Depilacija

Portret Mladen Kopjar
Nova zbrika priča Mladena Kopjara

Depilacija

Predstavljamo integralnu priču „Vozačka“ iz nove zbirke Mladena Kopjara "Depilacija", koja donosi 14 priča koje se vrte oko trauma i seksa, s dosta humora, onako, ranoferićevski. Zbirka će biti uskoro objavljenja u izdanju Naklade Ljevak
Protagonisti su ljudi na rubu egzistencije, financijski, ali češće psihički, ljudi suočeni s traumama iz prošlosti, zlostavljani, u strahu od prolaznosti i smrti. Neke od njih melju inhibicije ili pak nisu u stanju prihvatiti odgovornost koju donosi život s partnerom ili unutar obitelji

Tri kratka: Mladen Kopjar o svom rukopisu

Možete li nam ukratko predstaviti vaš novi rukopis. U kojoj je fazi proizvodnje i kada će se pojaviti u knjižarama?

Depilacija je zbirka od četrnaest priča koje sam pisao unazad nekoliko godina. Rukopis je dovršen i prelomljen, i uskoro će ga objaviti Naklada Ljevak u biblioteci Cicero. Riječ je o suvremenim, realističnim pričama koje nisam osmislio planski niti konceptualno, ali čini se da su po svojoj atmosferi upravo takvima ispale. Protagonisti su ljudi na rubu egzistencije, financijski, ali češće psihički, ljudi suočeni s traumama iz prošlosti, zlostavljani, u strahu od prolaznosti i smrti. Neke od njih melju inhibicije ili pak nisu u stanju prihvatiti odgovornost koju donosi život s partnerom ili unutar obitelji. Glavnoj junakinji u naslovnoj priči je, putem društvene mreže, grubo oskvrnut intimni život, a mladi pogrebnik u priči „Plus dva“ opsjednut je lijepom pokojnicom i pokušat će spasiti njeno tkivo od sporog propadanja. Rijetko kad će protagonisti dočekati katarzu, ali većina priča ipak nije pretjerano mračna. Zaiskri u njima ironična crtica ili humoran dijalog, koji i meni i čitatelju ostavlja nadu da će se protagonisti snaći u svojoj tami, ako ništa pomoću let-lampe ili žarulje u frižideru.

Koje novosti donosi novi rukopis s obzirom na do sada objavljene?

Riječ je, tematski i stilski, o svojevrsnom nastavku zbirke Veliki Bijeli, objavljene prije pet godina. Teme poput narkomanije, silovanja, socijalnih fobija, ratnih trauma ili prostitucije, vrlo bi se lako mogle uklopiti u novu zbirku. Čini mi se kao da svi protagonisti žive u istom maglovitom i razrušenom mjestu, pokušavaju otputovati, ali im to ne uspijeva, stalno je tu neka jama ili duboko blato, neka omča oko vrata. U obje zbirke koristim isti postupak ublažavanja, ironiju, ponekad i grotesku. Tu je i najžilavija veza između Depilacije i mojih drama, pisanih za Hrvatski radio, koje su ipak žanrovski određene, pa stoga završavaju jasnim zaključkom. U pričama mi je važno da čitatelja iznenadim nekim obratom ili da završetak bude liričan, kako bih dobio zaokruženu cjelinu. Kraj može biti i otvoren, svakako ne odveć detaljan, jer rijetko kad u životu imamo trajno rješenje ili neku dulju stabilnu situaciju, a u svojim pričama pokušam upravo to, prikazati stvarnost, osobito onu nevidljivu.

Kako biste opisali vaš novi tekst u okviru općepoznatih umjetničko-kulturnih odrednica, da nepoznato pokušamo približiti poznatim? Metafora je također dobrodošla.

