Dodijela Nagrade Janko Polić Kamov

Slika Janko Polić Kamov

Dodijela Nagrade Janko Polić Kamov

Nagrada "Janko Polić Kamov" bit će "uručena" virtualno 17. studenoga u 12 sati na platformi Zoom
00:56
Zagreb

Nagrada "Janko Polić Kamov" koju dodijeljuje Hrvatsko društvo pisaca ove godine bit će "uručena" 17. studenoga (na Kamovljev rođendan) virtualno preko platforme Zoom. Nagrada se dodijeljuje za najbolje književno djelo objavljeno do 1. srpnja 2019. do 30. lipnja 2020. godine.

U finale ovogodišnje nagrade ušli su:
Darko Cvijetić: Što na podu spavaš, Buybook, Sarajevo, Zagreb, 2020.
Branislav Glumac: Iza ugla, ogledalo, VBZ, Zagreb, 2020.
Stipe Grgas: Zablaće, MeandarMedia, Zagreb, 2019.
Nada Topić: Stope u snijegu, MeandarMedia, Zagreb, 2019.
Neven Ušumović: Zlatna opeklina, Sandorf, Zagreb, 2019.

Žiri je radio u sastavu Andrea Zlatar Violić, Velid Đekić i Nikola Petković.
Obrazloženja za pet finalista:

Darko Cvijetić:  Što na podu spavaš (roman)
Roman Darka Cvijetića  Što na podu spavaš  atipična je pripovjedna proza koja kombinira različite tehnike iskazivanja, od narativnih, dijaloških i opisnih scena do osobnih pisama, dnevničkih zapisa i poetskih fragmenata. Razlomljena u 33 poglavlja, ovu prozu na okupu drži jak autorski Cvijetićev glas, iako i sam pripovjedno razlomljen u mnoge glasove.  Ratna, sad već bezvremena sadašnjost, nabijena je emocijama: strahom, nemilosrdnošću, nesrećom. Trauma  zločina ujedno je i trauma krivnje, trauma odluke je i trauma nemogućnosti donošenja odluke, trauma sudbine. Svima njima je gubitak jedini zajednički nazivnik.

Branislav Glumac: Iza ugla, ogledalo
Knjiga Branislava Glumca Iza ugla, ogledalo iznenađuje, a zapravo to ne bi trebala činiti. U životnoj dobi kada se ustaljeno poseže za formulom koja izjednačuje godine i smirenje, Glumcu ne pada na pamet smanjiti intenzitet vlastitog poistovjećenja života sa strašću, a strasti s umjetnošću. Nije u takvu gardu nov, ali stupanj poistovjećenja, s njime i stupanj javnog priznavanja tog poistovjećenja, teško nalazi pandana. A opet, zašto i bi, kad već samo pogled na njegovu radnu biografiju upućuje na produktivnost kojoj se može tek zavidjeti.
Knjiga iznenađuje vulkanskim erosom pisanja koji ostavlja iza sebe mnoge mlađe ljubavnike i bojovnike pera, da ne kažemo tipkovnice. Glumca zapravo u ovoj knjizi nije briga ni za kakve formule, tematske i formalne, inovativan je kao kakav mladac kojemu je mijenjati svijet. Žanrovske granice ne znače mu ništa, pa knjiga u jedno intermedijsko okrilje stavlja prozne zapise, poetske tekstove, dramske stranice, feljtonistiku, intervjue i fotografije, a sve začinjeno zapisima drugih autora o njemu samom, stvarajući tim postupkom osobno ogledalo kakvo dosad u domaćoj književnosti nije viđeno. A ono što u njemu mi vidimo, zavirujući ponad Glumčevih ramena, fragmentirana je rekapitulacija vlastite biografije, momenata iz ovdašnjega kulturnog života te iskusničkih razmišljanja o umjetnosti, što će reći seniorskog pogleda unatrag, na što se nadovezuju postupci kojima gradi tekst u tolikoj mjeri vitalistički da pomišljate kako imate posla s autorom pred kojim se sve tek otvara.

