Portal za književnost i kritiku

Portret: Želimir Periš
Foto: Adrijana Vidić
Nova zbirka priča Želimira Periša

Gracija od čempresa

Zbirka "Gracija od čempresa" Želimira Periša sastoji se od šest priča koje se protežu od srednjeg vijeka do postapokaliptičnog futura, preskačući sadašnjost. Mi vam donosimo ulomak iz jedne od tih šest.
Različiti pripovjedači(ce), koji se uglavnom ne libe komentarima pokazati svoju prisutnost u tekstu, progovorit će o svijetu u kojem korumpirani i kvarni svjetovni i duhovni vođe manipuliraju i eksploatiraju druge, slabije, posebice žene, sve s agendom deus vult. Utoliko će u galeriji likova, raznih grofova, knezova, opata, ali i seljaka i siromaha, iskočiti portreti u krupnom planu nekoliko buntovnica, revolucionarki, čak utopistica. Priče su duhovita žanrovska mutacija bajke, na kojoj groteska tako lijepo raste, i satire koja im daje vezu sa suvremenošću, kritičnost, čak angažiranost.

Naslovnica: Gracija od čempresaMolim vas da ukratko predstavite vaš novi rukopis. U kojoj je fazi i kada očekujete da će biti objavljen u formi knjige? 

Nakon prva tri para očiju (autora, supruge i urednika) rukopis je sretno krenuo u proces pretvaranja u knjigu. Čekamo intervencije lektora, korektora, dizajnera i prelamača, pa zlatni mig izdavačice da bi knjiga sunula u svijet u prvoj polovici studenoga.

Kako se tekst odnosi prema vašim dosad objavljenim knjigama? U čemu se vide kontinuiteti a u čemu odmak od dosad napisanoga?

Teško mi je vidjeti odnos, čak i odvojiti ovu knjigu od mojih ostalih, pošto ona nije plod jedne faze rada, već antologija koja sadrži priče koje sam pisao u posljednjih 20 godina. U tom smislu ova knjiga sadrži pomalo od svake moje prethodne.

Kontinuitet će se moći prepoznati u nekim temama od kojih se nisam uspio odmaknuti, posebno promišljanja o malim, često nazadnim, zajednicama. S druge strane, ni s progresivnim idejama nisam krenuo nabolje, pa će se u zbirci tako naći i neke postapokaliptične priče, jednako zloslutne. Kad nije nazadno onda je prenapredno, nikako da valja.

Možete li nam pokušati približiti vaš novi tekst oslanjajući se na koordinatni sustav već postojećih i poznatih knjiga i autora, filmova, glazbe, pop-kulture? Oslanjajući se na metaforu? 

Drama Nick Cavea s karakterima Tom Waitsa, pa sve zajedno lokalizirano, preseljeno u našu provincijsku poziciju uz velike tokove povijesti, ali rijetko unutar njih. Zanimale su me velike priče koje se pišu u malo rečenica, stripovski i kazališni worldbuilding, (Ima li hrvatska riječ? Svjetogradnja? Svjetograđe?) simbolično više od realističnog. Hermannov Jeremiah susreće Zekana Lewisa Trondheima. Tarantino se potukao s Tarkovskim. Schiele ugledao Dylana Doga. Flannery O’Connor piše o vuku iz Crvenkapice.

Ipak, makar nešto mračnija, Gracija od čempresa je, poput svoje tri mitološke sestre, također božica šarma, dražesti i ljepote.

 

Kako se na gumnu vrši žito

Moja je mater glavna narikača u selu. Kad netko umre, kad njen ili njegov gubitak treba oplakati, kuca se na vrata naše kuće. Nisu ni druge narikače loše, al je moja mater glavna. Ona plače i jauče od iskrene boli, udara se u prsa i hvata za glavu, gleda u nebesa i gleda u zemlju, zove pokojnicu ili pokojnika po imenu, pita se kako će njeni mili bez nje ili bez njega, proziva i samog Boga pa ga pita zašto, zašto si nas ostavio bez naše voljene ili našeg voljenog.

