Portal za književnost i kritiku

Zbirka poezije Martine Vidaić

Grad: konstrukcija

Donosimo nekoliko pjesama iz nove zbirke Martine Vidaić koja će se uskoro pojaviti u izdanju V.B.Z.-a
Zbirka poezije „Grad: konstrukcija“ Martine Vidaić logičan je nastavak, motivi naslova to već sugeriraju, njezine prethodne pjesničke knjige „Trg, tržnica, nož“. Armaturu nove zbirke čine pjesme s likom Rusalke, četiri pjesme o potresima, tri o spomen-pločama i smrtima žena, te sedam pjesama „Pjesnikinja dijeli objavu: …“. Naslovi u kojima se spominju grad, trg, jezero, kuća… mogli bi orisati kartografiju i tlocrt zbirke

Predstavite ukratko vaš novi rukopis. U kojoj je fazi i kada očekujete da će biti objavljen kao knjiga?

Rukopis je u zadnjoj fazi uređivanja i trebao bi biti u tisku vrlo brzo.

Kako se tekst pozicionira u odnosu na vaše dosad objavljene knjige? U čemu se vide kontinuiteti a u čemu odmak od dosad napisanoga?

Pjesnički glas je prepoznatljiv, ali postoje i mnoge razlike. Za razliku od mojih zadnjih dviju pjesničkih knjiga Mehanika peluda i Trg, tržnica, nož, ponešto je manje konceptualiziran, iako postoji određena zaokruženost, ostvarena ponajprije kroz ponavljajuće motive i stihove te dominantnu atmosferu. Pjesme su nešto jednostavnije, „čišće“ u stilskom smislu i češće sklone apstraktnome. Grafički i interpunkcijski su drugačije organizirane. Ovo je tiša i hladnija poezija. S druge strane, kontinuitet vidim u oslanjanju na jaku sliku, inzistiranje na ritmu i karakterističnoj tamnoj obojenosti stihova.

Možete li nam pokušati približiti vaš novi tekst oslanjajući se na koordinatni sustav već postojećih knjiga i autora, filmova, glazbe, pop-kulture? Oslanjajući se na metaforu?

Teško, ali pokušat ću. Predložena naslovnica za knjigu ima u sebi nešto kafkijansko pa možda da počnem od tog svog omiljenog pisca. Tjeskoba kojoj nije moguće odrediti podrijetlo, to nam je zajedničko. Ne znam zašto mi također padaju na pamet filmovi Akija Kaurismakija. Možda me njegova nadrealna realnost podsjeća na nadrealnost koja je u ovoj knjizi isto tako stišana, ohlađena, bez puno uzbuđenja, tako da sasvim nalikuje na realnost. Glazba: nešto mrtvolično i bolno, neka ostarjela Billie Eilish. Vjerojatno shvaćate u kojem smjeru ovo ide. Pop-kulturnih referenci ima manje nego prije, tek nekoliko tragično preminulih slavnih žena i jedan serijski ubojica kanibal. Dakle, mrak. Ili što bi rekao Dragojević: “Mrače, mrače, kažem tada, budi blag njemu, meni, budi blag svima nama.”

 

RUSALKA

 

vodo, volim te

jer si tamna i mirna kao misao
na čijem dnu ležim
već bijela i bezbolna

na obali dva stara muškarca igraju šah,
uprizorujući, dakako, dosadnu borbu dobra i zla

onaj u crvenim gaćicama
često ulazi, hladna moja, u vodu do struka

oduvijek sam željela znati više,
znati
voli li muškarac u crvenim gaćicama da mu netko siše čmar
jede li brokulu
je li previše brončan
da bi shvatio da umirem

daleko su na pučini
oči spasioca koji u crnom odijelu stoji na osmatračnici

otplivam li po njih i iznesem ih na obalu,
svako će oko, u skokovima, kao žabica,
definirati granicu,
i vratiti se opet u svoju nedohvatljivost

plivati se mora, vodo,
nemirna budi

 

BETONSKA ŠUMA

 

isprobavam krajolik,
neizreciv u ranom sumraku

kuće su raznobojne i prozori im svjetlucaju,
kažem ti, ne želim praviti probleme

nisam uopće bijesna, gledaj,
betonski lavovi već nalikuju teglama cvijeća

bilo bi mi, istina, lakše da nosim kovčeg,
težina bi me povukla k zemlji
i osjećala bih se uvjerljivije kad kažem:
trava je živa pokopana pod ostavljenim kućama

ali
odavde se ne može otputovati,
u kućama trunu kupaći kostimi i uspomene
i riječi su u rječnicima postrojene kao pred strijeljanje

maknem li čeličnu ogradu, hoću li ugroziti objektivnost?
stavim li ovdje maslinu, koga ću zvati da ukloni kamen?
i kako da iskoristim
mali kovani mjesec u lokvi?

možda da obala bude duža no što sam planirala,
duga dovoljno da sretnem
živog čovjeka sa štapom za pecanje

radost se koprca o tankoj niti
potom
nestaje u mraku

 