Mnoge su me se knjige dojmile i utjecale na mene, ti se slojevi nakupljaju još od djetinjstva, pa će čitatelji zasigurno u jednoj priči uočiti referencu na poznatu bajku. Vjerujem da me na početku mog bavljenja književnošću znatno obilježio Zoran Ferić svojim bizarno-ironičnim pripovijedanjem, osobito zbirka Anđeo u ofsajdu, a važne su mi i oštrice Carvera i Bukowskog, svaka na svoj način. Soundtrack Depilacije je raznolik, ima tu Stravinskog, Plavog orkestra, Tome Zdravkovića, Novih fosila, Sinatre i Nina Simone. Glazba je u ovoj zbirci, međutim, samo važan detalj, ne i motiv, služi smještanju protagonista u određeni društveni okvir ili postizanju humornog učinka. Drukčije je s poznatom lutkarskom serijom Muppet Show, kako se i zove jedna priča, koja je nostalgični, alegorični okvir za konkretnu radnju. U trošnom varijeteu netko pomiče lutke, netko im daje glasove, mi znamo da je sve privid, ali postoji stalna opasnost da netko i nas pretvori u ginjole za svoju predstavu. I stoga se, da i sami ne postanemo privid, vrijedi ogoliti pred zrcalom, ne čekati da nas depiliraju drugi i pritom s nas strgnu svu kožu.

Vozačka

Srebrni Twingo, krš s prijeđenih dvjesto pedeset tisuća kilometara, Vanja je pronašla na Njuškalu. Platila ga je samo soma i pol eura, vjerojatno zato što je vlasniku, dok je razgledavala auto, tobože slučajno pokazivala dekolte. Morala se poslužiti tim već provjerenim lukavstvom jer joj Sven nikad ne bi posudio dodatnih petsto eura. Što se njega tiče, ona ne bi smjela ni voziti, makar je ispit položila otprve. A izgledalo je da se raduje njenoj vozačkoj koliko i ona sama, čak su se i zapili kad su joj u policijskoj upravi izdali karticu s europskom krunom iznad glave. Znao je koliko joj je vozačka važna jer često mu je govorila da je doživljava propusnicom u svijet odraslih, ključem za vrata ekskluzivnog kluba čijim je članovima dopušteno upravljati tonu teškim ubojitim oružjem.

Doduše, mogla je razumjeti Svenovo nepovjerenje. Isprva je vozila njegov šminkerski Mini Cooper, što je potrajalo sve dok nije udarila u kontejner ispred zgrade i ulubila karoseriju. Sven je skočio iz auta i počeo zapomagati, a smirio se tek kad je Vanja, kasnije te večeri, njegovom nabreklom miniju pružila više pažnje nego inače. Ipak, nakon toga joj više nije dopuštao da vozi Cooper, nego joj je posudio novac da kupi nešto svoje.

– Vratit ćeš kad počneš zarađivati – rekao je. – Jesi tražila kakav posao?
– Prvo mislim diplomirati.
– Na pitonu mojem ćeš ti diplomirat. Ajd malo vježbaj – uhvatio ju je za ramena i gurnuo na koljena.

Sven nije bio grubijan, nego fin gradski dečko, desetobojac čvrstih i oblih mišića, kojeg je upoznala na atletskom stadionu kraj Save, gdje su oboje trenirali. Ona je bila trkačica na duge pruge, čiji je motorički talent otkrio njen profesor tjelesnog. Najprije je bacala disk, a onda smršavila i završila na tartan stazi. Na kadetskom prvenstvu države dotrčala je do trećeg mjesta u utrci na tisuću petsto metara. Sven joj je, te godine juniorski viceprvak u desetoboju, ispred svlačionica rekao da je završila kao treća samo zato što su glavne konkurentice dobile proljev, pa nisu nastupale.

