Portal za književnost i kritiku

Nova zbirka Sonje Manojlović

Forsiranje razlike

Zbirka koja se bez većih lomova uklapa u niz autoričinih recentnijih knjiga, no mjestimice donosi i primjetna diskurzivna pojednostavljenja
Sonja Manojlović: “Šale i opomene”, Fraktura, Zagreb, 2022.
Lirske će se protagonistice (i druga bića) svojim tijelima nastaviti sučeljavati s izazovima svijeta bez oslonca i vlastitom otuđenošću. Svijeta u kojemu se mora osjetilno i osjećajno osmisliti drugačija etičnost koja ne zadire onkraj fenomena, nego čovjeka i čovječicu nastoji učiniti bićem borbe u pojavnom realitetu, bićem pronalaska mogućih zaobilaznica, svijetlih točaka i alternativnih horizontala u sve bržoj i surovijoj stvarnosti

S nepunih 18 godina, Sonja Manojlović je na književnu scenu stupila prvijencem Tako prolazi tijelo (1965.) i u njemu postavila koordinate po kojima će razvijati svoj pjesnički ples – slatku gorčinu otežaloga i britkog jezika. Prevalivši put od nekoliko pjesničkih paradigmi, Sonja Manojlović je uspjela sačiniti konglomerat sastavljen od (neo)egzistencijalističke filozofske osnovice te odavno utabane „označiteljske scene“, odnosno postmodernističke poetske matrice. Stoga će se njezine lirske protagonistice (i druga bića) svojim tijelima nastavljati sučeljavati s izazovima svijeta bez oslonca i vlastitom otuđenošću. Svijeta u kojemu se mora osjetilno i osjećajno osmisliti drugačija etičnost koja ne zadire onkraj fenomena, nego čovjeka i čovječicu nastoji učiniti bićem borbe u pojavnom realitetu, bićem pronalaska mogućih zaobilaznica, svijetlih točaka i alternativnih horizontala u sve bržoj i surovijoj stvarnosti.

Ikonička performativnost  

Šale i opomene su sačinjene od četiri ciklusa: „Majke svijeta su uvijek mlade“, „Svežder nepomoziv“, „Okus je čuvar našeg života“ i „Odasvud vidljiva“. Zbirka je šesta po redu ukrašena zgodnim ilustracijama Saše Šekoranje (1973.) koje doprinose dodatnoj, ikoničkoj semantici pjesama i idejnom sloju zbirke. Riječ je uglavnom o figurama iscrtanim u horizontalno-vertikalnim i eliptičnim linijama. Ikonička kontrastivnost preko ilustriranih skulptura (crno-bijelo) podupire oprečnost koja se zbiva i na jezičnom planu. Figure ili skulpture tih crteža prikazane su u određenoj radnji – koračaju na štulama, sviraju usneni instrument, žongliraju, nose određeni predmet, uhvaćeni su u opuštenoj ležećoj ili uspravnoj poziciji. Među 11 ilustracija, zanimljiv je crtež koncentričnih krugova koji se uklapa s idejnim slojem pjesnikinjina cjelokupnog rada – stalno umnožavanje, odgoda značenja ili usmjeravanje „ka praznom središtu“ („Na trgu, deja vu“). Neke su figure pozicionirane preko dviju stranica što čitatelju omogućuje vizualno-motoričku interakciju. Primjerice, ako podigne lijevu ili desnu stranicu (ili možda zaokrene knjigu), lako moguće da će se dio tijela određene figure ili nekih linija u njegovoj imaginaciji pomaknuti, pružiti mu mnogostruke asocijacije, nove prostore iščitavanja, nelagode ili ugode u osjećaju lomljenja ili izobličavanja drugosti.

Neke su figure pozicionirane preko dviju stranica što čitatelju omogućuje vizualno-motoričku interakciju. Primjerice, ako podigne lijevu ili desnu stranicu (ili možda zaokrene knjigu), lako moguće da će se dio tijela određene figure ili nekih linija u njegovoj imaginaciji pomaknuti, pružiti mu mnogostruke asocijacije, nove prostore iščitavanja, nelagode ili ugode u osjećaju lomljenja ili izobličavanja drugosti.

Urbanost i njezine ponornice

Topos urbanosti nije novina u autoričinu pismu. Odavno su kritičari prepoznali u njezinim zbirkama motive grada, njegove entropične kaotičnosti i redundantnosti unutar koje lirska protagonistica pronalazi sklad, zadržavajući ambivalentan (Cvjetko Milanja) odnos prema njegovoj anatomiji. Slično će stajalište iskazati i Ervin Jahić na ovitku knjige Hod na rukama (2010.), navodeći da je u toj zbirci karakterističan urbani stratumcivilizacijske entropije koje gdjekad množe brbljivu prazninu. U Šalama i opomenama navedena se entropičnost za stupanj povećala i prouzrokovala drugačiji i ubrzaniji ritam koji se na jezičnom planu ostvaruje akumulacijom, figurama ponavljanja i dikcije, različitim paralelizmima i još većim brojem zareza. Fokusiranost na ritam svjedoči i vrlo frekventna eksplicitna uporaba tog motiva („Ritam grada“, „Mrgudov ritam“, „Dvopjevni ritam“). Lirska je protagonistica još dublje zaronila u tekuću stvarnost (Z. Bauman) da bi ovoga puta više okusila i načula (nego taktilizirala) „sveždera“ (moć kapitala), koji svojim strategijama perfidno uskraćuje masi mogućnost iskošenog pogleda („Ulična moda“). Sonja Manojlović, među očekivanim toposima grada (trg, raskrižje) mjestimice nudi i heterotopijske prostore koji zrcale stvarno stanje stvari (hodnici metroa, aerodrom, tržnica, banka). Potencijal se tih lokaliteta nazire u zrcaljenju i preoblikovanju međusobnih odnosa, koji se različitim procedurama discipliniraju u diskursu/stvarnosti uopće.

