Drugi roman pjesnikinje i prozaistice Staše Aras tematizira umjetnost preživljavanja i preživljavanje uz pomoć umjetnosti, u kojemu priča o ljudima u konkretnom vremenu prelazi u prikaz univerzalnog ljudskog suočavanja s različitim izazovima. Lirskim stilom lišenim patetike čitatelju nudi više od suptilnog poticaja za poistovjećivanjem s likovima, zbog čega uz glavnu fabularnu liniju pratimo i ponašanje implicitnog čitateljstva pretvorenog u kazališnu publiku kojom se problematizira i shvaćanje same književnosti. Suvišnih detalja nema jer je svaki motiv nit koja klupko drži na okupu i svojom specifičnom nijansom doprinosi originalnosti. Roman inspiriran stvarnim sjećanjima svjedoka Drugoga svjetskog rata i pripadnika civilnog stanovništva koje je s neimenovanog, no povijesno prepoznatljivog otoka Visa evakuirano u sjevernoafričke logore pod britanskom upravom, središnji zaplet zasniva se na sudbinama pripadnica ugledne obitelji iz više klase i njihovoj usredotočenosti na istinske vrijednosti koje će im pomoći prilagoditi se novome vremenu, ali i zadržati vlastiti identitet.
Mozaik povijesti
Za razliku od povijesnih činjenica koje su u romanu prikazane maglovito, ali u skladu sa shvaćanjima onih čijoj sadašnjosti pripadaju, životi likova obojeni su mnogim detaljima koji, premda sveprisutni, uglavnom ostaju izvan zapisa povjesničara. Radnja se odvija na otoku, posebnom, zatvorenom mikrokozmosu do kojeg valovi dulje talasaju gibanja iz vanjskog svijeta, stoga na njemu život teče sporije, a ljudi se u nedostatku čvrsto uzemljenih oslonaca snažnije hvataju za bilo što poznato. Tako barem protagonistice doživljavaju svoje mjesto stanovanja sve dok lađe na njega ne iskrcaju veliku povijest u obliku savezničke vojske i narodnih osloboditelja koji napokon mogu javno djelovati. S njima, međutim, pristižu i gomile izbjeglica u potrazi za novim početkom, no čak je i pustinjsko tlo spremnije pružiti privremeno sklonište od otoka čije su granice drastičnom promjenom društvenoga života već jednom prijeđene i ne smiju se više iskušavati.
Čovjek može preživjeti bez oružja i razumijevanja političkih ideja, ali njegova stalna potreba za stvaranjem domicilnog privida pokazuje kako stanje bijega i sveopćega rasapa koje donosi rat smatra tek privremenim. I dok prizor mladih partizana koji zadirkuju građansku obitelj oslikava razaralački utjecaj moći na svoje vlasnike i marionetsku ulogu koju pritom igraju bilo kakvi ideali, pozornost koju glavne junakinje u ratu posvećuju sitnicama koje se za mirnih vremena smatraju znakovima dobrog odgoja svjedoči ukotvljenost ljudske rase u rituale koji najvidljivijima postanu kad je njihovo izvođenje onemogućeno: „Nema tu puno mudrosti. I u najgorim trenucima treba prišiti dugme.“ Suhozid je roman u kojemu dominiraju glasovi žena: Marte, Mile i Anke, Vere i Lidije. Dvije su od njih tete koje, strogo uzevši, i nisu prave tete, jedna je siroče koje to još nije, a s njima su i dvije izbjeglice u gradskim čizmicama. One nisu ratnice ni revolucionarke, već sakupljačice krhotina života koji bi se vodio u kakvu paralelnom svemiru u kojemu bi riječ rat sa svim popratnim sadržajima ostala pukom nepoznanicom.
Za razliku od povijesnih činjenica koje su u romanu prikazane maglovito, ali u skladu sa shvaćanjima onih čijoj sadašnjosti pripadaju, životi likova obojeni su mnogim detaljima koji, premda sveprisutni, uglavnom ostaju izvan zapisa povjesničara
Arijadnina nit
Stanovnicima ratom zahvaćena otoka zajednička je nada u bolju budućnost koja ne uzmiče ni pred granama oslobođenima i posljednjih plodova ni pred izostankom svečanih zabava. Igru sa životom možda najbolje dočarava Milin ples s Jerkom, mladićem koji malu žensku zajednicu redovito posjećuje bez remećenja njezina sklada. Njih su dvoje padobranci sputani mjestom i vremenom u kojemu se zatječu, no koji iz trenutne situacije ipak pokušavaju izvući ono najbolje. Dokle god vjeruju u bolje sutra, za ples im ne treba glazba, ali uz bljesak razorenih ideala koraci se sapliću, a plesači se razdvajaju. Jerko posljednji ples mora otplesati s vatrom revolucije, previše zaslijepljenom vlastitim sjajem da bi u njemu prepoznala svog starog čuvara, a Mila tek treba pronaći novi plesni podij, kojim odzvanjaju melodije za čije uspješno usvajanje najprije treba zaboraviti stari ritam. Ipak, cijena njezina tereta niža je od one koju plaća njezina nećakinja i Martina majka Melita, još jedna od onih kojima budućnost neće osigurati ni sjećanje.