– Ljigavče podli – bila je odvratila finom dečku, premda je znala da više-manje govori istinu. – Tako me nikad nećeš šarmirati.
– Ko bi tebe htio tak žgoljavu – odvratio je on uz smijeh, usput maštajući kako zajedno ulaze pod tuš pokraj svlačionica, s medaljama oko vrata.
Sven ju je uspio osvojiti tek kad su se jesenas slučajno sreli u gradu. Ona već godinu dana nije dolazila na stadion jer se na jednoj pripremnoj utrci ozlijedila. Popucali su joj ligamenti desnoga gležnja, a pri padu je slomila i lijevu potkoljenicu.
– Ti si skroz odustala? – upitao ju je Sven.
– Skroz. Noge me više ne drže.
– Mogu te ja držat – osmjehnuo se. – I usput ti raskrečit noge.
Koji debil, mislila je dok se koji sat kasnije nabijao u nju svojim minijaturnim udom, takozvanim pitonom. Cijeli ju je trup bolio od nepotrebnih, znojnih udaraca. Lijepo ga je bilo gledati kako se napinje i steže svoje izgrađene mišiće, ali svaki drugi užitak je izostao. Poslije mu je pričala kako je upisala faks i da kani biti molekularni biolog. On je zakolutao očima i otišao se tuširati. 

Vozio ju je u Mini Cooperu i prijateljima pokazivao da je napokon uspio. Ona nije marila. Bio je zgodan, a ponekad i pažljiv. Čak ju je i s roditeljima upoznao. Njegova majka ju je mrzila. Možda zato što je na prvom zajedničkom ručku premalo hvalila njenu sarmu.

Kad je kupila Twingo, našao mu je brojne zamjerke: te zapinje mjenjač, te škripi kuplung, te smrde sjedala.
– Nije me briga – rekla je. – Glavno da vozi. 
– Ma dobro, ljubavi – zagrlio ju je – nek si ti meni zadovoljna. Sad te bar više neće guzit perverznjaci u tramvaju. 
– Baš je tebi stalo ko se trlja o moju guzicu.
– Stalo mi je. I daj, ono, pazi da nekog ne ubiješ tim govancem.

Na predavanja je i dalje išla javnim prijevozom jer je smatrala da još nije dorasla većim prometnim gužvama, ali zato nije propuštala večernje vožnje. Odlazila bi u devet i vraćala se dva sata kasnije, nekad i poslije ponoći. Najprije bi napravila nekoliko krugova po kvartu, a onda prelazila rijeku i vozila Novim Zagrebom. Dodala bi gas pokraj šljunčanog parkirališta uz Velesajam, između Inine zgrade i hipodroma, gdje je u to doba prolaznika bilo vrlo malo, a policije niotkuda. Jurila je onuda više puta tijekom večeri. Twingo se tresao, no potegao bi do stotke. Oduvijek je htjela biti sprinterica. 

Za dva je tjedna već imala punu kontrolu nad autom i u punoj je brzini vozila cijelom zapadnom granicom parkirališta. Ali kad je te večeri opazila siluetu na cesti, niti pedeset metara ispred Twinga, osjetila je kako joj se gležanj desne noge počinje nekontrolirano trzati i, umjesto da je usporila, dodala je gas. Muškarac je odletio u zrak poput čunja u kuglani i otkotrljao se na šljunak, a Twingo je zakrivudao i okrenuo se na lijevi bok.

Vanja je, sljubljena sa staklom, neko vrijeme osluškivala svoje teško disanje, a onda je otkopčala pojas i iskobeljala se iz auta. Nije bila ozlijeđena, a ni gležanj joj se više nije trzao. U daljini je vidjela kako pokraj Muzeja suvremene umjetnosti prolazi nekoliko automobila, dok je na parkiralištu, kao i svake večeri, bilo pusto.

Mladi muškarac ležao je sav krvav nedaleko od stupa javne rasvjete. Tako obasjan, kao da je čekao da netko ispred njega povuče kazališni zastor, ili da ga barem prekriju plahtom, jer završni čin je gotov. No još je bio živ i, kad mu je Vanja prišla, otvorio je oči.   

– Ne mogu… disati – rekao je, a potom skupi usne i napregne oči. – Vanja, jesi to ti?
– Ja sam, Dinko… Ja sam.
Dinko ju je prvi put vidio s nasipa pokraj stadiona. Vraćao se s cjelodnevnog kupanja na otvorenom bazenu preko puta, baš se bio lijepo rashladio, a ona je lila znoj trčeći tko zna koji krug. Bila je sva mokra i slijepljena, male gaćice uvukle su joj se u stražnjicu, i taj je nadnaravni prizor upornosti i ljepote toliko oduševio Dinka da je djevojku pričekao na izlazu iz stadiona i bez uvijanja je pozvao na večeru. Ona ga nije ni pogledala, ali ju je on idući put dočekao s loncem punim rižota od vrganja.

