Ako bismo priču o domaćoj književnosti u posljednje tri decenije, nakon raspada Jugoslavije, poželjeli ispričati u žanrovskom ključu, njezina bi šifra bila jednostavna: čitamo i pišemo pod vladavinom romana. Kratkopričaške osamdesete odavno su passé. Poezija, nešto kao izgubljena iluzija urušenog srednjoklasnog habitusa. Esej – usprkos Matvejeviću, Ugrešić i drugim vrhuncima – naprosto, eto, nije fikcija. Preostaje nam dakle roman: za njega su rezervirane najunosnije nagrade, njemu su najčešće posvećene kritike, on označava prag ulaska u društvo ozbiljnih i odraslih pisaca. Romanom, tim reprezentativnim žanrom građanskog društva, ovdašnja književnost kao da se priključila periodu restauracije kapitalističkih odnosa: ne klade li se, uostalom, baš na njega korporativni sponzori i komercijalni mediji u svakom novom ciklusu spektakularizacije književnosti? Pitanje romana, ukratko, pitanje je razumijevanja našeg vlastitog književnog prezenta. A pošto su ulozi tako visoki, svaki novi poticaj da se na pitanje odgovori itekako je značajan. Prijevod Teorije romana Mihaila Bahtina, bez sumnje, jedan je od važnijih poticaja koje smo u posljednje vrijeme dobili.
Preostaje nam dakle roman: za njega su rezervirane najunosnije nagrade, njemu su najčešće posvećene kritike, on označava prag ulaska u društvo ozbiljnih i odraslih pisaca.
Temeljiti apdejt
Kažemo li da je ovo prvi prijevod nekog značajnijeg Bahtinovog djela na hrvatski jezik, bit će to i neupitno točno i apsolutno promašeno. Jer on sam neprestano insistira na „centrifugalnim“ silama kulture i jezika, na stalnom jezičnom izmicanju pokušajima nacionalnog uokvirivanja i discipliniranja propisanim standardom, pa utoliko zaista nema smisla ignorirati činjenicu da smo ključne tekstove iz novoobjavljene knjige sve ove godine čitali u srpskom prijevodu Aleksandra Badnjarevića, koji je 1989. izišao pod naslovom O romanu u kultnoj ediciji Sazvežđa beogradskog Nolita. Teorija romana, međutim, nije zamišljena samo kao prigodna kroatizacija već postojećeg znanja: prijevod je, za razliku od prethodnoga, rađen prema posljednjem, proširenom izdanju Bahtinovih sabranih djela, objavljenom u Rusiji 2012. godine, pa osim niza intervencija i dopuna unesenih u četiri ključna teksta („Riječ u romanu“, „Oblici vremena i kronotopa u romanu“, „Iz pretpovijesti romaneskne riječi“ i „Roman kao književni žanr“) donosi još i peti, „Uz Bildungsroman“. Zbirka je pritom kontekstualizirana kratkim predgovorom Ive Alebića, koji ju je preveo u tandemu s Danijelom Lugarić Vukas, osnovne teorijske koordinate Bahtinova pristupa romanu opširnijim predgovorom postavlja Dean Duda, elementarnu terminološku orijentaciju omogućuje priloženi pojmovnik stožernih koncepata – što je posebno korisno s obzirom na idiosinkratičnost Bahtinova izraza, koji je od osamdesetih naovamo inficirao svjetsku književnu teoriju terminima „dijalogičnosti“, „hibrida“, „karnevalizacije“, „polifonije“, „heteroglosije“, „kronotopa“ i brojnim drugima – a posve zgodan dodatak je dulji pogovor Sergeja Georgijeviča Bočarova, jednog od trojice filologa koji su početkom šezdesetih iznova „otkrili“ tada zaboravljenog i marginaliziranog autora, izvukavši ga iz opskurnosti provincijske profesure i utabavši put prema njegovoj kasnijoj, postumnoj globalnoj slavi. U zbroju, (n)ovo izdanje je apdejtano, temeljito pripremljeno i odlično opremljeno: urednički pristup odgovara relevantnosti Bahtinovih tekstova za nas, danas.
Teorija romana nije zamišljena samo kao prigodna kroatizacija već postojećeg znanja.
