U ljeto devedeset i prve na zagorskim se bregima najviše komentirao promet na magistrali. S brežuljaka iznad Zaboka i Trgovišća puca pogled na staru magistralu koja prolazi dolinom od Zaprešića prema Krapini. Zagorska magistrala je kao glavni prometni pravac povezivala Srednju Evropu s jugom i istokom, Jadranom i Beogradom, i još dalje Grčkom i Turskom. Odbljescima sunca na šoferšajbama dugačkih automobilskih kolona mjerila se uspješnost jadranske turističke sezone i gustoća ljetnih migracija turskih gastarbajtera između. I tako godinama. Sve do devedeset i prve.
Tog je kasnog ljeta magistrala bila zlokobno pusta. Na prilazima moru stajale su barikade, posljednji turisti već su napustili zemlju, a turski gastarbajteri koristili su neke druge pravce na svom povratku iz Turske prema Njemačkoj. Nitko tko bi sjeo pod sjenu brajde nije propustio uz kavu ili hladni gemišt prokomentirati tu promjenu. Tako je u Zagorje došla najava skorog rata. S praznom magistralom; i s vicom o susedu Dušanu.
Tog je kasnog ljeta magistrala bila zlokobno pusta. Na prilazima moru stajale su barikade, posljednji turisti već su napustili zemlju
Lovci u ratu
Vic je bio prigodan. Navodno, na sastanku ha de zeja odlučeno je da svaki član stranke mora hbiti jednega Srbina.
Štefu to celu noć nije dalo spati. Treba najti Srbina! Nije to sam tak u Zagorju. Treba brzo, kak se veli, reagirati. I tak se pred jutro Štef zmislil suseda Dušana. S njim bu to rešil. Več duge su si dost dobri. Zdigel se Štef rano h jutro i ravno prešel Dušanu; bok – bok sused, buš kavu – bum, i tak dalje.
Ni bilo Štefu lako reči kaj treba. Stoput je h glavi prevrtil kaj povedati, kak dušu otprti. Kavu su spili, magistralu prokomentirali, i na koncu Štef veli: čuj Dušan, štel bi nekaj znati, stvar je taka i taka, stranka je odlučila, stranka je rekla svoje, se razmeš kak je to, saki od nas mora hbiti jednega Srbina, zato bi te htel pitati, ko suseda, jel si se morti kome več obečal?
Na proljetnim izborima devedesete bakice u crnom, sa štapom u ruci i rupcem oko glave, ulazile bi na glasačko mjesto i već s vrata pitale komisiju de je ha de ze? De treba črknju stavit?
Onda su stvari postale još i smješnije. Susjed bi na lesi razgovarao sa susjedom. A kak su dečki? Kaj? Nisu više v Lepoglavi h zatvoru! Sad su v Lučkom! U specijalnoj policiji? Naj reči!
S ljetom devedeset i prve stigao je i vic z susedom Dušanom. Toliko znam. Ono što ne znam, čitam. U Svojevrsnoj, finalistici Tportalove književne nagrade za najbolji hrvatski roman 2021., Sandra Antolić piše o događaju koji se, kako kaže, „jedino može pripisati vremenu općeg jada i slutnje velike nevolje“. Govorimo o devedeset i prvoj.
Sukob koji je tinjao između lovačkog društva „Fazani“ iz Cugovca i lovačkog društva „Srnjak“ iz susjednih Kokorića u ljeto devedeset i prve je u dolini Sutle eskalirao. Kad su „Srnjaci“ čuli da se naoružani „Fazani“ približavaju granicama njihovog lovačkog revira odlučili su Cugovčane dočekati na šumskoj čeki. „Idemo, dečki! Idemo tim jebivetrima pokazati!“
Zasjeda je bila iznenađenje. Trebalo je Cugovčanima da se zbroje kad se s kamuflirane čeke začulo: „Kaje Cugovčani… kaj delate u Kokorićima?“
Nije dugo prošlo dok se i puške nisu spomenule. Lovci su se znali s godišnjih općinskih svetkovina, zajedno su igrali nogomet u Zaprešiću, imali cure u susjednim mjestima, ali ovo sada je bila devedeset i prva, i lovačke puške su se lako skinule s ramena. „Onda se Mara Ribarićka zaletjela, primila visoku nastambu za jednu nogu i stala je drmati“, piše Sandra Antolić. Dalje je ovako išlo.
„Dole ote, il bum vas ja stepla! Vikala je Mara.
Muž Ribarić ju je slijedio, primio se drmanja druge noge. Potom su svi krenuli za njihovim primjerom.
Kaj kruške ih bumo stepli, smijala se Mara.
