Polje filmske dramaturgije svoje službeno ishodište kod nas ima pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, gdje se na MA razini studija nudi specijalizacija i priprema za rad u tom sektoru. Studij nerijetko upisuju i oni zaljubljenici u sedmu umjetnost koji su se prethodno educirali ili radili u sasvim drugim poljima. Jedna od njih je Daria Stilin, kolegica dramaturginja s prethodno završenim Ekonomskim fakultetom. Pitam je kako danas, nekoliko godina nakon što je diplomirala, gleda na odluku o tome
„Ako me pitaš je li mi studij bio zanimljiv i koristan za moj scenaristički rast i razvoj, odgovor je naravno da. No ako me pitaš je li bio nužan za razvoj moje karijere, mislim da ne. Danas mi se čini da bih do iste točke u karijeri došla i da nisam završila Akademiju, a i već prije nego što sam je upisala sam pohađala radionice iz tog polja kod nas i u inozemstvu, te sam samoinicijativno pitchala svoje projekte. Tom prilikom su me na CineLinku u sklopu Sarajevo Film Festivala uočile producentice Nove TV i tako sam dobila svoju prvu ponudu za rad u novoj struci. Prvo sam radila u odjelu Razvoja, a potom kao scenaristica na seriji Kumovi, što je podrazumijevalo svakodnevne dolaske u tzv. writers’ room gdje bih provodila minimalno osam sati dnevno, a ponekad bismo ostajali i do kasnih noćnih sati. Iako rad na telenovelama nije toliko cijenjen te je izrazito iscrpljujući, jer se proizvodi u prosjeku pet epizoda tjedno, bila sam jako zahvalna na toj prilici i puno sam naučila u tom okruženju.“
Upravo se emitira i obiteljska serija Gora na kojoj je Stilin bila jedna od scenaristica. Radi se o autorskom projektu Maje Pek-Brünjes i Danijela Peka (Antitalent), koji je nakon višegodišnjih priprema, istraživanja, te mjeseci raspisivanja, a potom i snimanja, u listopadu 2023. krenuo s prikazivanjem na prvom programu HRT-a. Riječ je o seriji koja se bavi svakodnevicom članova Gorske službe spašavanja u gradiću u Gorskom kotaru. Stilin ne krije koliko je uživala u radu na ovom projektu:
„Od samog početka sam se osjećala opušteno i ugodno, a radili smo u virtualnoj writers’ room što mi je posebno odgovaralo i to ne samo zato jer sam u međuvremenu postala mama. Dobiti feedback od kolega, moći s njima raspravljati o nekim stvarima, te imati svakodnevnu podršku u radu meni je bilo stvarno dragocjeno. Osim Maje Pek-Brünjes, s nama su u timu bili i Rene Gallo i Dora Šustić, a za scenarij su nam izuzetno važni bili i naputci HGSS-a o tome koliko su nam uvjerljivi određeni elementi scenarija.“
„Ako me pitaš je li mi studij bio zanimljiv i koristan za moj scenaristički rast i razvoj, odgovor je naravno da. No ako me pitaš je li bio nužan za razvoj moje karijere, mislim da ne“ – Daria Stilin
Scenaristi – obrtnici, redatelji – umjetnici?
Studij dramaturgije bio je jedna od stepenica na razvojnom putu danas profesora pri ADU, Marjana Alčevskog, najpoznatijeg kao scenarista HBO-ove serije Uspjeh, te trenutne HRT-ove uspješnice Šutnja. Njegov je spisateljski put započeo rano, još u srednjoškolskim danima, a dolaskom iz Skopja u Zagreb odlučio se i na službeno obrazovanje u tom polju.