Prizor preživljavanja, samo u negativu, utjelovljuju pak stanovnici koji u propasti drugih vide više mjesta za sebe, pri čemu to ne čine iz urođene zlobe, nego zato što drugačije ne znaju. Jer, opstati možemo samo ako vjerujemo da smo se upravo mi uhvatili za spasonosnu nit, čak i ako je ona sve što je ostalo od nekoć pomno pletenog džempera. Ovaj roman odaje počast svima koji u teškim vremenima nastoje zadržati nešto iz sretnijega prošlog doba kao temelj preživjelima za izgradnju svjetlije budućnosti. Zato Lidijina violina svira brodu koji tone, ali na njemu nisu čipke i češki porculan, nego ljudi koji su, baš poput kamenja iz suhozida, dovoljni jedni drugima kako bi se održali. Osim toga, njihove vremenskim koordinatama zaključene priče kome drugome mogu predstavljati putokaze za obnovu davno prekinutih ideja, što naglašava pokretačku snagu kola života.
Pri okretanju toga kola junakinjama su dodijeljene različite uloge. Mila i Lidija okreću ga brzo i oštro, Anka održava njihov ritam, a Vera mu se svjesno prepušta. Pritom sve one prerastaju izgrađenu sliku o sebi, što ih približava međusobnom razumijevanju. Ni Martina perspektiva nije beznačajna. Jednim okom uronjena u bajkovit svijet svoje mašte koji obogaćuju sitnice iz starih ladica, spremna od njih stvoriti vlastito malo kazalište, onim drugim iz žablje perspektive promatra scenu kojom tek treba zaplesati. Marta životne lekcije usvaja prije onih školskih, stoga će, prije no što nauči pisati, spoznati da nepomućena sreća postoji samo u bajkama, ali se zato u stvarnosti od slame može ispresti zlato, samo ako znaš kako.
Stanovnicima ratom zahvaćena otoka zajednička je nada u bolju budućnost koja ne uzmiče ni pred granama oslobođenima i posljednjih plodova ni pred izostankom svečanih zabava
Cijeli svijet je pozornica
Prirodu pojedinih likova čitatelj može anticipirati već pri prvom susretu s njima, pri čemu posebno dominiraju mimetički prikazi obiteljske hijerarhije u staroj kući, još manjoj kozmičkoj cjelini na otočkome mikrouniverzumu. Obitelj je to koja zbog odsutnosti maskulinih figura ne funkcionira nimalo okrnjeno jer ih nadomještaju same žene, svojim djelovanjem nadilazeći tradicionalne muške predodžbe feminine karakterizacije i prevrednujući samu patrijarhalnu strukturu. Marta je u toj obitelji jedino dijete, ali i ostale njezine članice povremeno otkrivaju djetinje osobine. Njihovi oblici infantilnosti dočaravaju uobičajeni povijesni odnos prema ženama u svim patrijarhalnim društvima, a okolnosti na koje ne mogu utjecati makar nakratko čine od njih pasivne promatračice koje razumiju i ono što je malo izvan granica razuma.
Po gorkom okusu nadolazeće željene slobode Mila prepoznaje da u svemu postoje dvije strane, a u njihovu matrijarhatu „žensku“ stranu zastupaju Vera i Anka. Dok Vera pokazuje znakove depresije, jednog od psihičkih stanja kojima su se tijekom povijesti objašnjavali brojni otkloni od očekivanoga ženskog vladanja, Ankina poslušna narav, naglašena i fizičkom hromošću, ilustrira tradicionalni ideal ključnih osobina supruga i domaćica. Osim toga, njih dvije prihvaćaju promjene s manje pitanja, baš poput Marte koju s njima povezuje lakoća uranjanja u maštu, kao što je gomile sitnica i umijeće skrivanja povezuju s Blagom, još jednom važnom osobom njezina djetinjstva. Blaga joj odgovara i rastom, a zbog tjelesne anomalije navikla je živjeti na društvenim i prostornim rubovima. To je pak prikaz ženskog položaja tijekom velike i male povijesti: djelovanje je moguće tiho i iz sjene, ali uz obvezno pospremanje svakog oblika kaosa. S obzirom na to da je u ratu kaosa mnogo, ženski posao ne zaustavlja se ni godinama nakon njega. Njihovo je promatranje stoga iznimno aktivan čin koji im služi kao priprema za djelovanje kad na njih dođe red.
