da sanjam, a imao je sve ono što sjećanje nosi. Dojam prevelike sreće i užasne tjeskobe, miris smole koju osjećam na jeziku, sveobuhvatnost žege i hrapavost preplanule kože. 
„Pa svi lažu!“ bile su riječi koje sam uporno ponavljala i na kojima sam temeljila svoju obranu. Vjerujem da su izazivale histeriju i među mojim roditeljima i među učiteljima. Samo mi je Julija šaputala da ne lažu svi, umirivala me da ona ne laže i svake mi je večeri pokušavala prepričati ono što se dogodilo. Tih sam nekoliko godina uglavnom spavala u njezinu krevetu, mučena strahovima od spavanja i strahom od buđenja. Julija je ujedno bila ta koja je prva dokučila da se ja zapravo ničega ne sjećam. 
„Moraš mi sve reć“, govorila sam joj noću prije spavanja, glave uvaljene pod njezina ramena. „Mene je ovde donila divovska sjena.“
Imala sam više od osam godina kad je netko, osim Julije, konačno pomislio kako ne lažem namjerno. Točnije, netko je napokon povjerovao u ono što mi je Julija rekla da kažem. 
„Ne sjećam se.“ 
Tada su krenuli pokušaji dijagnoze. 
(…)

Marina Gudelj (Split, 1988.) diplomirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Književnim radom bavi se oduvijek za sebe, a javno zadnjih nekoliko godina. Objavljivala je u Zarezu, na Kritičnoj masi, Portalu Strane i u međunarodnom časopisu Alternator. Kratke priče nagrađivane su joj na Kritičnoj masi, FEKP-u i na koncu nagradom Prozak (2018.) za najbolji prozni rukopis autora/ice do 35 godina starosti. Kao produkt nagrade Prozak, 2020. izlazi joj zbirka kratkih priča Fantomska bol koja iste godine ulazi u širi izbor za nagradu Fric. Roman Nedovršena objavljuje 2021. Vodi književni blog Straničnik na kojem objavljuje priče koje (uglavnom) stanu na jednu
stranicu. Živi i radi u Splitu, a svoje slobodno vrijeme provodi nepredvidljivo.