„Polje scenaristike je prije petnaestak godina kada sam ja stasao, uglavnom bilo pusto, a nije puno bolje ni danas, što je rezultat načina na koji se film kod nas radi zadnjih tridesetak godina. Scenariste se doživljava(lo) kao suvišni element tog procesa i cijela jedna generacija zbog toga nije imala mnogo prilike za rad. Posljedica toga je da danas kada i televizija i film pokazuju više interesa za njihov angažman – nema tko da piše. Način distribucije novca je takav da većina ide produkciji i režiji. Dakle, netko bi trebao imati stalan posao, a onda iz hobija biti u stanju dostavljati jako dobre scenarije – to je nerealno. Potpuno je promašeno uvjerenje da ako je neka vrsta posla ‘jeftinija’ od neke druge, primjerice sjediti kod kuće i pisati je svakako jeftinije od višetjednog snimanja filma na nekom otoku, da je samim time i lakša.“
Osim problema distribucije sredstava, što je upravo ove godine na globalnoj razini aktualizirao i pokret američkih scenarista koji su se odlučili na višemjesečni kolektivni štrajk zbog nepovoljnih uvjeta rada, Alčevski naglašava i još jedno izrazito važno pitanje – ono autorskih prava.
„Jednim se dijelom autorstvo scenarista uvelike negira i tome je tako negdje od kraja osamdesetih. Paradoksalno da je za većinu filmova iz osamdesetih o kojima danas učimo kao o kultnim ostvarenjima jugoslavenskog filma znamo tko ih je režirao i tko je u njima glumio, ali nemamo pojma tko ih je napisao. A to su većinom filmovi koji su imali scenariste. Već u sljedećem desetljeću scenaristi će gotovo sasvim nestati iz polja naše filmske umjetnosti. Danas na Akademiji podučavamo ljude isključivo o redateljima kao predstavnicima određenih razdoblja u povijesti filma. Analogno tome bi bilo da se primjerice povijest dramskog teksta izučava kroz to što je režirao Peter Brook. Razlika između scenaristike i dramskog pisma je doduše u tome što primjerice Tennesseeju Williamsu ili Ionescu nitko ne može osporiti njihovo autorstvo, nazvati ih ‘zanatlijama’, što je kod scenaristike često slučaj. Na nas se gleda kao na obrtnike, dok su redatelji ti koji su umjetnici.“
„Polje scenaristike je prije petnaestak godina kada sam ja stasao, uglavnom bilo pusto, a nije puno bolje ni danas, što je rezultat načina na koji se film kod nas radi zadnjih tridesetak godina. Scenariste se doživljava(lo) kao suvišni element tog procesa i cijela jedna generacija zbog toga nije imala mnogo prilike za rad“ – Marjan Alčevski
Uloga telenovele u razvoju filmske industrije
Alčevski tvrdi da nema generičkog recepta za uspjeh u ovoj struci, smatra da je veliku ulogu kod njega i njegove pobjede na HBO natječaju First Draft odigrao i faktor sreće. Stilin je uvjerena da iza svega nepobitno stoji mnogo rada, ali i odlučnosti da čovjek ne napusti neke svoje ideje i projekte koji su bili obezvrijeđeni od „velikih“ imena na funkcijama moći.
„Prije osam godina sam počela raditi na scenariju igrane serije Platneni grad za koji me inspirirala moja nona koja je tri godine provela u El Shattu. Dugo sam istraživala tu temu, intervjuirala ljude s Hvara koji su imali isto iskustvo, pohodila arhive i knjižnice. Ali tek me je TorinoFilmLab stvarno natjerao da raspišem to kao povijesnu seriju, a producent s kojim sam tom prilikom surađivala ohrabrio me stavivši moju priču u kategoriju glocal, što znači da je riječ o lokalnom sadržaju s globalnim potencijalom. Aktualni dokumentarac Ivana Ramljaka danas je potvrda da ta tema nipošto nije ‘bezvezna, nezanimljiva, premračna’ što su bili komentari koje sam dobila od nekih naših uglednih redatelja. Ja sam u međuvremenu našla i producente za to, a s tim sam projektom uostalom i upala na podružnicu Berlinale Talents-a u sklopu Sarajevo Film Festivala.“
Alčevski naglašava da postoje uzročno-posljedične veze na koje je važno ukazati kako bismo razumjeli zašto je film danas u Hrvatskoj održiva grana umjetnosti, na što smatra da trebamo biti ponosni.
