Albert

Portret Ivica Prtenjača
Vožnja i čekanje

Albert

Ulomak iz novog, upravo završenog romana Ivice Prtenjače pod nazivom "Albert"
Radnja cijelog romana događa se jedne olujne noći na pustom trajektnom pristaništu, u kabini jednog lijepoga automobila, pa se dosta sluša radio, posebice jedan esej o slikarstvu Jacksona Pollocka, razmišlja se o kretanju kaplje, njezinom unutarnjem treperenju, o psihičkoj bolesti, vožnji, utočištu za zlostavljane žene, o prelijepim blizankama, o Lyonu, Porscheu 911 bi turbo i naravno o erosu utopije, o njegovom krahu i vječitom uzmaku

Tri kratka: Ivica Prtenjača o novom rukopisu

Predstavite ukratko vaš novi rukopis. U kojoj je fazi i kada očekujete da će biti objavljen u formi knjige? 

Riječ je o romanu, zove se Albert. Završen je, no s knjigama to nikad ne znate. U svakom slučaju planiram ga objaviti čim prije, točnije nakon što objavim knjigu kratkih priča koja još nije gotova. Dakle kao što zasigurno opažate vrijeme je u jeziku zabavna kategorija. Na terenu stvari stoje drugačije, evo i petlu vreme ide.

Kako se tekst pozicionira u odnosu na vaše dosad objavljene knjige? U čemu se vide kontinuiteti a u čemu odmak od dosad napisanoga? 

Mislim da je raznolikost knjiga u poetskom odjeljku mog stvaranja svojevrsni antipod sličnosti mojih proznih tekstova. Dakle koliko god sam s poezijom mijenjao strategije, kože i jezike, toliko sam u prozi ostajao postojano dosadno predvidljiv. Meni je to zgodno, znate, u poeziji putujem, u prozi se ubijam na kauču. No šalu na stranu, ovdje je riječ o kratkom romanu u kojem se bavim žudnjom za utopijom. 

Možete li nam pokušati približiti vaš novi tekst oslanjajući se na koordinatni sustav već postojećih knjiga i autora, filmova, glazbe, pop-kulture? Oslanjajući se na metaforu? 

Budući da se radnja cijelog romana događa jedne olujne noći na pustom trajektnom pristaništu, u kabini jednog lijepoga automobila, dosta se sluša radio, posebice jedan esej o slikarstvu Jacksona Pollocka, razmišlja se dosta o kretanju kaplje, njezinom unutarnjem treperenju, o psihičkoj bolesti, vožnji, utočištu za zlostavljane žene, o prelijepim blizankama, o Lyonu, Porscheu 911 bi turbo i naravno o erosu utopije, o njegovom krahu i vječitom uzmaku.


Oprostite, gospodine, znate li kud se ide  za Lopaču? 

Njih dvije, srebrnih kosa, držeći se pod ruke, prišle su mi na hodniku Psihijatrijske bolnice i pitaju za put prema drugoj takvoj bolnici. Tihe su, čiste i u lijepim ogrtačima, čekaju odgovor. Sami smo na širokom i pustom hodniku u čijem dnu vidim granu palme i sunce kako se penje po njezinim ovješenim listovima. Čujem kako negdje vrti miješalica za beton. Kako šumi vjetar u krošnjama i kako netko gura kolica s posteljinom po dvorištu. Stražnji lijevi kotač se rasklimao i drhti dok se ostali pravocrtno kreću. Dvojica bolesnika guraju bjelinu kroz sunčan, zimski dan. 

Znate li? podsjeti me jedna od onih žena koje stoje preda mnom. 

Ne znam. 

Eto, ni on ne zna. 

Produžuju dalje do kraja hodnika, do zaključanih vrata pa se okreću, sve držeći se pod ruku i polaze na drugu stranu, prema palmi i sunčevom jeziku. Ne znam, a znam, hoću im reći dok prolaze kraj mene, znam gdje je taj put i kako se stiže u slično. Sam to svakodnevno nebrojeno puta učinim, kad bih znao biti prema vama iskren, rekao bih da i nema neke razlike između ovog mjesta i Lopače, da se na taj, kao ni na mnoge druge putove ne isplati kretati. One se vraćaju i ja spremam svoj odgovor, znam, reći ću, sve znam čak ću vam i rukom pokazati smjer prema oblaku koji će vas ponijeti. Znam! 

Evo ih, prolaze bez da me i promotre, šute, a onda me ona niža opazi i skrene pogled prema bijelom dugačkom zidu na kojeg je sunce odbacilo naše sjene. Znam gdje je put za Lopaču, skoro ozaren zbog druge prilike, govorim. 