Jezično beskućništvo
Prvi od tih, kronološki nanizanih tekstova – opsežna „Riječ u romanu“ – pokazuje da točku ulaska u raspravu o žanru treba tražiti unutar specifične Bahtinove teorije jezika. Dominantnu opoziciju jezika kao sustava i pojedinačnih iskaza u kojima se taj sustav „realizira“, kakvu je početkom 20. stoljeća uspostavila strukturalna lingvistika, on mijenja već naznačenom razlikom između „centripetalnih“ i „centrifugalnih“ sila jezika (književnosti, kulture…), radikalno izokrenuvši perspektivu. Ako s jedne strane stoje ideološke operacije „uređenja“, usustavljenja i „centralizacije“ jezika, a s druge neuništivo, divlje i „živo“ jezično potkopavanje takvih tendencija, onda sama opozicija između jezika kao uređenog sustava i pojedinačnog govora kao njegove realizacije zapravo u potpunosti pripada onoj prvoj, „disciplinirajućoj“ i standardizirajućoj struji. Nasuprot prešutnoj metodološkoj pretpostavci monološkog iskaza kao ključa za razumijevanje jezika, pokazuje Bahtin, riječ je ustvari od samog početka dijalogična: uvijek već unaprijed upletena u složeni, ideo-politički raslojeni društveni kontekst unutar kojeg se javlja i utoliko neumitno upućena na druge iskaze. „Riječ kao da živi na granici svojeg i tuđeg konteksta.“
Upravo ova disperzivna i „centrifugalna“ struja jezika rodno je mjesto romana i žanrova iz kojih je roman povijesno nastao. U konzekvenci, to znači da samo sociološka stilistika – za razliku od analize individualnih stilova pojedinih autora – osigurava primjerenu metodu proučavanja žanra, a sam žanr treba razumjeti prvenstveno kroz njegov odnos s jezikom. Sudbonosno upućen na vlastito „jezično beskućništvo“, roman operira socijalnom, ideološkom i političkom raslojenošću jezika, u njemu se jezik prelama kroz nebrojena, društveno uobličena značenja. Ili, u sažetoj formulaciji: „Roman je umjetnički organizirano društveno raznorječje.“ A u skladu s tim: „Središnji problem romaneskne stilistike mogao bi biti formuliran kao problem umjetničkog prikazivanja jezika, problem slike jezika.“ Kao protejski žanr, jedinstven po tome što u sebe neprestano i spontano usisava druge žanrove, što svoj jezični sustav uspostavlja kao sustav različitih jezika, roman je privilegirano mjesto književne artikulacije žive, „stvarne“, socijalno uobličene jezične prakse, pa utoliko i žanr kojim se književnost najviše približava društvenoj stvarnosti. „Riječ u romanu“ detaljno razrađuje ovakvo razumijevanje žanra, razlikujući načine, oblike i stupnjeve dijalogizacije, prelamanja i miješanja jezika na kojima taj žanr počiva, ali i skicirajući dijakronijski luk dvije osnovne stilske linije romana, jedne „monološke“ i druge „dijaloške“, koje su se razvijale paralelno sve do početka 19. stoljeća, kada ova druga posve potiskuje prvu i okupira kompletno žanrovsko polje.
Upravo disperzivna i „centrifugalna“ struja jezika rodno je mjesto romana i žanrova iz kojih je roman povijesno nastao.
Zona kontakta
Drugi u nizu tekstova, „Bilješke uz Bildungsroman“, dodan je specijalno u ovom izdanju i zasigurno ne spada među ključne Bahtinove radove, ali može biti koristan za detaljnije proučavanje autorskog opusa. U njemu se tako uvodi jedan od prijelomnih teorijskih koncepata koji će potpunu razradu dobiti tek u sljedećem, najopsežnijem tekstu Teorije romana, naslovljenom „Oblici vremena i kronotopa u romanu“. Pod kronotopom – pojmom koji preuzima iz Einsteinove teorije relativnosti, nastavljajući se na zamisao prostorvremenskog kontinuuma – Bahtin, jasno, ne misli na osnovnoškolsku lektirnu oznaku „vremena i mjesta radnje“. Puni opseg i doseg njegovog pojma ipak je nešto teže odrediti s obzirom na to da ga koristi na različitim razinama apstrakcije. Bogata biblioteka sekundarnih bahtinoloških radova s vremenom je ipak diferencirala nekoliko mogućih značenja, od razine „mikro-kronotopa“, preko „malih kronotopa“ koje se može poistovjetiti s motivima (Bahtin tako govori o kronotopima dvorca, puta, susreta…) sve do „dominantnih“ i „generičkih“ kronotopa koji one male, lokalne, integriraju u književno djelo i, naposljetku, pojedini žanr. Pomjerajući naratološki interes sa sekvencijalnosti ispripovijedanih događaja ka konstrukciji fikcionalnih svjetova i prema problemima reprezentacije, koncept kronotopa – možda baš zato što je postavljen „sklisko“, bez čvrste definicije, na nekoliko nivoa apstrakcije – otvara široko polje mogućih analitičkih primjena u čitanjima romana, ali i ostalih književnih žanrova.