Čeka se isprva stabilno držala, ali se od Marina navaljivanja ipak zibala jer nisu ‘Srnjaki’ redovito tu čeku ni održavali, a i nije bila namijenjena da ih primi u punom broju. Drmusanje je konačno izbacilo Kokorićance iz ravnoteže pa su se jedan za drugim stali spuštati po ljestvama. Kako bi se koji približavao tlu, nogama je tukao po ovima dolje, a ovi dolje su ih dočekivali udarcima šakama. U općoj tučnjavi svatko je mlatio gdje je stigao, najviše po cjevanicama…“
Sandra Antolić piše o događaju koji se, kako kaže, „jedino može pripisati vremenu općeg jada i slutnje velike nevolje“. Govorimo o devedeset i prvoj
Zvijezda romana
Sukob između dva lovačka društva na lovačkoj čeki uz dolinu Sutle uskoro ćemo moći gledati i na filmu. Sandra Antolić (Zagreb, 1967.), devedesetih poznata kao urednica i voditeljica filmskih emisija javne televizije, posljednjih godina se izvještila kao skript doktorica na scenarijama za filmove Agape i A bili smo vam dobri (Zlatna arena za scenarij). Ovoga ljeta u Puli ima i svoj autorski projekt Nosila je rubac črleni, u režiji Gorana Dukića. Scenarij je nastao iz kratkih pričica (koje je progutao kompjuterski virus) o zagorskoj svinji Bebi. Iz istih nestalih zapisa nastao je i roman (odnosno, romanček) Svojevrsna, o svinji koja se razgovara i s ljudima, i s razapetim Trpećim Stvoritelem (Ko si ti?, A ko si ti? – Ja sam Beba., Ja sam Bog.).
Tu trebamo stati. Imamo devedeset i prvu. Imamo zagorski kajkavski idiom. I imamo svinju koja govori. Svinju koja je sa srpskim nerastom Rokijem odlučila pobjeći u Srbiju. Dakle, imamo dvije svinje: Juliju i Romea. Sve to ilustrirano crtežima same autorice, koja je u posljednjih nekoliko godina nekoliko puta iznova uspješno izmislila samu sebe, kao scenaristicu, i sad kao romansijerku.
Što je Svojevrsna? Knjiga za djecu? Dijalektalna humoreska? Roman nastao iz scenarija? Politički roman? Basna iz devedeset prve? Nekoliko elemenata knjige, od zagorskog idioma pa do ilustracija, gotovo pa čine savršenu literarnu oluju.
Prvo i prvo, tu je svinja kao zvijezda romana. Motiv svinje imali smo kod Ferića i njegovih svinja s pokupskog fronta, i Karakaša i njegovog nerasta iz zbirke Kino Lika: da izbacimo samo prve dvije asocijacije iz fundusa RH-književnosti. Krmača landrasica nešto je veće od tih sporednih svinjskih uloga. Beba je i u naslovu i na naslovnici. Ne znamo zašto je progovorila, jel zbog ljubavi ili zbog razgovora s Bogom, ali u vrijeme kad su sukobi tinjali na sve strane, pa čak i između lovačkih društava, netko je morao progovoriti protiv mržnje i rata. Tako smo dobili Bebu.
Kao drugo, kajkavski dijalekt odlično izgleda na papiru i još bolje zvuči u uhu. Idiom je sveden na funkciju humora, ali nije problem, još od Gruntovčana dijalektalna kajkavska komedija nije tako dobro zvučala.
Kao treće, Beba je lajtmotiv romana, ali prava zvijezda je devedeset i prva. Sve je u vezi sa svime, ali ničega nema bez devedeset i prve, bez srpskih Capulettija i hrvatskih Montecchija, i nigdje se svinjska verzija Romea i Julije ne može se dogoditi osim tamo, u devedeset i prvoj.
Ne znamo zašto je progovorila, jel zbog ljubavi ili zbog razgovora s Bogom, ali u vrijeme kad su sukobi tinjali na sve strane, pa čak i između lovačkih društava, netko je morao progovoriti protiv mržnje i rata
Devedeset prva, godina bez kraja
Devedeset i prve Zagorje je trubilo za rat kao i svi drugi; mrvicu defetistički, i s figom u džepu, ali složno i orno. Za rat je dalo i Tuđmana, i varaždinske policajce koji su se borili u Vukovaru. A nakon rata nekom je palo na pamet da se prostor između Velikog Trgovišća i Kumrovca proglasi „dolinom kraljeva“, hrvatskim Luksorom: i tu neki veći problem nije predstavljalo niti to što između Velikog Trgovišća i Kumrovca stoji čitava Cesar Gora.
Ali kad se pročulo da se Tuđman zgubil u Zagorju, jer niko h koloni nije znal di su a svi su se bojali pitati Tuđmana, Zagorci su se okrenuli od ha de zeja. Priča o tome kak su Hercegovci zgubili Tuđmana u Zagorju nekako kao da se poklopila s pretvaranjem Zagorja u opozicijsku utvrdu.
Krajem devedesetih stigla je zagorska dionica pirnske auto ceste. Turističke sezone sada su se gledale u četverotračnom sinemaskopu, a oznake granica lovačkih društava ostale su uz staru magistralu. Ali ništa još nije otišlo u povijest. Niti se devedeset i prvoj vidi kraj. Suvremena hrvatska književnost se intenzivno bavi tom godinom. Svojevrsna je originalna po mnogo čemu, pa i u tome.