– Ja sam kuhao – rekao je podigavši poklopac.
Vanja se nasmijala i pomirisala jelo.
– A s čim ćemo jesti? – upitala je.
Dinko je ponio papirnate tanjure i plastični pribor za jelo. Večerali su na savskom nasipu, uz komarce i polugole šetače, po Jadranskom mostu strujali su automobili i tramvaji, a jedan je ribič tiho psovao jer prljava rijeka tog dana nije bila darežljiva. Vanji se sve činilo insceniranim i izvještačenim, oslikano vodenim, mutnim bojama na platnu koje će netko srušiti ili rasparati. Ali Dinko je bio stvaran i to je dokazivao iz dana u dan. Dolazio je na svaki njen trening, išao na sva natjecanja, bodrio je s tribina i kad je na cilj stizala posljednja.

– Ti si lud – govorila bi mu tada. – Šta ti ovo treba, kuharu? 
Ovo mi ne treba – odgovarao bi. – Ali ti mi trebaš.
Licemjerni gad. Bio je uz nju sve dok nije zaradila rupturu ligamenata. Istina, posjetio ju je u bolnici, ali onda se izgubio, čak je i broj mobitela promijenio. Vanja je ostala zbunjeno piljiti u zidove i asfalt, u taloge kave i pokretne odraze u izlozima. U takvom ju je stanju pronašao Sven.

Krvavu i slomljenu.
– Sve me… boli – pokušao se Dinko pomaknuti.
– Miruj – kleknula je ona pokraj njega.
– Otkud ti… ovdje, Vanja?
– Lea mi je rekla da radiš blizu Velesajma. I tako.
– I tako… ti navratila, a?
Dinko je svoje skrhane riječi sastavljao slabim sluzavim ljepilom. Nije mu ostalo još mnogo snage.
– Zašto si se sakrio? – upitala je ona.
– Nisam… nisam se…
– Nego?
– Morao sam… otići. Ne podnosim… bol.

Vanja je dlanom protrljala čelo. Svi su oni debili.
– Mislila sam da si stvaran – rekla je. – Da nisi samo slika.
– Svi smo mi… slika. – Pokušao se nasmiješiti, ali mu je iz usta potekla krv. – Je l' možeš… pozvat… Hitnu?
Ustala je, neko vrijeme gledala u travu pokraj ceste, pa izvadila mobitel iz džepa. Koji je sada broj Hitne pomoći? 194? 112?
– Pa daj… zovi više – zastenjao je Dinko. – Kozo… nedojebena.
Vanja je zadrhtala i nemoćno čekala da se ekran mobitela zatamni. Prenula se tek kad je na staklu ugledala svoj odraz. Iznad glave joj je, poput europske krune na vozačkoj dozvoli, svjetlucala žarulja ulične rasvjete.

Nagnula se u startni položaj i potrčala.

Mladen Kopjar (Zagreb, 1975.) diplomirao je pravo i bibliotekarstvo. Objavljuje prozne i dramske tekstove, te prevodi s engleskoga jezika. Na Hrvatskom radiju emitirane su mu 22 radiodrame i niz priča. Piše i za televiziju. U mnogim časopisima je objavljivao kratku prozu za odrasle čitatelje, i za djecu i mlade. Priče su mu uvrštene u dvadesetak čitanki za osnovnu školu. Objavio je zbirku priča Veliki Bijeli, zbirke radiodrama Plava kuverta i Otrovne žlijezde, te dvanaest knjiga za djecu i mlade. Za zbirku priča i pripovijetki Ljubav, padobranci i izvanzemaljci dobio je nagradu Ivana Brlić-Mažuranić. Živi i radi u Varaždinu.