A onda je umrla Simina Bojka. Simo je došao u našu kuću i donio komad pršuta.

– Silvo – rekao je mojoj materi – Silvo, nariči, ali ne spominji mene, Boga ti jebem.

Za Simu bi moj učitelj pisanja rekao da je direktan čovjek.

– Zašto, Simo, majko moja, kako da te ne spominjem? Jadna ti je Bojka, ti si joj sve na ovon svitu bio.

– Evo ga, jebemu sveca, već počinješ. Prestani! Ne spominji mene u naricanjima, jer ako me spomeneš, čuće za mene sam Bog i spustiti se doli na zemlju ka što mi je i reka. Mene ne spominji!

A moja mater, ni dva ni tri, nego odmah popu na ispovijed. I malo o ovome, malo o onome, pokazalo se da nema druge, nego da mora biti da je Simo ubio svoju Bojku. Jer već se u našem selu događalo da grom pogodi čovjeka. Ali nikad triput sjekirom.

Kad je mene zapalo da napišem priču o tome, prvo sam se morao osigurati da me Simo ne otkrije. Jer ova je priča mogla završit u raznim rukama i svašta bi ljudi mogli pročitati u njoj, pa ako i dođe do Sime, važno mi je da on ne zna da sam to ja napisao. Zato sam promijenio imena likova. Simo se zvao Andrija, po svom ćaći. Njegova žena Milka, a moja mater Violeta. Moja mater voli ime Violeta, misli da je vrlo gospodsko i da odmah, čim se zoveš Violeta, znači da si gradsko dijete, da imaš lijepe haljinice i cipelice i ideš u važne škole i učiš svirati klavir. Moja mater ne žali ni za cipelicama ni za klavirom, ali sigurno bi joj bilo drago da je nazovem Violeta. A ja pišem, pa mi i ne treba ime. Moj me učitelj pisanja uči kako onaj koji piše ne mora pisati o sebi, nego o drugim ljudima. Tako sam ja počeo pisati ovu priču.

Jednog vrućeg ljetnog dana, dok su oblaci plovili po nebu, skakavci skakali po travi, a žabe kreketale u potocima, Josipov mali Pere, što mu je za dvi godine bilo krenuti u školu, se vriskajući vratio iz polja. Da je vidio mrtvaca. Da di? Da iza Tomića vinograda. O, jadna moja Marjeta, počela je odma plakati stara Marjetina mater, jer se Marjeta nije to jutro vratila s ispaše, a cijele je noći grmilo. Kad u nas grmi, ljudi se sklone pod koji zaklon i čekaju jutro pa se u selo vrate tek ujutro. A dogodilo se, ne jednom, da ih grom pokosi na tom našem brdu, pa se nikad ne vrate. Brda su ovdje kod nas gola, nema stabla, sve samo sitno grmlje, pa kad hodaš tuda po oluji, grom nema koga nego tebe pogoditi. Zato se u ovom kraju uvijek puno vjerovalo u Boga i imalo jedan poseban odnos s njim. Pred Bogom se ništa nije skrivalo i uvijek mu se glasno molilo. Jer nema puno mjesta gdje Bog tako često i tako precizno pogađa sve koji su mu nevjerni.

