Autobusne bilješke

Selvedin Avdić autor
Foto: Adrijana Vidić
On the road

Autobusne bilješke

Donosimo ulomak iz neobjavljene knjige Autobusne bilješke Selvedina Avdića koja izlazi na jesen
Autobusne bilješke Selvedina Avdića nastale su, gle čuda, u autobusu ili barem na tu temu, s iznimkom zadnjeg ciklusa Putovanja po sobi, koji je nastao, kao što mu ime kaže. Bilješke su podijeljene u cikluse: Autobusi i njihovi šoferi, Peroni, Saputnici, Migranti, Putnici, Kroz prozor, Knjige i novine, Odmorišta, Putovanja po sobi. Premda ih je dobar dio prvotno objavljivan na autorovom Facebooku, sve bilješke su prilog usporavanju vremena i poziv na odmicanje pogleda od ekrana i na promatranje, osluškivanje i promišljanje svijeta oko sebe. Stari recept za novo vrijeme koji ćemo ukoričen u izdanju Naklade Jesenski i Turk moći čitati već tijekom rujna.

Lica slabo pamtim, a imena obavezno zaboravljam. Ne znam procijeniti ljude, a volim ih posmatrati.
Dosadno je gledati ih tamo gdje to oni očekuju, na prijemima, zabavama, defileima i sličnim paradama, jer se na takvim mjestima svi trude biti drugačiji od ostalih pa na kraju izgledaju jednako izvještačeno. Lijepo je, recimo, gledati ljude na autobuskim stanicama – kad se opraštaju, zamišljaju šta ostavljaju iza sebe, šta ih očekuje, razmišljaju šta su propustili, izgubili, proćerdali, koga su iznevjerili, broje kofere, pipaju novčanike, pregledaju džepove, ravnaju revere, ne mogu sakriti strepnju, uzbuđenje, nervozu, znoje se, crvene, zijevaju... Mogao bih cijeli dan sjediti i samo posmatrati.
(Iz romana Kap veselja)

Autobusi i njihovi šoferi

1
Za nas život stoji. Samo nam se čini da se pomjeramo.
Kao kada sjedimo u parkiranom autobusu − vozilo pored našega polazi sa perona a nama se učini da se i mi krećemo. Ali ne, nigdje mi ne idemo. Vrijeme prolazi, život stoji. Sjedimo u parkiranom autobusu.

82
Vozovi imaju kolodvore i perone. Tu su drama i romansa.
Autobusi imaju stanice i stajališta. Tu se čeka, tu se stoji.
Vozovi voze u ritmu bluesa.
Autobusi stenju.
Vozovi imaju pjesme, njih ispraćaju muškarci u čuvenim, plavim, kišnim mantilima.
Autobusi imaju viceve, njih dočekuju ljudi u kineskim "Nike” vjetrovkama.

Vozovi otmjeno stare. Čak i dok ih ubijaju za njima plaču filmski partizani.
Autobusi trule. Rintaju od zore do jutra, kao balkanski bauštelci.
Kad lokomotive umirove pretvaraju ih u spomenike čitavim epohama.
Kad autobusi umru, nikoga ne zanima gdje odlaze.
Mogu se ovi redovi sažeti:
Vozovi su seksi, a autobuse niko ne jebe.
Ipak da dodam prije nego što uđem u autobus:
Ljudi koji umišljaju da su vozovi, često završavaju kao autobusi.

3
Mislim da sam prije desetak godina imao dobru šansu da smanjim svakodnevnu nervozu samo da sam imao bolju koncentraciju. Putovao sam autobusom i posmatrao krajolik kroz koji smo prolazili. Odjednom, bez ikakve najave, kao da mi je neko ispred očiju postavio filter, svijet mi se učinio sasvim drugačijim, s bezbroj mogućnosti prema kojima treba samo pružiti ruku. Bile su to sasvim male stvari, ali dovoljne da mi promijene život ukoliko im se posvetim.
Zaspao sam s čelom na staklu i uz te umirujuće misli. Kada sam se probudio zaboravio sam sve što sam vidio, razumio i zaključio. Koliko god sam pokušavao da se prisjetim, ništa nije ostalo izuzev slike ribara koji ispod kišobrana, u savršenom miru, mota cigaru jednom rukom. Zbog toga mi je danas, od cijelog tog spektakularnog “otvaranja svijeta” ostala samo želja da postanem ribar.
I to onaj prijeratni: sa zelenim ruksakom na leđima, u njemu Badelov konjačić za ribara, a za ribe Zdenka sir i vekna hljeba. Da sve radim kako se nekada činilo − do okuke rijeke dođem lokalnim vozom, siđem do vode, naložim vatricu, postavim lončić s kafom na nju, smotam cigaru jednom rukom i sjednem na kamen.
I onda polako, natenane, zaboravljam jednu po jednu stvar.