„Da nije bilo domaće produkcije telenovela mi danas ne bismo imali ovoliko razvijenu industriju. Games of Thrones se primjerice snimao u Hrvatskoj, jer je snimanje telenovela za HRT stvorilo poslove u industriji. Isprva su mnogi tvrdili da su sapunice sulud projekt, no na kraju se ispostavilo da je to bio najgledaniji format svih vremena. Trenutno više novca kroz filmsku umjetnost u Hrvatsku ulazi izvana, nego što mi trošimo iz vlastitog budžeta.“ – nagašava Alčevski.
Nove generacije filmskih dramaturga školovanih na ADU tek se sada otvaraju, baš kao i Stilin, ideji da svoje scenarističke početke i egzistencijalne potrebe realiziraju upravo kroz taj žanr, iako osim Jelene Veljače, ne postoji gotovo niti jedno prominentno ime u tom polju koje je poznato ne samo javnosti, već čak i struci.
„Ono što generira razvoj filmske industrije nije što je neki naš film bio u Cannesu ili što je bio nominiran za Oscara, već upravo ovakvi masovni projekti. Problem je što je snimanje stranih produkcija kod nas unaprijedilo tehnički dio posla dok je kreativni ostao zanemaren. Danas u Hrvatskoj možete naći puno bolju ekipu za set, nego li scenariste. Mnogi su kroz rad na inozemnim produkcijama stekli vrijedno iskustvo, stručnost i znanje, te su danas vrhunski profesionalci koji su u stanju odraditi i najzahtjevnije projekte – ali samo ako ih netko iz Švedske, SAD-a ili Velike Britanije napiše.“
„Da nije bilo domaće produkcije telenovela danas ne bismo imali ovoliko razvijenu industriju. Games of Thrones se snimao u Hrvatskoj, jer je snimanje telenovela za HRT stvorilo poslove u industriji. Isprva su mnogi tvrdili da su sapunice sulud projekt, no na kraju se ispostavilo da je to bio najgledaniji format svih vremena“ – Marjan Alčevski
Adaptacije književnih predložaka u scenarij
Što se tiče polja adaptacije književnih predložaka u scenarij, slučajevi na kojima su bili angažirani dramaturzi uglavnom su rijetki. Iako aktivno radi za kazalište, dramaturginja Dora Delbianco surađivala je kao scenaristica na nekolicini televizijskih projekata, među kojima se ističu scenariji za seriju Priče iz davnine prema životu i djelu Ivane Brlić-Mažuranić, te scenarij ovogodišnjeg filmskog hita za djecu prema knjizi Sanje Polak Dnevnik Pauline P. Tomislav Zajec adaptirao je primjerice vlastiti dramski tekst Trebalo bi prošetati psa za istoimeni film, a Ivor Martinić također je svoju Dramu o Mirjani i ovima oko nje adaptirao u scenarij. S Martinićem razgovaram o tom procesu:
„Kad sam studirao dramaturgiju adaptacija nije bila nešto čemu nas se podučavalo, ali kako sam imao scenarističke aspiracije odlučio sam da je najbolje da adaptiram tekst koji dobro poznajem i da se bacim u potragu za producentima, a onda zajedno s njima i za redateljem. Producentice sam našao relativno brzo, no potraga za redateljem je bila teška i dugotrajna. Prošle su godine prije nego što mi se javio Zrinko Ogresta vezano za suradnju na jednom drugom filmu, da bi na kraju pročitao moj scenarij i po njemu odlučio snimiti film Plavi cvijet.“
Pitam ga što je bio najveći izazov prilikom adaptacije dramskog predloška u scenarij:
„Prije svega, pronaći vrstu jezika koja će odgovarati atmosferi drame koju sam gradio apsurdom svakodnevnice, što na pozornici drugačije funkcionira nego na filmu. Svakodnevnica tj. stvarni život u filmu je već unaprijed upisan samim time što kamera lako prikaže stvarne ulice, stvarni grad.“
Kao i Alčevski, Martinić također vjeruje da je faktor sreće bio odlučujući da dođe do ekranizacije tog scenarija. No kada je u pitanju adaptacija tuđih tekstova, bilo za teatar, bilo za film, obojica navode da ukoliko je angažiran dramaturg ili scenarist kao autor adaptacije intervencije autora predloška nisu poželjna praksa.