Diglo se cijelo selo na noge i trči za Tomića vinograda, a tamo, u isušenom jarku leži Bojka, Simina žena. Al rekao sam da ću ih zvati Andrija i Milka. Leži Milka mrtva, noge joj raširene, a kosa spaljena. Grom, nema što drugo biti. A vidjeli odma ljudi kako joj je glava skoro na dva dijela raspolovljena. Mora da je strašna zla u glavi imala kad ju je Bog tako kaznio. U našem selu Bog nikad ne ubija nevine. Anđelku, strinu mi od mog prijatelja Jerka, ubio je jer se kurvala. Tako nam je Jere ispričao da im je ćaća rekao kad su ga pitali zašto je Bog uzeo njihovu strinu. Al njemu nije za vjerovati jer ga je moj ćaća na svoje oči vidio kako je živog zelembaća pojeo i da mu je otad zauvijek ostao zelen jezik. Pešu je Bog ubio jer je bio pijanac. To je ono što smo mi znali, ali Bog zna puno više. I ne ubije uvijek gromom. Silvanu, od kuće Jonića, što su u selu odma iza brda, je Bog zadavio jedne noći u krevetu. Isto da se kurvala. U nas Bog najmanje voli kurve. A ne voli ni djecu. Koliko je samo djece mrtve porodio. U nas je doktor daleko, a i nema svako viška pršuta, pa žene često same porađaju. Jedino im je pri ruci stara Rešipeta, što je otkad zna za sebe bila primalja svoj djeci u kraju. A Bog odma zna vrijedi li kome doći na svijet i tko će biti dobar, a tko zao. Pa sreže zlo u korijenu. Tako je to u našem kraju.

Moj učitelj pisanja kaže da najbolje priče piše život, i da, ako želimo pisati, moramo pisati o sebi i o svom životu. Moj život nije neki zanimljiv, ustvari, najzanimljivije što mi se dogodilo je bilo to kad sam se upisao u školu pisanja. Moji nisu imali dovoljno pršuta da me upišu za doktora, a nisam dovoljno pametan u matematici da idem za inženjera. Zato su me dali za učitelja. Završim li škole bit ću i ja učitelj u školi na Cukinom dolu di idu djeca od prvog do četvrtog razreda. Svi će me pozdravljati s gospodine učitelju i donosit mi pršute ako njihovoj djeci ne ide matematika. Zato matematika i je tako teška, govori moj ćaća. Jer car nema para da učiteljima plati poštene novce, pa su zato smislili da matematika bude što teža, da učenici ne mogu proći bez da donesu koji pršut učitelju. To je ko taksa, ta matematika, rekla bi moja mater, a ćaća bi rekao: šuti luda glavo i mišaj tu puru. Da šta je taksa nego matematika. Brojke i postoci, da pošten narod ni ne zna kolko su mu ukrali.

Pop je za sprovod lijep govor smislio. Govorio je o gospodinu našem Isusu Kristu i njegovom poslanju na našu tvrdu zemlju kojim nas je sve spasio. Pa je govorio o vječnoj milosti gospodinovoj, ali i ognjenom paklu koji čeka sve one koje zgriješe, a ne pokaju se. Jer se pred Bogom nitko ne može sakriti. Jer Bog sve vidi i sve zna, i svaku našu misao zna, i samo nam Bog može suditi. A tko se ne pokaje, tko zle misli ima i podle planove kuje, ko je pokvaren u srži njih Bog gromom pogodi! Kao našu dragu i voljenu ženu i majku, susjedu i prijateljicu, Milku – tu pop pokaže na ožalošćenu obitelj i prijatelje.

Onda je napravio dva križa u zraku, pomolio se, svi su rekli amen i Violeta, moja mater iz priče, je mogla početi.

– O, jadna naša Milka zašto si nas ostavila jadne da plačemo za tobom! O, jadna naša Milka, što te Bog uze od nas mladu, jadni ti smo bez tebe! O, jadna naša Milka što će tvoja dica bez tebe, jadna ti su! O, jadna naša Milka što će tvoj Andrija bez tebe –

Tu Andrija prokune i vikne na moju mater da ušuti i da ne spominje ime njegovo Bogu. Moja mater ga nit čula nit poslušala nego nastavi i dalje jaukati i u prsa se rukama udarati, ali Andrija istupi do nje i nogom je udari u rame, tako da se ova izvrne na zemlju.

– Ne spominji me Bogu, Isusa ti jebem!

– Andrija, ostavi jadnu ženu na miru – sad se javi pop da ga smiri.