Neka znaš, neka znaš, odgovara mi gospođa koja je pružila ruku i raširila prste, da ih usporedi sa sjenom na zidu hodnika, u prizemlju Prvog odjela. Sačekao sam da mi sestra s crnom kosom koju je obujmila kopčom sa zlatnim dupinima otključa vrata pa da se uputim prema automobilu donijeti veliku kutiju s pelenama što sam je kupio u Medikinoj trgovini na bivšem Beogradskom trgu u gradu. Bila je to velika i teška kutija ne kojoj je pisalo 4x30, a ja sam, dok sam je izvlačio preko preklopljenog prednjeg sjedala, skoro vedro izračunao da je riječ o još sto i dvadeset dana života, puna četiri mjeseca. Ta mi se vedra krletka brzo raspala kad sam shvatio da ne znam koliko inkontinentnom čovjeku s psihičkim teškoćama dnevno uopće treba pelena, možda će se to smanjiti na samo tridesetak dana, možda i manje. Taj život mislim. Ta projekcija filma pred praznom dvoranom dok vani još jedino vrane grakću i iz visine bacaju negdje nađene, već trule orahe da ih razbiju na asfaltu pa onda kljunovima skupe njihove iznutrice. I kako je taj jezik neprecizan, pomislim. Iznutrice oraha, nisu li to ili jesu samo organi? Ima li orah iznutricu?  Jezgra? Ali ne može biti jezgra, ta je orahova iznutrica razvedena i naborana, skoro po sredini presječena onim ojačanjem kore, nije jezgra. Iznutrica je.

 

Palma je vrlo lijepa. Njezine su grane raširene poput činela na dvostrukom setu bubnjeva. I slično sjaje. Donekle i slično šušte.

Popodnevni koncert, točnije pokazna vježba sviranja bubnjeva, skupilo nas se petstotinjak, na brzinu, bez ulaznica, samo po žamoru što je prostrujao gradom i nekim kafićima, po glasu što se spustio niz trg, zakovrčao na zidu tržnice i odbio sve do kluba u koji je, s blistavim osmijehom, ulazio Billy Cobham. Sjeo je iza svojih palmi, među prste svake šake umetnuo po tri palice i za početak, tako je rekao, for early beginning, šuštao desetak minuta u svim mogućim rasponima i ritmovima.

Obujmio sam svoju kutiju s proročanskom brojkom i vratio se pred vrata Prvog odjela, pozvonio i čekao. Uz mene su prošla trojica bolesnika, nosili su posteljinu u rukama, svaki tek po nekoliko plahti. Pozdravili su i ja sam tri puta odzdravio. Imali su prevelike papuče, bijele, sa strane umrljane prašinom, ljuljali su se u njima kao nesvikli ljudi u prljavom i razgaženom snijegu. Hodali su po tupom strahu, sa svojim zastavama u rukama.

Tamo, pokazala mi je. Sredinom hodnika pronio sam tešku kutiju s pelenama i u sobici na dnu podignuo je na visoku policu. Oči su mi bile točno u ravnini matematike s nepoznatim varijablama. Odlučio sam se za najdužu mogućnost. Žena koju sam dovezao u bolnicu živjet će još najmanje sto i dvadeset dana, nakon toga njezin put mjerit ćemo godinama.

Kad smo se vozili ovamo pričala mi je kako je kao djevojčica bila gladna. Kako su gladni bili i njezina sestra i brat. Otac je poginuo, pao je s kombajna na obližnjem zadružnom dobru. Majka ih je hranila mlijekom, sirom i jajima. A kad bi toga ponestalo jeli su samo kruh. A kad je i brašna ponestalo nisu jeli ništa osim onoga što bi im neki također siromašni rođaci dali ili što bi ubrali na nekoj od ogradica u kojima su pokušavali nešto uzgojiti. Ne znaš ti što je glad, jesi ti nekad bio gladan? Svaki dan, nekoliko puta sam gladan, pokušavao sam okrenuti na humor. Ne zajebavaj, ej čovječe, znaš li ti što je glad? Ne znam. Daj mi sok, žedna sam, molim te. Pružio bih ruku u široku ladicu na vratima automobila, u vožnji joj otvorio tangerinu, držao je ispred njezinih usta i drhtave, neprecizne ruke kojom si je pomagala. Uh, ovo je gušt. Sad bih jednu zapalila, mogu? Stat ćemo, može, pa ćeš i u wc, što kažeš. Super. I tako smo putovali, dugo, sporo, s pauzama u kojima bi ona obavljala svoje malene ljubavi prema tijelu. Tako se odmarala od mržnje koju je često osjećala prema svojim mislima. 

