Košute su plakale bez rogova

Portret Denis Ćosić
Nova zbirka poezije Denisa Ćosića

Košute su plakale bez rogova

Od niza uglavnom jungovskih motiva, Denis Ćosić je spleo spiralu koja ovu zbirku, možda čak poemu, vodi u beskonačno tamno ljudsko, u dubinu kolektivne duše i mitsko nesvjesno. Zbirka će uskoro biti objavljena u izdanju Hrvatskog društva pisaca
Pedeset nenaslovljenih pjesama okupljeno je u ciklus oko koncepta izmaštane, patrijarhalne seoske zajednice, a govorom lirske iskazivačice u fokus stavlja rodno pitanje

Tri kratka: Denis Ćosić o svom rukopisu

Predstavite ukratko vaš novi rukopis. U kojoj je fazi i kada očekujete da će biti objavljen u formi knjige? 

Rukopis naziva Košute su plakale bez rogova konceptualna je zbirka sastavljena od 50 nenaslovljenih pjesama. Završen je nakon dvije godine pisanja i njegovo se objavljivanje očekuje u rujnu ove godine. Rukopis u fokus stavlja rodno pitanje. U naoko izmaštanoj seoskoj zajednici, opterećenoj krutim i apsurdnim praznovjerjima, lirska iskazivačica analizira svoju pojavnost u patrijarhalnom društvu uočavajući porazne momente položaja žena. Grotesknim i povremeno grozomornim pjesničkim slikama suprotstavljaju se ljepota oblikovanih sintagmi i način iznošenja podražaja koji okružuju lirsku iskazivačicu. Postavljaju se pitanja: koliko se društvo može uvjeravati u primjerenost trenutačnog stanja življenja, koliko se puta praznovjerja koja njegujemo mogu protegnuti do problematike sustava u kojemu živimo, a koji sam po sebi iz određenog kuta gledišta čini skup iracionalnih i neutemeljenih pretpostavki. Također, rukopis je svojevrsna poema, možda čak i bajka, bogata arhetipskim, ritualnim, magijskim motivima. Inkorporiranjem mitsko-simboličkog i intertekstualno-ludističkog modusa stvorena je mitologija zamišljene zajednice koja uvjerenjima pokazuje karakteristike ne tako davnih razmišljanja i vjerovanja naših društvenih sredina, a čije atavizme uočavamo i danas, ponajprije u rodnoj diskriminaciji u javnom prostoru, ali i privatnoj sferi pojedinaca. 

Kako se tekst pozicionira u odnosu na vaše dosad objavljene knjige? U čemu se vide kontinuiteti a u čemu odmak od dosad napisanoga? 

Rukopis je, kao i prethodne zbirke, konceptualnog karaktera, oslanja se na diskretni angažman, upotrebu floralističkih i faunističkih motiva koji su u službi efekta začudnosti te na avangardne poetske tendencije. Rad na vlastitom obrazovanju i usavršavanju, intenzivnom čitanju raznovrsne literature i izoštravanju uredničkih vještina smatram neophodnim te sam uvjeren u posljedično kvalitetnije pisanje i bavljenje tekstovima. Najvažniji odmak vidim u načinu pristupanja tekstu prilikom uređivanja. Važno mi je da svakoj riječi pronađem pravo mjesto i da tekst ima što manje nepotrebnih riječi koje kontaminiraju protočnost prilikom čitanja. S obzirom da su česte usporedbe o bavljenju tekstovima kao bavljenju vrtom, ovaj se posao doima kao čupkanje korova i travčica koje posađenim kulturama onemogućuju pravilan rast i razvoj. 

Možete li nam pokušati približiti vaš novi tekst oslanjajući se na koordinatni sustav već postojećih knjiga i autora, filmova, glazbe, pop-kulture? Oslanjajući se na metaforu? 

Prilikom stvaranja rukopisa veliki su mi izvor inspiracije bili tumači snova, rječnici simbola, praznovjerja i folklor. Poticaj za pisanje sam prije svega našao u knjigama Carla Gustava Junga i njegovoj arhetipskoj psihologiji. Često sam posezao za knjigama Šamanizam i arhajske tehnike ekstaze Mirceae Eliadea te Junak s tisuću lica Josepha Campbella. Čitao sam i tekstove Rudolfa Steinera o biodinamičkoj poljoprivredi, a nadahnuće mi je bila i knjiga Ljuljačka daha nobelovke Herte Müller.
Glazba ni ovaj put nije značajno utjecala na moje pisanje. Potrebna mi je potpuna tišina kako bih se mogao usredotočiti na rad. Možda zato tekstovi oskudijevaju auditivnim pjesničkim slikama, nešto što je pjesnikinja Evelina Rudan već primijetila u prethodnoj zbirci Crveno prije sutona.
Obožavatelji horor filmova naći će poveznice između ovog rukopisa i filmova The Midsommar redatelja Arija Astera i The Witch redatelja Roberta Eggersa. Iako sam filmove pogledao nedavno kada je rukopis već bio u svom završetku, uočene sličnosti su mi pomogle da zaokružim koncept rukopisa i uklonim određene nedostatke unutar pojedinih tekstova. 