– Ti pope šuti! – Andrija uperi prst u popa. – Ti pope šuti jer ću sve ispričati, sve ću reći, samo da znaš. Zato ti je bolje da šutiš, jesi me razumija, jebem ti iruda i sve svece! – Andrija onda pljune pokraj grobne rupe i ode s groblja, a neke se žene prekriže. U našem se selu puno psuje Boga. To je zato jer ovdje s Bogom imamo jedan poseban odnos i uvijek pričamo s njim direktno. I naš pop kaže da je nekad bolje ružne stvari reći nego ružne stvari napraviti. I još kaže da Bogu nije draga ružna riječ, ali bolje je i ružno reći nego podlo šutiti. Bog još nije zbog psovke ubio, zato svi znamo da nam Bog riječi oprašta, ako se iskreno pokajemo. Nigdje Bog nije tako blizu zemlji kao u našem kraju.

Kad je Andrija otišao pop priđe mojoj materi i pomogne joj dignuti se. Rekao joj je da bilo dovoljno, dobro je naricala, ne triba više. A moja mater zna da za pokojnu nije dovoljno suza palo pa je nastavila naricati tiho, da je niko osim mene ne čuje. Rekla je: – O, jadna naša Milka, jadna li si za grihe zemaljske što ti smrtni ljudi božju pravdu kroje. – Moja mater zna da se pokojne mora oplakati, jer ako ne proliješ suze za onima koji su otišli, onda je ko da nisu ni vrijedili dok su živjeli.

Sutra su došli žandari popisati nesreću. Primio ih je pop u župnom dvoru, narezao im pršuta i sira i ulio crnog vina.

– Opet grom? – rekao je jedan žandar.

– Božja je volja nedokučiva – rekao je pop.

Želimir Periš (Zadar, 1975.) je diplomirani inženjer računarstva. Vodio je OtPis, radionice kreativnog pisanja u Zadru i Zapis, udrugu zadarskih pisaca, s kojima je organizirao mnoge književne programe uključujući KaLibar bestival 2013-2018. Objavio je: zbirke priča "Mučenice" (2013.) i "Gracija od čempresa" (2022.), romane "Mima i kvadratura duga" (2014.), "Mima i vaše kćeri" (2015.), "Mladenka kostonoga" (2020.), zbirku pjesama "x" (2016.) i slikovnicu "Straška postavlja teška pitanja" (2021.). Za "Mladenku kostonogu" dobio je nagradu Kočićevo pero i Tportalovu nagradu za najbolji hrvatski roman 2020. godine.

Danas

Poziv na Književnu rezidenciju Kamov 2024. s temom treće životne dobi

Rijeka

Tematski ovogodišnja rezidencija je usmjerena prema temama treće životne dobi - što znači starenje, demografska kriza, posljedice produživanja života, život u trećoj životnoj dobi s ograničenim sredstvima (...) dio su tema koje će se posebno pozitivno valorizirati, a očekivano od autora je da ih kvalitetno tematiziraju i čine dijelom svog promišljanja i kreativnog rada. Pravo na rezidenciju imaju umjetnici koji nemaju mjesto prebivališta u Rijeci, a rezidencijalni program svakom rezidentu osigurava honorar te po potrebi dodatna produkcijska sredstva (rok 17. travanj)

Natječaj za pjesničku rezidenciju “Vesna Parun” na otoku Zlarinu

Dvotjedna književna rezidencija za hrvatske pjesnike i pjesnikinje organizira se na Zlarinu, rodnom otoku Vesne Parun po kojoj projekt nosi ime. Obuhvaća boravak na otoku, posjet zanimljivim lokalitetima u Šibensko-kninskoj županiji i minimalno jedno javno događanje u Šibeniku i/ili na Zlarinu.

Izdvojeno

  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno

Programi

Najčitanije

  • Iz radionice
  • Glavne vijesti
  • Kritika
  • Proza
  • Kritika
  • Poezija
  • Glavne vijesti
  • Kritika
  • Poezija
  • Glavne vijesti
Skip to content