Dva završna, kraća teksta zapravo su referati koje Bahtin početkom četrdesetih godina održao na Institutu za svjetsku književnost u Moskvi. I dok se „Iz pretpovijesti romaneskne riječi“ nastavlja na ranije uvide o konstitutivnoj višejezičnosti romana, o ukrštanju i miješanju ideološki zadanih značenjskih akcenata i uspostavljanju „slike tuđeg jezika“ kao ključne stilističke specifičnosti žanra, završni ogled „Roman kao književni žanr“ – koji iz prethodnog, beogradskog prijevoda znamo pod naslovom „Ep i roman“ – insistira prvenstveno na jedinstvenom odnosu romana spram stvarnosti. Ono što ga razlikuje od drugih književnih žanrova, naime, jest „zona maksimalnog kontakta s nezavršenom stvarnošću“: ako je stvarnost, kao što Bahtin postulira, inherentno „nezavršena“ ili, pojednostavljeno, nesvodiva na konačnu i zaokruženu definiciju pošto posjeduje potencijal radikalne transformativnosti, onda je upravo roman kao podjednako „nedovršen“, nekanonski, neuhvatljivi žanr onaj koji takvoj stvarnosti najbolje odgovara. Roman je po definiciji suvremen i otvoren, što se najjasnije uočava kroz njegovu razliku spram epa, koji redovno govori o prošlom, zaokruženom, statičnom svijetu. A u periodima dominacije romana, pritom, kompletna se hijerarhija žanrova „romanizira“ i brojni podređeni žanrovi po istoj logici ulaze u „zonu kontakta“ s vlastitom društvenom stvarnošću.
Ono što roman razlikuje od drugih književnih žanrova, naime, jest „zona maksimalnog kontakta s nezavršenom stvarnošću“.
Nezavršena stvarnost
Ukoliko Bahtinov interes za odnos romana i „romaniziranih“ žanrova spram stvarnosti obrnemo prema njegovoj teoriji, onda već ovakva, gruba skica osnovnih teza jasno sugerira kojim bi smjerom trebala krenuti bahtinovski inspirirana analiza našeg književnog prezenta. Pod egidom „stvarnosne književnosti“ brojni su ovdašnji kritičari i teoretičari pokušali objasniti kritičko-mimetički zaokret književne produkcije od devedesetih nadalje, kada je gusta stvarnost rata, raspada Jugoslavije i radikalne socijalne transformacije prodrla u fikcijske tekstove: ne nudi li paralelna rehijerarhizacija književnih žanrova u znaku romana priliku da se isti proces dešifrira iz nove perspektive? Ne bi li, dalje, analiza dominantnih kronotopa kao što je primjerice onaj „odlaska“ ili „izmještenosti“ obuhvatila nesagledivo širok prostor ovdašnje književnosti egzila, izbjeglištva, rezidencijalnih boravaka i drugih oblika književnog nomadizma? I nije li u doba žestokih političkih sukoba oko pitanja zajedničkog jezika baš inherentno višejezični roman centralno literarno bojno polje?
Ključni problem s kojim bilo koji pokušaj razumijevanja naše današnje književnosti na Bahtinovom tragu prethodno treba raskrstiti tiče se, međutim, statusa „nezavršene stvarnosti“. Jer ako „otvoreni“, konstitutivno transformativni i „progresivni“ roman nudi idealnu žanrovsku korespondenciju vlastitoj nedovršenoj suvremenosti, onda se postavlja pitanje: što kada „nezavršenost“ stvarnosti prestane označavati emancipatorne potencijale i izvrne se, naizgled paradoksalno, u vlastitu suprotnost? Kako se roman hvata u koštac sa stvarnošću postsocijalističke „tranzicije“ kao procesa koji tu stvarnost ideološki kodira, regulira i disciplinira upravo kroz njezinu programiranu nezavršenost? Što nam govori o stvarnosti „društva rizika“, permanentne prekarne neizvjesnosti i disolucije elementarne socijalne sigurnosti? Kolika je, ukratko, moć romana onda kada „nezavršena stvarnost“ postane opasno nalik centralnom ideologemu reprodukcije društvenih odnosa moći?
Kako god na tu dilemu odgovorila, neka buduća čitanja naše suvremene književnosti kroz optiku Bahtinove teorije romana mogla bi – vidjeli smo – pokrenuti niz novih pitanja, a onim odranije poznatim makar promijeniti perspektivu. Pedantno i promišljeno pripremljeno i opremljeno, ovo izdanje nudi im pouzdanu polaznu točku.