Stipe Grgas: Zablaće (poezija)
Hartija, odnosno papir po kojemu je svoje stihove pisao Janko Polić Kamov, bila je ištipana. Papir, izrijekom tvrdi Stipe Grgas, kojega u svojemu pjesničkom prvijencu koristi, nije prazan. Prepun je bjeline nad kojom se vrši nasilje: nasilje 'hibridnog' poetskog teksta koji je u velikoj mjeri nadopuna Grgasovom akademskom angažmanu.
Zablaće je i toponim, ali i 'glavni lik' koji, kao i lirsko ja kojega čitatelj prati, u nizu umnoženih motiva luta ovom ambicioznom knjigom otvorenosti i iskrenosti katkad fikcionalizirane, a katkad izvorne autobiografije.
Poput autora, Zablaće se seli svijetom, a glas pjesnika bilježi popudbinu za koju sam na jednom mjestu kaže da proizvodi „poetiku bestijalnosti“. No ta je poetika istovremeno i svjedočanstvo i ljepote i okrutnosti zavičaja koji, iako je to kod Grgasa, uvijek i samo Zablaće, nije nužno jedan. Prolazeći kroz promjene istovremeno žudeći za trajnošću, Grgasovo mjesto doma i domovine, seli se iz mjesta u ne-mjesto, iz užasa rata i emigracije, (ne)bivanja kod kuće u svijetu… bivanja „sve u svemu uvijek negdje drugdje“ u ljepotu mediteranizma i sigurnost ishodišta koje je, ma koliko u njemu i iz njega izbivao, nomadizmu unatoč, ipak samo jedno. 

Nada Topić: Stope u snijegu (poezija)
Pjesnička zbirka Nade Topić Stope u snijegu sabire pedesetak poetskih zapisa koji su okupljeni oko životne tragedije dječaka nestalih u planinskom snijegu. Koliko god sam naslov upućuje na stvarnosni moment događaja,  „stope u snijegu“ koračanje su kroz pjesničke oblike modernosti i postmodernosti, ili, točnije nad-modernosti. Od uzvika prelomljenog u dugim vokalima, preko metaforičkih iskaza i  opisno- lirskih slika, do autorskih osobnih autobiografema, zbirka se gradi istovremeno kao  pjesnička naracija i visokorazvijen, osviješteni “katalog“ poetskih postupaka.

Neven Ušumović: Zlatna opeklina (proza)
Dok su Igor Rajki i Boris Beck u romanu Ne bih o tome (2009) pronašli stranu b Bašćanske ploče i udvajajući autorski glas proizveli nesvakidašnje dobro štivo, Neven Ušumović je odlučio udvojiti knjigu kratkih priča (a možda i roman, tko će ga znati) podijelivši ju na stranu a i stranu b kazete (onog pomalo zaboravljenog komada plastike kojega smo u nježnim godinama gurali u kazetofone). Lutajući motivi cjeline teksta su tranzicijski kaos, postsocijalistička farsa, turizam (u Istri) kao grana sviju grana onoga što je ostalo od privrede te nedosanjani snovi mladosti koja je prekinuta ratom, raspadom i rasulom vrijednosti koje su preko noći nestale, a niti jedne fiksne ih nisu uspjele zamijeniti.
Osim što je epitaf anomiji, ova je knjiga intertekstualni i metatekstualni dokument u kojemu se, tehnikom palimpsesta autor odužuje bardovima poluotoka kao što su to Fulvio Tomizza, Vladimir Nazor… dok se mitopoetika narativa gradi na načelima prevrednovanja vrijednosti. Grade se kule u zraku poput tematskih parkova kojima harači Veli Jože, Nijemci u suglasju s lokalnim tajkunima koloniziraju mještane tako dokazujući da je Materada u nama, a 'klinci' zalijepljeni za rock kulturu i glazbu prkose povijesti u nastajanju svojim odnosom prema stvarnosti pokazujući da žele život koji je samo ljudski, ali i odviše ljudski. Pisana izbrušenim, cizeliranim stilom, Ušumovićeva knjiga štivo je samozatajnog erudita koje spada u sam vrh suvremene književnosti te zaslužuje punu pažnju čitateljske publike.   

Po izboru urednika