Lirska se protagonistica poigrava govornim perspektivama, nastoji „presložiti“ vlastite identitete u sebi te „kroz sebe dojmove u činjenice pretvoriti“ („Bar vjerovati znam“). Na taj se način čitatelju otvaraju različite mogućnosti upisivanja referentnih točaka. Primjerice, takvo se poigravanje s recepcijom može primijetiti u pjesmi „Ne na prvu“. U njoj se gradi odnos prvog lica s trećim licem jednine i množine. O prebacivanju govornih procedura svjedoče sljedeći stihovi: „odbaci ja da ne smeta tijelu, / snaći će se kao ti i kao mi“ („Žakarijade“), „Ona, koja sam još uvijek zastala ja“ („Jezik za zube pretapanja“). Još ako se u tu igru poskočica ili izmjenjivanja ubaci rodni segment, zbirka poprima obilježje pozitivne vrtoglavice („Pomaganje“, „I o tome“). U potonjoj, lirska protagonistica ne pristaje na patrijarhalne ili „emancipacijske“ okvire: „Jesi li majka, / kućanica / ili ljubavnica? / Nijedno od toga.“ Time autorica iskače iz odavno istaknutih muških (akademskih) okvira koji su njezinu poetiku označili feminilnom, a ne pomodnim feminizmom (Milanja).

Izmjenične igre

Topos razlike obilježava i ovu zbirku (mršavko-debeljuškasta, ona-on, dječak-djevojčica, majka-otac, nije-jest, htjeti-ne htjeti, gore-dolje, lijevo-desno, dubina-površina itd.). Ideja oprečnosti obilježava njezin stav prema prostorno-vremenskim koordinatama, jeziku, poeziji i književnosti. Još kada se tomu pridoda vrlo frekventna uporaba suprotnog veznika „ali“ ili pozamašan broj već viđenih niječnih čestica, stvari postaju jasnije – ne pristati na referencijalnu ulogu jezika, ne pristizati uz „kratke spojeve“ koje diktira „mrazno more“ („Ritam grada“). Treba dakle biti „uvijek iza, / jer tako se podnosi blizina“. Autoričini se toposi prelijevaju iz pjesme u pjesmu, ciklusa u ciklus, zbirke u zbirku, mijenjajući istovremeno kontekste i forme u kojima se pojavljuju. Lirska će protagonistica reći: „živim od konteksta“. Imperativi, uskličnici ili OPOMENE koji se nameću prešutnim pravilima treba izvući na vidjelo i dati im drugačiji predznak, zareze ili gorke ŠALE: „što će mi uskličnici, radije se hranim zarezima“ („Poetika povorke“). Stoga će lirska protagonistica ponuditi katalog zahtjeva koji odstupaju od malograđanskih moralnih principa: „neka iskuša svoje zaobilazne / strategije, / neka spoji nespojivo, neka stvori, / i prepiše u čisto“. Naravno, dašak se ironije, desakralizacije postiže evokacijom biblijskoga imperativnog oblika (neka + prezent).

Autoričini se toposi prelijevaju iz pjesme u pjesmu, ciklusa u ciklus, zbirke u zbirku, mijenjajući istovremeno kontekste i forme u kojima se pojavljuju. Lirska će protagonistica reći: „živim od konteksta“. Imperativi, uskličnici ili OPOMENE koji se nameću prešutnim pravilima treba izvući na vidjelo i dati im drugačiji predznak, zareze ili gorke ŠALE: „što će mi uskličnici, radije se hranim zarezima“

Zamjerka bi se, s obzirom na dosadašnji autoričin opus, mogla uputiti povećanoj protočnosti teksta, „većoj čitljivosti“. Pjesnikinja mjestimice završi u suviše jednostavnim metaforama, sintagmama ili sintaktičkim konstrukcijama koje suzbijaju stvaranje pozitivnih frustracija ili dezorijentacija pri čitanju, tj. podilaze čitateljskim očekivanjima. Dojam je da određenim pjesmama (ili njihovim zonama) nije toliko podmazan označiteljski lanac. Međutim, veći je dio zbirke zadržao poznati lavičin ožiljak pisma u kojem, kako piše Krešimir Bagić, preteže ono neuhvatljivo, lebdeće i prozirno.

Luka Rovčanić (Zagreb, 1994.), završio je preddiplomski studij kroatistike. Nedavno je počeo objavljivati književnokritičke tekstove

Danas

Objavljen poziv za književnu nagradu Fric (rok: 1. rujna)

Objavljen je poziv izdavačima za Nagradu Fric, godišnju nagradu za knjigu fikcijske proze objavljenu na hrvatskom, bosanskom, srpskom ili crnogorskom u Hrvatskoj u razdoblju od 1. srpnja 2021. do 30. lipnja 2022. godine.

Izdvojeno

Programi

Najčitanije