Predstavite ukratko vaš novi rukopis. U kojoj je fazi i kada očekujete da će biti objavljen kao knjiga?
Rukopis je u zadnjoj fazi uređivanja i trebao bi biti u tisku vrlo brzo.
Kako se tekst pozicionira u odnosu na vaše dosad objavljene knjige? U čemu se vide kontinuiteti a u čemu odmak od dosad napisanoga?
Pjesnički glas je prepoznatljiv, ali postoje i mnoge razlike. Za razliku od mojih zadnjih dviju pjesničkih knjiga Mehanika peluda i Trg, tržnica, nož, ponešto je manje konceptualiziran, iako postoji određena zaokruženost, ostvarena ponajprije kroz ponavljajuće motive i stihove te dominantnu atmosferu. Pjesme su nešto jednostavnije, „čišće“ u stilskom smislu i češće sklone apstraktnome. Grafički i interpunkcijski su drugačije organizirane. Ovo je tiša i hladnija poezija. S druge strane, kontinuitet vidim u oslanjanju na jaku sliku, inzistiranje na ritmu i karakterističnoj tamnoj obojenosti stihova.
Možete li nam pokušati približiti vaš novi tekst oslanjajući se na koordinatni sustav već postojećih knjiga i autora, filmova, glazbe, pop-kulture? Oslanjajući se na metaforu?
Teško, ali pokušat ću. Predložena naslovnica za knjigu ima u sebi nešto kafkijansko pa možda da počnem od tog svog omiljenog pisca. Tjeskoba kojoj nije moguće odrediti podrijetlo, to nam je zajedničko. Ne znam zašto mi također padaju na pamet filmovi Akija Kaurismakija. Možda me njegova nadrealna realnost podsjeća na nadrealnost koja je u ovoj knjizi isto tako stišana, ohlađena, bez puno uzbuđenja, tako da sasvim nalikuje na realnost. Glazba: nešto mrtvolično i bolno, neka ostarjela Billie Eilish. Vjerojatno shvaćate u kojem smjeru ovo ide. Pop-kulturnih referenci ima manje nego prije, tek nekoliko tragično preminulih slavnih žena i jedan serijski ubojica kanibal. Dakle, mrak. Ili što bi rekao Dragojević: “Mrače, mrače, kažem tada, budi blag njemu, meni, budi blag svima nama.”
RUSALKA
vodo, volim te
jer si tamna i mirna kao misao
na čijem dnu ležim
već bijela i bezbolna
na obali dva stara muškarca igraju šah,
uprizorujući, dakako, dosadnu borbu dobra i zla
onaj u crvenim gaćicama
često ulazi, hladna moja, u vodu do struka
oduvijek sam željela znati više,
znati
voli li muškarac u crvenim gaćicama da mu netko siše čmar
jede li brokulu
je li previše brončan
da bi shvatio da umirem
daleko su na pučini
oči spasioca koji u crnom odijelu stoji na osmatračnici
otplivam li po njih i iznesem ih na obalu,
svako će oko, u skokovima, kao žabica,
definirati granicu,
i vratiti se opet u svoju nedohvatljivost
plivati se mora, vodo,
nemirna budi
BETONSKA ŠUMA
isprobavam krajolik,
neizreciv u ranom sumraku
kuće su raznobojne i prozori im svjetlucaju,
kažem ti, ne želim praviti probleme
nisam uopće bijesna, gledaj,
betonski lavovi već nalikuju teglama cvijeća
bilo bi mi, istina, lakše da nosim kovčeg,
težina bi me povukla k zemlji
i osjećala bih se uvjerljivije kad kažem:
trava je živa pokopana pod ostavljenim kućama
ali
odavde se ne može otputovati,
u kućama trunu kupaći kostimi i uspomene
i riječi su u rječnicima postrojene kao pred strijeljanje
maknem li čeličnu ogradu, hoću li ugroziti objektivnost?
stavim li ovdje maslinu, koga ću zvati da ukloni kamen?
i kako da iskoristim
mali kovani mjesec u lokvi?
možda da obala bude duža no što sam planirala,
duga dovoljno da sretnem
živog čovjeka sa štapom za pecanje
radost se koprca o tankoj niti
potom
nestaje u mraku
PJESNIKINJA DIJELI OBJAVU: KRIVNJA
podignutih očiju, prazno i bijelo mislim,
ali po rubovima plafona skupljaju se oblaci
na dnu
nataloženi slojevi tijela stvaraju humus
iz kojeg rastu ormari, ladice i folderi,
okviri oko dragih lica, okviri oko ogledala,
svjetlo ščepano lampom, tupe oštrice škara
i te knjige do probavljivosti rezane
paukovom mrežom, majstoricom beznadnosti
u kutu kao neposlušan učenik
usisavač tužne surle
neću ga pokrenuti, slon u sobi tad bi rekao:
ovo se ne da očistiti,
duboko pod parketom najiskrenije trepavice
već su izgradile gradove
one odvlače sol iz suza,
krv pod noktima, zube okrhnute zubima:
već sam više tamo nego tu
sad, ako se plafon naglo naoblači,
sijevnut će pukotina i to malo mene ostat će izloženo,
ali padne li prije snijeg,
soba i ja bit ćemo nježno zaboravljene,
napustit će me ružne crte lica
i kosa više nikad neće biti hrabra,
opsovati
PRVI GRAD: DEKONSTRUKCIJA
na ulicama godinama nikoga nema
u izlozima građani, ukočeni kao lutke,
obučeni u to što neću,
gledaju u prozirni led koji me od njih dijeli
bez vode u očima
otapanje je čin sumnje, a ovaj je grad
previše bijel za moj ukus
kako je uopće starac s harmonikom,
iz koje padaju čašice rakije
i škripi nepodmazano srce,
još živ, i otkud ga poznajem?
jedan od mojih razrednih kolega
očito je uspješnije ostario
ovaj starac previše krvari za moj ukus
ja samonapisana
papirnati dlan trgam, tetovažu dolara
lijepim na njegovo posječeno čelo,
a on u širok osmijeh otvara bezuba usta:
mrak je mjesto na kojem se grijem
sad ću, baš nezgodno, iskrvariti iz dlana,
vidite, ovo ovdje je osoba koja je pisala,
i predškolce, koji iznenada dolaze prateći konop,
trbusi zabole od smijeha
važno je da ostanu povezani,
da ne napuštaju liniju
netko od njih mora da se već izgubio
netko od njih mora da je već poludio
PODSTANARKA
vidim, ovdje je bila zabava
kapalo je crveno i nešto se slomilo
(ja uvijek malo zakasnim)
sad, ležeći na kauču, nad rupom od cigarete,
strahujem od puknutog federa koji prijeti
da će mi rasparati klitoris
– o, bilo je ovdje zabave
kidalo se, kidalo, paralo, i nešto se zapalilo,
nečija su leđa ostala u kadi,
nečija jetra u frižideru,
tragovi suza na zavjesama,
tragovi zubi na kabelima
razmekšane od čekića što ih je svu noć udarao,
dvoje bijelih progutala su mračna vrata
i domaćica, žena poput mene,
sama među nemoćnim dlanovima tanjura,
zaspala je zamotana u sag