PJESNIKINJA DIJELI OBJAVU: KRIVNJA

 

podignutih očiju, prazno i bijelo mislim,
ali po rubovima plafona skupljaju se oblaci

na dnu
nataloženi slojevi tijela stvaraju humus
iz kojeg rastu ormari, ladice i folderi,
okviri oko dragih lica, okviri oko ogledala,
svjetlo ščepano lampom, tupe oštrice škara

i te knjige do probavljivosti rezane
paukovom mrežom, majstoricom beznadnosti

u kutu kao neposlušan učenik
usisavač tužne surle

neću ga pokrenuti, slon u sobi tad bi rekao:
ovo se ne da očistiti,
duboko pod parketom najiskrenije trepavice
već su izgradile gradove

one odvlače sol iz suza,
krv pod noktima, zube okrhnute zubima:

već sam više tamo nego tu

sad, ako se plafon naglo naoblači,
sijevnut će pukotina i to malo mene ostat će izloženo,
ali padne li prije snijeg,
soba i ja bit ćemo nježno zaboravljene,
napustit će me ružne crte lica

i kosa više nikad neće biti hrabra,
opsovati

 

PRVI GRAD: DEKONSTRUKCIJA

 

na ulicama godinama nikoga nema

u izlozima građani, ukočeni kao lutke,
obučeni u to što neću,
gledaju u prozirni led koji me od njih dijeli
bez vode u očima

otapanje je čin sumnje, a ovaj je grad
previše bijel za moj ukus

kako je uopće starac s harmonikom,
iz koje padaju čašice rakije
i škripi nepodmazano srce,
još živ, i otkud ga poznajem?
jedan od mojih razrednih kolega
očito je uspješnije ostario

ovaj starac previše krvari za moj ukus

ja samonapisana
papirnati dlan trgam, tetovažu dolara
lijepim na njegovo posječeno čelo,
a on u širok osmijeh otvara bezuba usta:
mrak je mjesto na kojem se grijem

sad ću, baš nezgodno, iskrvariti iz dlana,
vidite, ovo ovdje je osoba koja je pisala,
i predškolce, koji iznenada dolaze prateći konop,
trbusi zabole od smijeha

važno je da ostanu povezani,
da ne napuštaju liniju

netko od njih mora da se već izgubio

netko od njih mora da je već poludio

 

PODSTANARKA

 

vidim, ovdje je bila zabava

kapalo je crveno i nešto se slomilo
(ja uvijek malo zakasnim)

sad, ležeći na kauču, nad rupom od cigarete,
strahujem od puknutog federa koji prijeti
da će mi rasparati klitoris
– o, bilo je ovdje zabave

kidalo se, kidalo, paralo, i nešto se zapalilo,
nečija su leđa ostala u kadi,
nečija jetra u frižideru,

tragovi suza na zavjesama,
tragovi zubi na kabelima

razmekšane od čekića što ih je svu noć udarao,
dvoje bijelih progutala su mračna vrata

i domaćica, žena poput mene,
sama među nemoćnim dlanovima tanjura,
zaspala je zamotana u sag

Martina Vidaić (Zadar, 1986) autorica je četiri zbirke pjesama i dva romana. Dobitnica je "Gorana za mlade pjesnike" (2011), Nagrade Ivan Goran Kovačić za zbirku "Mehanika peluda" (2019), Nagrade Kamov za zbirku "Trg, tržnica, nož" (2021) i Nagrade Europske unije za književnost za roman "Stjenice" (2023.).

Danas

Javni poziv za rezidencijalni program Udruge Kurs u Splitu za 2025. godinu (Rok: 16. 12. 2024.)

Pokretanjem rezidencijalnog programa 'Marko Marulić' i razvijanjem promotivnih aktivnosti vezanih za boravak stranih autora i prevoditelja, istraživača s područja književnosti, vizualnih i audiovizualnih umjetnosti, ostalih izvedbenih umjetnosti u Splitu, Udruga Kurs ima za cilj omogućiti upoznavanje literarnih, kulturoloških i socijalnih prilika u Hrvatskoj, a posebno u Splitu, dok se istodobno domaća publika upoznaje s odabranom europskom književnom i umjetničkom scenom

Raspisan natječaj za boravak u DHKP-ovoj rezidenciji za prevodioce i pisce u 2025.

Društvo hrvatskih književnih prevodilaca (DHKP) raspisuje natječaj za boravak u DHKP-ovoj rezidenciji za prevodioce i pisce u 2025. godini. Ovaj DHKP-ov rezidencijalni program namijenjen je književnim prevodiocima koji žive izvan Hrvatske i prevode hrvatske autore na strane jezike te stranim piscima zainteresiranima za boravak u Zagrebu i objavljivanje na hrvatskom. Prijave za 2025. primaju se do kraja 2024. godine ili do popunjenja kapaciteta. Rezidencija će primiti između 8 i 15 rezidenata.

Izdvojeno

  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno

Programi

Najčitanije

  • Tema
  • Glavne vijesti
  • Tema
Skip to content