Ipak, kako zainteresirati čitatelja za ono što je odviše malo da postane predmetom ozbiljnih znanstvenih istraživanja, a opet suviše statično i predvidljivo za izazivanje napetosti u recipijenata željnih senzacije? Pitanje je to koje se upliće u pripovijedanje o otočkome životu donoseći mu svježinu i privlačnost bolje od svakog zapleta. Likovi su uvučeni u klupko povijesno-političkih okolnosti iz kojega se nemoguće isplesti, zaustavljeni u vremenu u kojemu mnogi iščekuju posustajanje mržnje i nasilja, ali još uvijek nedovoljno snažno za toleriranje ljubavi izvan dobro utvrđenih kalupa. A ljubav i mržnja nepresušne su i vječne riznice književne inspiracije, stoga je čitateljskoj publici lako identificirati se sa sudbinama likova. Pripovjedačica to zna i koristi se time, svjesno prelazeći granice žanra i odnosa s publikom te ispitujući njihove horizonte očekivanja i utjecaj koji djelo vrši nad njima.
Zrcalni odnosi koji povezuju stanovnike stare kuće, neimenovanog otoka i vanjskog svijeta protežu se i na odnos likova, djela i čitatelja. Metaknjiževna odrednica kojom je Suhozid definiran kao roman s didaskalijama provodi se na fabularnoj razini, pri čemu se Neven iz okvirne narativne linije pretvara u gledatelja koji bi se na temelju rekonstrukcije davnih događaja trebao opredijeliti za biti ili ne biti, obnoviti ili ostaviti, a u promatračkoj ulozi u različitoj se mjeri okušavaju i junakinje umetnute priče. Likovi su portretirani primarno dramaturški, ali ne i plošno, iz njihovih postupaka određenih jasnim kontekstom upoznajemo se s njihovom karakterizacijom, no samo onoliko koliko to zahtijeva fabula, dok se s unutarnjim svijetom upoznajemo kad i sami postanemo dijelom kazališnoga kolektiva. U njega nas pripovjedačica uvlači priznajući romanu jednaku važnost kao bilo kojem drugom komadiću ekstradijegetičke stvarnosti, pri čemu i zbilja i fikcija grade vježbališni poligon za ono što tek slijedi. Samo što ćemo se tada mi okušati u odavno osmišljenoj koreografiji. Junak iz uvodnoga dijela pomoću sjećanja na život voljene osobe treba donijeti odluku koja se iz privatnoga pothvata pretvara u pravo egzistencijalno pitanje, a nama, gledateljima imaginarne predstave koja to nije, preostaje odgovoriti na pitanje je li ono što nije stvarno plod fikcije i možemo li gledati uprizoreni dramski komad ako je on samo u romanu, s didaskalijama.
Zrcalni odnosi koji povezuju stanovnike stare kuće, neimenovanog otoka i vanjskog svijeta protežu se i na odnos likova, djela i čitatelja
Istraživanje granica
Pomicanje vlastitih granica ideja je koja povezuje likove svih dijegetičkih razina. Prateći predstavu, implicitna publika upoznaje se s ulogom umjetnosti neovisno o mediju iz kojega progovara. Ona je mnogo više od estetskog ukrasa, o čemu bi stanovnice stare kuće mogle opširno izvještavati, ali umjesto njih govore imena zamišljene odjavne špice koja djelo začinjavaju dokumentarnim prizvukom, dok izdvojeni pripovjedački glasovi koji slijede kao da u posljednjem trenutku ispovjednim tonom žele upozoriti na važnost iznošenja zaboravljene faktografije, pri čemu poetičnost njihova jezika, kao i ostatka djela, naznačuje da je umjetnost mnogo više od prikaza istine, kao što je i dom mnogo više od krhkih zidova i izdajničkih koltrina. Junakinje središnje priče granice prelaze uplašeno, ali sigurno, prilagođavajući dobar građanski odgoj situaciji i pokazujući da čovjek u sebi krije mnogo više od onoga što se na prvi pogled čini.
Zamislimo li se na trenutak u ulozi publike koja je upravo pročitala i posljednja imena stradalih, shvatit ćemo da su ona samo još jedna činjenica iz prošlih vremena koju ne možemo promijeniti, kao što ne možemo previše utjecati na preraspodjelu slova u neke nove antroponime, možda poznatije nama. Ipak, čak i da se naše ime ne nađe u opasnosti od pridruživanja tome popisu, vrijeme u kojemu očuvanje mentalnog zdravlja postaje sve prisutnijom temom pokazuje nam da se iskustva prikazana u djelu mijenjaju, ali u rukama istog redatelja postaju rekviziti koji prelaze temporalne granice kako bi se upotrijebili u predstavi s novom glumačkom postavom.
*Tekst je nastao u sklopu radionica „Književna kritika u tekstu i kontekstu“, a financiran je iz Fonda za kulturu Društva hrvatskih književnika.
