Portal za književnost i kritiku

Polonist kao pjesnik

Fenomenologija šutnje

Godine 1977. cijenjeni polonist, prevoditelj i sveučilišni profesor Zdravko Malić objavio je svoju jedinu pjesničku knjigu. Zanimljiva je knjiga tada prošla gotovo posve nezapaženo, što je i glavni razlog njezinom reizdanju, proširenom ovaj put i za dosad neobjavljene tekstove
Zdravko Malić: „U drugom nekom gradu. Razgovor“, Disput, Zagreb, 2023.
Iako 50-ih i 60-ih godina u hrvatskoj poeziji dolazi do obnovljenog interesa za pjesničke proze, one Zdravka Malića, nažalost, nisu naišle na adekvatan prijem, iako su to nesumnjivo zaslužile. Bojim se da uslijed sveopće medijske buke koju uglavnom popunjavaju popularni žanrovi, izdavači i naslovi na takav neće naići ni danas, skoro pola stoljeća kasnije, iako to svojom apartnom, neprolaznom modernošću i glasom koji se nepatvoreno obraća svakome tko ih je u stanju čuti, uvelike zavređuju

 

Godine 1977. naš cijenjeni polonist, prevoditelj, sveučilišni profesor, pokretač i glavni urednik časopisa Književna smotra Zdravko Malić objavio je svoju jedinu pjesničku knjigu U drugom nekom gradu. Knjiga je objavljena u izdanju Studentskog centra Sveučilišta u Zagrebu i premda je Malić tada bio već etablirano znanstveno i prevoditeljsko ime (1969. pokreće Književnu smotru, 1975. objavljuje prvu veću sintezu povijesti poljske književnosti, u okviru sedme knjige Povijesti svjetske književnosti zagrebačke Mladosti, iza sebe ima prijevode nekih kanonskih poljskih autora, prije svega Witolda Gombrowicza na čijem djelu je 1965. i doktorirao), zbirka je prošla gotovo nezapaženo. U Hrvatskoj je dobila tek jedan kritički prikaz, a ni jedna njezina pjesma  − točnije, pjesnička proza – nije doživjela uvrštenje u neki izbor ili pregled hrvatske poezije. To su, saznajemo u pogovoru Đurđice Čilić, kao i u uredničkoj napomeni na početku novog Disputova izdanja ovih pjesničkih tekstova nastalih prije gotovo pedeset godina, ujedno bili i glavni razlozi da se knjiga reizda, proširena ovaj put i za dosad neobjavljene tekstove. Time se današnjem čitateljstvu daje mogućnost da ovog znanstvenika, prevoditelja i prozaika (posthumno su, prije nekoliko godina, objavljene i Malićeve dnevničke knjige, kao i knjiga kratkih proza) upozna i u pjesničkom svjetlu.

Sustavno i objedinjeno

Inače, Malić je 1984. pripremio i svojevrstan nastavak zbirke iz 1977., napisan u istom poetičkom okviru, izabravši mu naslov Velika šutnja – referirajući se, moguće, i na svojevrsnu prešućenost prve pjesničke knjige, unatoč tome što je fenomenologija šutnje i govora jedno od ključnih motivskih mjesta kojih se dotiče u oba rukopisa. Premda je natječajna komisija ondašnje Republičke samoupravne interesne zajednice za kulturu načelno podržala stimuliranje toga književnog izdanja, do objave nije došlo. U autorovoj ostavštini pronađena je verzija rukopisa iz 1987. kojoj je pridodana i njegova napomena o tome da je riječ o nastavku i dovršetku tekstova iz U drugom nekom gradu te da bi ih, ukoliko jednom budu izdavani, bilo dobro objaviti unutar istih korica i pod dvostrukim naslovom: U drugom nekom gradu. Razgovor. Upravo to učinio je sada urednik Josip Pandurić – pridruživši Malićevu autoriziranom rukopisu Razgovora još i četrnaest pjesama pronađenih u istom fasciklu i ocijenivši da su „iz istog filma“ – čime smo napokon dobili mogućnost čitati ove pjesničke proze sustavno i objedinjeno.