Trenutak je to u kojem se Billy Cobham uz jedan tihi, puteni uzdah koncentrira  na sviranje dvostrukog bas bubnja. Ovako to radimo pedalom, rekao je uz smiješak. A mi smo začuli najdivniji potres od vremena kad su se planetom raštrkali kontinenti, kad ih je velika svraka bog bacio iz visine na asfalt jedne bajalice o postanku svijeta. Kad su se te iznutrice otkotrljale kroz oceane, kao što se evo ja kotrljam prema izlazu, prema palmi i jednom vrisku koji dopire izvana, sa svjetla i uznemirujuće slobode, putovanje je moglo započeti. 

Pogledao sam još jednom kroz odškrinuti prozor ordinacije, vidio sam je kako sjedi i čeka da je odvedu do sobe. Bila je mirna, izgledala je i spašeno i užasnuto istovremeno. Kako je to moguće mislim, koliko slojeva tamne vode postoji u jednom običnom jezeru, koliko u Bajkalu ili Marijanskoj brazdi. A kroz sve te slojeve treperi nešto, provlači se život, sprema se za rođenje i smrt, za promjenu svoga mjesta u kaplji. E to, ta slika je ono što nosim, točnije vozim sa sobom sve do velikih metalnih vrata što ih je portir pokrenuo preko malene sklopke u svojoj kabini. 

Kaplja u kojoj nešto treperi. 

Skrenuo sam lijevo i pokušao doći na kraj ceste, na rub otoka. To nije bilo teško, važno je bilo samo voziti u suprotnom smjeru od dolaska, logične su  kaplje otoci, rub je blještav, obrubljen drugim kapljama i slučajnostima drugih života. Uz put, na livadici je groblje.

A oko njega barke i gliseri, brodovi na zimskom vezu. Izdignuti na prikolice ili nosače, zamotani u cerade, nasukani u zimsko sunce kao vrlo debeo čovjek na svoj kauč. Ispod njega zavukao se čovjek u rasparanoj jakni, pokapanim trapericama, s maskom na licu i alatom u rukama. Brusi, struže staru boju s nepomičnog, pokatkad uzme i široko dlijeto, žestoko uklanja stare naslage kita i osušenog morskog bilja. Čovjek kleči pod brodom, on je jedino ljudsko biće koje sam vidio izvan bolnice. Otok je osunčan, zasićen građevinama razbacanim po livadicama, među tim golemim kućama vijugaju uski puteljci, veliki tek da po njima prođe jedan automobil. Otimalo se, gradilo se bez ikakva plana o prolasku vatrogasaca ili hitne pomoći. Sad, kad dolaze turisti sa svojim velikim automobilima, kad se oni trebaju zavući do kuća s apartmanima, sve postaje ozbiljniji problem. Tako ljudi misle. Vatra gori, srce se raspada, cestica je preuska. Ali turisti moraju imati svoj komfor, zašto bi nam zaboga dolazili, ako nismo u stanju napraviti normalnu cestu, zdvajaju iza svojih čvrstih betonskih zidova, u svojim dvorištima rovovima. Nigdje nikoga. Ni pred trgovinom u kojoj kupujem češko pivo, tamo nema čak ni mačaka. Pusta zima na otoku s bolnicom. 

Okrenuo sam na kraju slijepe ulice, stisnuo gas i ubrzao prema trajektnom pristaništu, ono je smješteno sa sjeverne strane otoka. Bitve zure u planinu, Velebit zuri u bitve. Ali prije toga, vozim kroz dim, netko pali korov i bura što pojačava utiskuje ga u proreze na mom automobilu. Uskoro se uspinjem na brdašce odakle ću se samo spuštati prema trajektnoj luci. Ovdje nema kuća, nema strugača, trgovine, bolnice, kioska, pumpe, ovdje nema ničega, samo kamenjar i plemenita inzularna golotinja. Ona koju posjeduju anđeli na zabatima, ali opet nešto čišća, osnovnija. Ovdje bi, pomislim, bilo sjajno napraviti veliki nudistički kamp. Ovdje, u ovoj golotinji. Zastao sam uz cestu, na proširenju, da osmotrim poziciju za ulaznu kapiju, malo niže, pod golemom stijenom za recepciju i da izvažem kut pod kojim sunce pada na rub kamenja i mora, da uračunam ljetni pomak, da sve to onda iscrtam zamišljenim stazama između parcela sa šatorima i prikolicama. I da posadim, kao rijetku biljku restoran, toalete, tuševe i otvoreni bar s pogledom prema plavetnilu. Vidim i zgodno mjesto uz cestu gdje će niknuti veliki pano s imenom kampa, u ta tri slova bit će razbaškarena cijela filozofija ovog mjesta i trenutka, Sea, Stone and Sky – naked experience in the middle of nowhere. Tri velika S u tri različita tonaliteta plave, u pozadini siluete ljudskih tijela na putu za plažu. Obline udaraju u zrake sunca, zrake sunca tuku u kožu. Krasnih li opreka, bitva Velebit, oblina zraka, skoro mi ponestaje daha dok naginjem smeđu Kozel limenku. 

