U Hrvatskoj postoje samo jedne devedesete, one naše, maskirne, jedne jedine za koje je bitno točno znati gdje si i kada bio; gdje si bio kad je Otac domovine bezgrešno začeo jednu malu kontinentalnu demokraciju koja živi od mora i klicao „Imamo Hrvatsku!“, a da nitko nije slutio da je ‘imati’ tu posvojni glagol kroz kojeg Hrvatsku imaju on – koji se, nomen omen, morao Tuđeg Maniti – i onih famoznih 200 obitelji. Tu smo zbilju apsolvirali kao freudovsku prisilu ponavljanja i mljeli kroz još jednu reinkarnaciju stvarnosne proze koja Hrvate prati od kada smo posljednji put književno bili sinkronizirani s europskim duhom, tamo u petnaestom, šesnaestom stoljeću. Devedesete drugih, čak i nama susjednih država, slabo znamo, neznani su nam razlozi koji čuče iza kovitlanja njihovih književnih struja, stresnih dermatitisa i konstipiranosti njihovih auktora. Pamtimo možda tek koja nas je država ranije, a koja docnije priznala, pa smo tek nedavno preveli Ellroyev American Tabloid, imamo rupetina u Pynchonu, Fosteru Wallaceu itd.
Destabilizirajući i traumatičan učinak ljubavi na život žena
Većina nas tako ne zna da su u Italiji devedesete također bile ratne godine, mučna dekada u kojoj se sukobljavaju, u svojevrsnoj inačici domovinskog rata, Cosa nostra i sama Republika Italija s akutnom fazom 1992. i 1993. godine. Tako, 23. svibnja 1992., sudac Giovanni Falcone, ključna figura u borbi protiv mafije, leti u zrak na autocesti A-29 zajedno s agentima iz pratnje i suprugom Francescom Morvillo. Umrijet će na rukama kolege Paola Borsellina tog istog dana, malo nakon 19 sati. Za atentat je upotrijebljeno oko 500 kg tritola. Spomenuti Paolo Borsellino, jednako važan u pravnoj borbi protiv mafije, letjet će u zrak 19. srpnja iste godine za posjete majci i sestri, u ulici d’Amelio, u Palermu, gdje su atentatori parkirali ukradeni Fiat 126 s 90 kilograma Semtexa-H i aktivirali ga daljinskim upravljačem. Antonino Vullo, jedan od preživjelih carabiniera, prisjeća se kako su s neba „padale krpice ljudskog mesa“. Usput, na političkoj sceni, zagubivši svaku skrupulu, najavljuje svoj ‘silazak na teren’ (baš tim riječima) protuha, dripac, kurvar, predsjednik loptačkog kluba A.C. Milan te vlasnik nekolicine privatnih televizija, Silvio Berlusconi. Malo nakon toga počet će ljigava faza pregovora između države i mafije za koju se još uvijek vode procesi koji ukazuju na neslućene dubine dvostrukog dna talijanske republike, ali koja će, ako ništa, izbjeći dizanje u zrak – čvrsto se drž’te – Olimpijskog stadiona u Rimu (kapacitet 90.000 ljudi) za utakmice Roma – Udinese, 23. siječnja 1994. godine.
U takvom društvenom kontekstu talijanskog juga debitira 1992. pseudonimična Elena Ferrante romanom Mučna ljubav po kojem će tri godine kasnije odlični Mario Martone snimiti istoimeni film koji će mu donijeti kandidaturu za Zlatnu palmu; Mučna ljubav otvara ono što će kasnije postati svojevrsnom trilogijom devijantnih ljuvenih sentimenata s romanima Dani zaborava, 2002., (prati ga nejak film Roberta Faenze iz 2005. uz kuriozitet da muziku potpisuje, a u filmu i glumi Goran Bregović) te Mračna kći (tek je snimljen film Maggie Gyllenhall s Oliviom Colman u glavnoj ulozi). Sva su tri romana akribična filologija neljubavi, njenog destabilizirajućeg i traumatičnog učinka na život žena.
U Italiji su devedesete također bile ratne godine, mučna dekada u kojoj se sukobljavaju, u svojevrsnoj inačici domovinskog rata, Cosa nostra i sama Republika Italija s akutnom fazom 1992. i 1993. godine
Ladanje za smislom
I nakon čitanja uvjerljive mnogologije Genijalna prijateljica ostajem pri uvjerenju da je Ferrante koju preferiram ona koja se kreće mimo opus magnuma kojem duguje slavu kao što mi je i Simenon nerijetko bolji van serije o Maigretu, u onim životnim romanima koje je nazivao romans durs, tvrdim romanima.
Tvrda Ferrantica iz kraćih svezaka – koja ovdje ne traži, Balkancima milo, epsko višeknjižje s pokojim čedomorstvom ili silovanjem na plastu sijena s vlatima u kosi i u justima – je u Mračnoj kćeri u izvrsnoj formi. U romanu koji je netom objavio Profil iznimna jednostavnost iziskuje veliku pažnju. Nije to ni približno, kako je to netko nedavno napisao, Ferrantičin najbolji roman, ali je vjerojatno roman kroz koji je možemo najbolje upoznati.