4
Kad su sve mogućnosti iscrpljene, korisno je sjetiti se da pored nekog potoka postoje dva kamena na kojima vrije voda za kafu.
Komad sira, kriška hljeba, tri pelinkovca, pola limuna, tri cigarete… I to je, otprilike, to.
Ali, prije toga ima puno posla da se zategne sve što je nabrano.
Čitam novine u kojima Drago Mlinarec kaže:
"Razmišljao sam uvijek je li moguće proživjeti život, a napraviti najmanju moguću kolateralnu štetu..."

slika putnika u autobusu

46
Vruće je, smrdljivo, ljepljivo… Kao u utrobi neke velike životinje. Kao u Pinokiovom kitu.
Kao u autobusu sa pokvarenim hlađenjem. Treba otvoriti prozore, ali niko se ne miče, vrućina nas je ošamutila.
Čitav život bježim u sebe. Doći će dan kad više neće biti mjesta.

55
Kada se izgovori ona zvuči pretjerano, kao upozorenje maloljetniku pred prvi noćni izlazak.
Čini se pretjeranom i kada se napiše – kao najava za film strave i užasa na televiziji.
Ali, sasvim je istinita. Evo, ova rečenica:
“Autobusi odvoze ljude da ih više nikada ne vrate.”

104
Vozač škilji kao Lee Van Cleef.
− Hoćeš li da vidiš milion maraka?
Pita me i izguruje iz kafane. Pokazuje veliki crni autobus.
− Milion maraka! Valjal?
− Ko lutka, kažem i vidim da je sretan.
Stojimo na peronu i zurimo u autobus. Novopečeni milioneri, molim lijepo.

106
"Autobus za Minhen neka sačeka"!
Naredi glas dispečera.
Prozvano vozilo posluša naredbu, ugasi motor i sjede. Na jednom prozoru zadrhti zavjesa.
I to je sav otpor koji je pružio mali bosanskohercegovački autobus zaustavljen na svom putu za Evropu.

Peroni

54
Smoki je izgažen u finu, zlatnu prašinu. Putnici preskaču golubove. Zbog udaraca stopala ne čujem dispečera. Možda nešto važno ima da nam kaže? Nešto kao:
“Progledale sve jazbine i kanali.”
Ili:
“Strahovi su konjunkturni, od njih se dobro živi.”

90
Žena sjedi na peronu i prodaje čarape i mlijeko.
Kaže mi:
− Pamuk sto posto. Tri za dvi marke.
− Mogu li jedne za jednu marku?
Razmišlja, pa nevoljko kaže:
− More.
Odlazim, a ona dobacuje:
− Dobro si pazario. Takve čarape za jednu marku.
Prolaznici me prezrivo gledaju. 

92
Pitam konobara, ljubazno:
− Imate li možda neki jazz s trubom, malo mutnijom? Da slušam dok pijem pelinkovac.
Odgovara, najljubaznije:
− Na žalost nemamo, posljednji smo potrošili sinoć oko 22 sata.
− Ništa onda, jednu kafu. Kraću.
− Stiže.

99
Pijemo kafu na benzinskoj pumpi. Sjeda preko puta. S gadljivom grimasom zvjera oko sebe. Prsti ostavljaju vlažne mrlje na metalnoj površini stola.
− Vama je sve u redu, Vama ništa ne smeta, Vama ne smrdi u autobusu? − pita me.
Ima sitne zube, kao presječene napola. Mrak oko benzinske pumpe liči na zidove premazane katranom. 

107
Sjedim u kafani.
Uđoše dvije djevojke, razgledaše prostoriju i jedna reče:

Šta je ovo, nema nikoga?
A ja sjedim u mojoj najljepšoj košulji.