Bura je pojačala, more se pjeni, dalje u kanalu uzdižu se lijevci od sitnih kapljica, čini se kao da plešu. Primjećujem da se u mom kampu sve trese, da podrhtavaju travke, da sam sam pred lukom u kojoj nema ni automobila ni broda. Hoću li danas uopće otići odavde, što će se dogoditi?

Dohvatio sam jaknu sa stražnjeg sjedala i izišao da bolje osjetim vjetar, puhao je na udare, pokatkad bi me skoro pomaknuo s mjesta. Bio sam sam na širokom asfaltiranom platou, među iscrtanim stazama označenim brojevima, u posolici što je kovitlala po smeću i zapinjala za nekoliko bačava starog motornog ulja. Netko ih ovdje ostavio, puštajući ih da mi nagrđuju pogled na SSS s morske strane. A znamo da je to ključno, taj prvi pogled. U svakom slučaju stojim kraj tih bačava oko kojih se proširila tamna i masna mrlja, a na nju zalijepili odbačeni opušci i papirići, čak i jedan iskorišteni kondom, osušen kao kora na vrlo starom bureku. Poći ću do kućice na kojoj piše karte i upitati za trajekt, na kraju i kupiti kartu, mislio sam. Brzo sam došao do zatvorenog prozora na zidu iza kojeg je jedan čovjek sjedio za plavičastim ekranom televizora i gledao sapunicu. Otvorio je tek centimetar i prije nego ću zaustiti rekao da trajekt ne vozi zbog loših vremenskih prilika. Zbog bure, bio bi ljudskiji, pametniji odgovor, ali to nisam začuo. Dobio sam samo frazu kojom me je otresao s tog prozora kao što nepažljivi ljudi u tramvaju otresaju perut s ramena. Brzo i bez svijesti o suputnicima. A kakva je prognoza, kad će opet voziti, pitam. To nitko ne zna, odgovara čovjek iz tople i zagušljive prostorijice. Okrećem se bez zahvale i hodam po asfaltnoj pustinji, po kojoj vjetar gura limenku, do svoga automobila, sjedam i malo spuštam naslon sjedala. Zaspat ću, ako trajekti i počnu voziti, probudit će me već nekakav zvuk, huk motora ili kakva sirena. Spuštam široko sjedalo svog renaulta, podižem noge na suvozačko, a onda se namještam ukoso, navlačim jaknu da se njome pokrijem. Bura je ušla i u espace, njezina hladnoća produžava vrijeme. Vrijeme je nepotkupljivo i sporo, njemu pripada ova nelagoda i tama što pada po pristaništu, mojim očima, po velikoj šalici s kavom tamo u kućici. Uskoro se otvaraju vrata i čovjek izlazi pljunuti, navlači jaknu i zaključava, sjeda u svoj automobil i odlazi. Očito je stigla vijest o obustavi trajektnog prometa, ili ga je žena na mobitel pozvala da dođe kući i prepili kost pršuta jer joj ne stane u lonac. Ili treba rasjeći zeca što joj ga je otac donio iz lova, a ona će ga pripremiti baš danas, za svoj sutrašnji imendan. Možda je netko umro. Ali onda prodavač karata ne bi tako žurio, to sam siguran.

Ivica Prtenjača rođen je 1969. u Rijeci. Objavio je više knjiga poezije i proze od kojih su najpoznatije Pisanje oslobađa, Uzimaj sve što te smiruje, Brdo, Tiho rušenje i Plivač. Knjige su mu  prevedene na engleski, njemački, poljski, bugarski, makedonski i nizozemski jezik. Živi i radi u Zagrebu kao radijski autor i slobodni umjetnik.