„Moguće je primjerice da moja autorska vizija i vizija autora predloška budu u sukobu – primjerice ja smatram da se dva lika trebaju spojiti u jednog, autor predloška recimo ima suprotno mišljenje. Ukoliko u tom slučaju odluku o tome prepustimo nekom trećem, to znači da je taj treći nositelj prava i da je moja autorska sloboda uvelike upitna. Ne želim reći da je nepoželjan razgovor u stilu – scena iz šestog poglavlja koju smatram okosnicom radnje je izbačena, hajdemo vidjeti kako se sukus te scene može preoblikovati na nekom drugom mjestu i na drugi način. To i jest srž adaptacije. Ali da ti netko kaže gle, to i to treba biti tako i tako, jer ja tako kažem – to ne. U pravilu sam nesklon upoznavati pisce u procesu adaptacije i baviti se i njihovom tjeskobom oko toga kako će stvari ispasti. Primjerice prilikom rada na kriminalističkoj seriji Šutnja prema trilogiji romana Drage Hedla nisam surađivao s njim. Moja adaptacija je bila vrlo slobodna, a kao i njegovi romani, ishodište je pronašla u stvarnim događajima o kojima je on kao istraživački novinar pisao za Jutarnji list prije više od desetak godina.“
Ključna inicijativa
Druga sezona Šutnje koja se trenutno prikazuje na HRT-u više se naslanja na spomenute novinske članke negoli na same romane, no Alčevski vjeruje da su tema, sredina i akteri slučaja u scenariju svakako ostali u službi Hedlove ideje i motivacije da se uopće bavi tako mučnom temom kao što je dječja prostitucija.
„Ako više nikad ne napišem rečenicu poput ‘I onda vidimo mrtvo tijelo šesnaestogodišnje djevojčice u šumi’ ja ću biti sretan“ – dodaje Alčevski, vjerujući da je ekranizacijom ove teme zatvorio krug iz doba kada je čitao Hedlove članke i priželjkivao napisati scenarij na tu temu.
Stilin također potvrđuje da je u polju scenaristike potrebno puno strpljenja prije nego li se poklope svi elementi nužni za produkciju. Do tada, uz otvorenost prema radu u različitim formama, neprestanu edukaciju i praksu, iznimno je važno i umrežavanje. Kao pobjednica natječaja New Europe Market iz 2019. godine Stilin naglašava da ako nisi spreman na vlastitu inicijativu, sastanke, pokušaje plasiranja svog rada u tuzemstvu i inozemstvu, teško da će netko znati da postojiš i da se u tvojoj ladici skriva kakav dobar scenarij. Osim toga, nedavno se odlučila i na obrnuti proces adaptacije, naime svoj scenarij za seriju trenutno adaptira u roman.
„Nemoj to napisati, sve je to tek u povojima“ – kaže mi.
No upravo time odlučujem završili ovaj tekst, kao i cjelokupni ciklus o raznorodnim poljima djelovanja dramaturg(inj)a. Mnogo je toga, kad je ta struka u pitanju, kod nas još uvijek u povojima, no napori pojedinaca, kao i strukovnog udruženja SPID, pridonose jačanju njihove vidljivosti i statusa, te učestalijem angažmanu te vrste profesionalaca u praksi.
Na ovim poveznicama pročitajte prethodna četiri teksta iz serijala o dramaturgiji:
Dramaturgija – jučer, danas, sutra
Kazališna dramaturgija – izazovi u praksi
Raditi politički teatar ili raditi teatar politički
Pedagoški aspekti dramaturgije: predstave i filmovi za djecu i tinejdžere
Plesna dramaturgija: misliti ili iskusiti
Dramaturzi na radiju: tekst i zvuk
*Serijal tekstova „Dramaturgija – fantomski posao, materijalizirana misao“ objavljuje se uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije.