 

Košute su plakale bez rogova

naslovnica zbirke

* * * 

Rođenje ženskog djeteta 
uzrokuje tugu seljana.
Očevi rasipaju gnoj oko kuće 
u iščekivanju muškog potomstva. 

Majka je prije trudnoće 
pojela dva srasla ploda 
u nadi dobivanja blizanaca. 
Devet je mjeseci na okućnici 
rastao korov kao opomena. 

Kada je porodila sestru i mene,
tulile su košute. 
Otac je iskopao tri grobnice,
čekao zimu da nas pojede. 

* * * 

Seoske žene vjeruju da ježevi sišu stoku 
koja se navečer ne vrati u štale.
Vidjeti ježa nesreća je za pojedinca,
zatuče ga se kolcem da se oslobodi zla.

Očevi misle da žene lažu,
da nam ježevi ne mogu nauditi.
Katranom premažu kravlje uši,
zaštite mlijeko od vještičjih krađa. 

Mlijeko će cijelog stada presušiti
ako se nakon mužnje ne operu prsti.
Kada je krava muknula u mljekaricu,
ugušila se u katranskoj masti. 

* * * 

Morana reže klobuk crvenjače, 
narančasti čamac za kotao. 
Iz njega do nosa dopiru 
mirisi repe i obraslog polja. 

Morana crvenjačom hrani zečeve, 
stidljiva klupka oblaka. 
Oni iz kotla piju nebo bez zvijezda, 
trajni zimski san. 
Usta im se žare pa ishlape od žeđi. 

Od zečjeg se krzna rade 
kape koje odbijaju mraz. 
Od ogoljenog se zeca prehrane obitelji, 
večera se najednom ne čini stranom. 

Morani trebaju zečji bubrezi, 
iz oblika naslućuje plodnost zemlje, 
narav majčinskih utroba. 

Koju zadesi usud bubrega, 
zaplovi kotlom crvenjače. 
Koju zadesi žeđ, polje je i čamac 
bez pluga i suputnika. 


* * * 

Kada srp zasiječe nebo, 
muškarci dube oranicu. 
Nasred nje slažu se kao plotovi, 
sinovi, žene pa kćeri. 

Iz štale dospijeva, silovito poput oluje, 
topot, žamor, njiska konja. 
Krošnje stenju, grmovi zapomažu, 
lome im se grane od nasilnog vjetra. 
Iz daljine, s jelenom na leđima, 
nariču starješine u odore. 

Ova je zemlja obilno gnojena, 
truli našom nakaznosti. 
Pod nogama nam, s bijelim korijenjem, 
klijaju napušteni seljani. 
Kada oranica oživi kasnim proljećem,
njihove kosti izrastaju kao korovi.

* * *

Košute su šumske jagode, 
ne viđam ih tako često. 
U strahu ne zalaze u naše selo, 
previše smo strani napetoj prirodi. 

Košute imaju kolute na krznu,
seoske ih žene oslikavaju po koži. 
Koluti žena su koluti od ugljena, 
košutini koluti bjeloočnice.

Ponekad nas vide svojim leđima 
prije nego im se približimo. 
Odgurnu se stražnjim nogama, 
saviju tijelo i zajašu vjetar. 

Košute u letu – otpuhane glave maslačaka. 

* * * 

Moja je majka bezimena košuta,
volovsko oko koje gleda iz kestena.
Na desnom bedru ima opekotinu,
poljubac sunčanog ugriza.

Moja je podlaktica stanište točkica,
procesija mravljih nožica.
Majka ih liže u nadi 
da će ih rastjerati pljuvačka.
 

Denis Ćosić (Karlsruhe, 1996.) prvostupnik je ekonomije hotelskog menadžmenta i student diplomskog studija upravljanja ljudskim potencijalima. Osnovnu školu i gimnaziju pohađao je u Požegi. 
Pjesme su mu objavljenje u različitim antologijama, zbornicima, časopisima i na portalima u Hrvatskoj i regiji i prevođene na engleski, francuski, makedonski i slovenski jezik. Prva zbirka pjesama Neonski bog mržnje izlazi mu 2019. godine pobjedom na natječaju Pjesničkih susreta u Drenovcima za najbolji neobjavljeni rukopis. Zbirka je nagrađena Poveljom uspješnosti na 25. danima Josipa i Ivana Kozarca. Iste godine, s rukopisom Crveno prije sutona, koji je završio i u najužem izboru natječaja Trećeg trga, osvaja nagradu "Goran za mlade pjesnike". Član je Hrvatskog društva pisaca.