Ferrantica je vrsni zanatlija romaneskne forme pa roman nonšalantno savija u krug, oko Lede, profesorice engleske književnosti kojoj kćerke s kanadskom adresom spočitavaju da engleski govori loše. Krug su njene jedne te iste egzistencijalne omaške koje ovdje doduše opetuje u razblaženoj verziji. Početak je romana i njegov kraj jer nalazimo Ledu blesiranu nakon automobilskog udesa koji je skrivila nakon što je potresena klisnula iz južnotalijanskog gradića gdje je ljetovala. A potresena je bila zbog jedne od tih egzistencijalnih omaški koje opetuje. Kao mlada majka napustila je muža i kćeri na tri godine ostavivši za sobom emocionalni krater dok je ovaj put otuđila nakaradnu lutku djevojčici Eleni na plaži unijevši tako tjeskobu i nesklad u već prekarne dinamike jedne meridionalne obitelji.
Mučna ljubav – po kojoj je Ferrante napisala i priču za djecu Plaža noću, 2007. godine – poigrava se nenadmašenim modelom nečega što bismo mogli nazvati „ladanjskim romanom“, a čiji je ponajbolji primjer Mannova Smrt u Veneciji nastala još za prvog preraća. Leda, na pragu četrdesetosmog proljeća, kreće na ladanje kako bi pokušala nešto pročitati i valjda nešto smisleno i napisati te tako dati neki polusmisao akademskoj karijeri zbog koje je razorila obitelj. Mannov je udovac, sviježe oplemenjeni von Aschenbasch, pokušavao upravo suprotno, udaljiti se od vlastite asketske predanosti literarnoj manufakturi. Nakon lažne partence za Pulu, on završava u Veneciji gdje kuša gušte senilne latentne homoseksualnosti, te gnjile lagunske vlage i kolere koja će ga na koncu koštati života. Inače, Viscontijeva verzija filma je, uz Noćnog portira Liliane Cavani, ponajbolja uloga Dirka Bogardea koji je u jednom svesku autobiografije Snakes and Ladders (1978.) opisao kožne opekotine koje je zadobio uslijed šminkanja na setu, preparatima na kojima je pisalo „keep away from eyes and skin“.
Tvrda Ferrantica iz kraćih svezaka – koja ovdje ne traži, Balkancima milo, epsko višeknjižje s pokojim čedomorstvom ili silovanjem na plastu sijena s vlatima u kosi i u justima – je u Mračnoj kćeri u izvrsnoj formi
Mediteran ispod površine vode
Ferrantičina gđa Aschenbach na plaži ne nailazi na poljskog hermafrodita Tadzia nego na par, majku Ninu i kći Elenu (i lutku Nani). Imena ćete htjeti na glas ponoviti nekoliko puta kako se ne biste pogubili u košarici prepunoj slova „n“. Taj nenek nije slučajan, dakako. Dvije žene na bazi molekula ugljika i jedna od molekula polimera su za Ledu cjelina i to cjelina odnosa majka – kći koji ona nema jer ga je trampila za snašanje sa sredovječnim profešurom s engleskog otočja. Za razliku od Mannovog Aschenbacha, Leda je sigurna u sebe, pa se na ladanju neće pokušavati na silu ni pomladiti pomadama ni papanjem zrelih jagoda u sjeni sjete mletačkih kolonada; ni hiniti želju da se uklopi u turističku destinaciju nego je štoviše drži na distanci i klonit će se koliko joj to god bude moguće lokalnih Giovannija i Giannija (i ova imena ponoviti naglas više puta), ali će se okrznuti u cjelovu s trudnom Ninom; tvrdoglavo će čeprkati po rezultatima vlastite netalentiranosti za važne životne odluke, gotovo uživajući u nelagodi. Sve bez da naposljetku uspije defibrilirati vlastitu karijeru.
Sličan Ledin stav lišava ovaj ladanjski roman svake turističke krabulje i šušura feštavanja, čak i na nivou kulise. Napuljska obitelj Nine i Elene je prikazana kroz tromost kilavih tijela na plaži, glava obitelji je prikazana kao južnjački lošić s mafijaškim inklinacijama. Priplažne šumice su mjesta u kojim supruge u visokom stadiju trudnoće, upražnjavaju svoje porive sa sezoncem lokalnog baywatcha, a Ledu tu iz ničega češer strefi među lopatice. Ferrantičin Mediteran podsjeća na mokru analognu fotografiju sebe koja je nasupana do raspadanja dok netko priča priču ritmiranu pljuskovima koji kupače tjeraju natrag u apartmane. Tamna se voda odražava u prljavoj, mračnoj vodi punoj pijeska u abdomenu ukradene lutke. Inače, odnos Elene Ferrante i Mediterana je u prvim romanima doista poseban i snažno impostiran od prvijenca, u kojem more izbacuje leš žene na samom početku. Ferrantičin je Mediteran ispod površine, pod vodenom opnom. Spisateljičino oko vreba ono što se ne vidi i zaranja u ambise u kojima žive – svi ih potajno volimo – one dubinske ribe, prozirne i čudovišne ili oboružane fenjerima koji vise o ticalima. U tom moru pliva Ferrante, mrklom mraku vode koji je svugdje prati i zapljuskuje nutrinu otete lutke koja pljucka pijeskom ocrnjelu vodu, morski fundać. Lutka za kojom Ninina i Elenina obitelj traga od početka romana vodi do klimaksa u kojem Ledina mizerija sitnolupeška biva otkrivena i ona prihvaća svu svoju psihološku pervertiranost u zaključnom dijalogu koji je rezak i nemilosrdan i koji sam vrijedi roman i sva slovna mjesta koja do njega vode. Susramlje i nelagoda su nagrada čitatelju.