118
Konobarica u staničnom bifeu ponovo je napunila šoljicu do vrha. Posmatra me iza šanka. Oprezno spuštam kašičicu u tekućinu. Kafa prelijeva preko ruba šoljice. Vidim da je to veseli. Sve je manje ljubavi na ovome svijetu.

123
Autobus kasni. Već sat vremena zurim kroz staklo staničnog bifea. Dispečer javlja da ću čekati još sat.
Da li sam život mogao korisnije potrošiti?
Heigo Kurosawa, brat reditelja Akire, za život je zarađivao kao komentator nijemih filmova. Kada su u Japan stigli prvi zvučni filmovi njegov posao je postao beskoristan. Nije mogao podnijeti toliku povredu časti. Počinio je harakiri.

Porodica Avdić, na svu sreću, nema korijenje u samurajskoj tradiciji.

Selvedin Avdić (1969, Zenica) radi kao urednik online magazina Žurnal. Objavio je zbirku priča Podstanari i drugi fantomi, romane Sedam strahova, Kap veselja i „intimnu monografiju“ Moja fabrika. Roman Sedam strahova objavljen je u BiH, Hrvatskoj, Srbiji, Makedoniji, Egiptu, Turskoj, Velikoj Britaniji, Danskoj i Španjolskoj, a u pripremi je slovensko izdanje. Ušao je u širi izbor za IMPAC Dublin Award i u uže izbore za Science Fiction and Fantasy Translation Award u Kaliforniji, nagradu Jutarnjeg lista i Meša Selimović. Britanski Guardian uvrstio je roman među najbolja paperback izdanja objavljena u 2014. Prema motivima Moje fabrike postavljena je nagrađivana kazališna predstava. Roman Kap veselja objavljen je dosada u Hrvatskoj i BiH, a u pripremi su makedonsko i englesko izdanje.

Saputnici

16
− Noću ne otvaram prozor. Magla svijetli oko napuštenih kuća.
− Ne plaši se. To je samo fosfor iz kostiju bivših stanara.

17
U vrijeme praznika autobusi su puni bivših zemljaka. Lako ih je razlikovati, veseliji su od ostalih putnika i neprestano nekome nešto pokazuju kroz prozor. Uživam u njihovoj radosti.
Očekuju da sve bude isto u gradovima koje su ostavili. Stare prijatelje doživljavaju kao čuvare muzeja. Razočaraju se kada vide da ništa nije isto, da su eksponati izblijedili, oštećeni ili ukradeni, da prijatelji stare, postaju zaboravni i mrzovoljni.
U povratku se ljute na vozače autobusa:
“Kakva je ovo seljačka muzika?”

9
Aleksandar Makedonski imao je oči različite boje – zelene i plave. Govorio je da u svemu može vidjeti dvije strane.
Muškarac preko puta pokazuje kroz prozor i kaže saputnici:
“Ako su ona polja minirana, kako je trava pokošena?”
Ona se okreće prema meni i namiguje.

26
Ne mogu se sjetiti ko je napisao rečenicu:
“Njegov um bio je kao otvorena ladica s noževima”.
Flannery O’Connor?
Mogla bi.
D. H.?
Mogla bi.
Treba mi ta rečenica. Upoznao sam osobu kojoj savršeno odgovara.

31
Plitko diše od uzbuđenja
iako će putovanje trajati tek sat.
Staklo je mutno i blijedo je jutro
a njega veseli svaki novi prizor.
Ne poznajem ga, ali osjećam −
njegova radost preliva se u mene.
Nas dvojica smo međuopštinski pustolovi.

34
− Znaš li koliko u autobusu ima lijepih žena?
− Ne znam.
− Osam.
Onda kaže tiše, za sebe više:

"A, tek smo krenuli...”

41
Kaže mi da popravlja stare kuće oko Dubrovnika. Englezima, penzionerima.
“Svaka greda koju stavimo mora bit stara. Vole stare stvari. Englezi. Penzioneri.”
Putnici cokću jezicima dok on otvara drugu pivu.
“Al’ klozeti su im moderni. Sve mora bit na dugme.”
Srče pjenu sa konzerve.
“Tako da ti je to jedna prevara. Ne treba im ništa vjerovat što govore. Glumci.”
(…)