Kao što sintetski naslov i daje naslutiti, u zbirci pjesničkih proza Zdravka Malića riječ je, prije svega, o iskustvu dvostrukosti – kako onoj prostornoj, tako i onoj koja se tiče komunikacijske upućenosti na drugoga. Sugovorništvo je temeljni tematski i formalni princip na kojem se oblikuju Malićevi prozno-poetski tekstovi: ono  se odvija u relaciji s prijateljima, poznanicima, ljubavima, drugim piscima, biblijskim likovima, samim sobom. Razgovorni kôd čini temeljni strukturni prosede većine sakupljenih fragmenata i ta se činjenica ne odražava samo na njihovu tematskom, nego i na izvedbenom planu – glagoli koji upućuju na blisku, intimnu komunikacijsku situaciju (kažeš, kaže, govori, govorim, smiješ se, pita, pitam, pitaš, gledaš, itd.) ponavljaju se iz teksta u tekst, s posebnim težištem na kažeš i kažem kao ključnim stupovima gotovo svake razgovorne matrice, koliko god ona ogoljena ili krnja bila. Štoviše, Malić i nema pretenziju predočavanja totaliteta neke komunikacijske situacije, događaja ili razgovora, već upravo suprotno  ̶  podastire nam tek njihove okrajke, istrgnute djeliće i nepotpune sastojke, lišene bilo kakvog jasnog konteksta i klasično shvaćene referencijalnosti. Jezičnim parangalom ulovljena situacija se na taj  način oslobađa svog zbiljskog životnog habitusa, prebacujući se iz govorno-jezičnog u fiksiran tekstualno-jezični čin. Materija govornog jezika, međutim, ostaje temeljni gradbeni sadržaj poetskoga teksta – razgovorna situacija postoji isključivo u govoru i tekstu, a njezinu lišenost konteksta, točnije, neovisnost o primarnom kontekstu, Malić naglašava i artificijelnim načinom bilježenja: bez točaka, zareza, upitnika i uskličnika, ukratko, apsolutnim napuštanjem interpunkcije i uobičajenog rečeničnog ustrojstva.

Sugovorništvo je temeljni tematski i formalni princip na kojem se oblikuju Malićevi prozno-poetski tekstovi: ono  se odvija u relaciji s prijateljima, poznanicima, ljubavima, drugim piscima, biblijskim likovima, samim sobom

Studija o melankoliji

Svaki je ulomak zapravo jedna neprekinuta rečenica, mala, srednja ili velika, jedan govorni tok, brz, slobodan i protočan (npr: „velika čekaonica života što radite čekam što biste radili da ne razgovaramo čitao bih isto bih tako čekao nikad se neću naučiti strpljivosti kao dijete vas nešto muči kaže tuga je čovjekov usud tim riječima počinje njegova studija o melankoliji“). Na taj način, dakako, čitatelju se otežava shvaćanje o kome ili čemu je riječ u pojedinom fragmentu, u kakvom je odnosu lirski subjekt sa svojim sugovornikom ili sugovornicom, je li taj sugovornik stvaran ili imaginaran, jesu li pojedini fragmenti u međusobnom uzročno-posljedičnom suodnosu i sl. S druge strane, predočeni govorno-razgovorni segmenti još uvijek su dovoljno cjeloviti da prenesu semantiku partikularne situacije, i dovoljno univerzalni da budu zanimljivi čitatelju iz bilo kojeg vremenskog i društvenog konteksta. S obzirom na bogatstvo kulturnih i intertekstualnih referenci koje u njima zatječemo, neki put izravno, a neki put aluzivno, Malićev tekst, dakako, prije svega se obraća obrazovanom čitatelju  ̶  onom koji poznaje društvene mehanizme, politička kretanja, različite jezike i kulturne krugove, umjetnost i religiju, a ponajviše onom koji poznaje Poljsku: njezine gradove, lokalitete, ljude i književnost. Prostori Krakova, Varšave i Zagreba, domaći i poljski poznanici lirskog subjekta, pisci kao i njihovi likovi, ne samo poljski (od Jana Kochanowskog do Ane Ahmatove, od Adama Mickiewicza do Čičikova), biblijske priče i likovi, filmovi i glazba, sve se međusobno dodiruje u protočnom i nelimitiranom sintaktičkom ustrojstvu. Posebnu ulogu pritom imaju biblijske osobnosti, Pavao, Petar, Šimun i Luka, koji se najčešće javljaju kao sugovornici lirskog subjekta, oni s kojima debatira, s kojima se slaže ili ne slaže, kojima proturječi, s kojima se ponekad razumije i bez riječi. Osobito s Pavlom, s kojim je drugarski najintimniji, u tradiciji šopovskog tretiranja biblijskih likova. Lirski subjekt pritom je nerijetko legitimiran vlastitim imenom, koje je jednako imenu autora, čime se tekst izravno obznanjuje i u svojoj autobiografskoj optici („neke mi je noći došao pavle  i rekao zdravo druže zdravko zdravo pavle ne čudim se odavno te očekujem znao sam da ćeš jednom doći“).

S obzirom na bogatstvo kulturnih i intertekstualnih referenci koje u njima zatječemo, neki put izravno, a neki put aluzivno, Malićev tekst, dakako, prije svega se obraća obrazovanom čitatelju  ̶  onom koji poznaje društvene mehanizme, politička kretanja, različite jezike i kulturne krugove, umjetnost i religiju, a ponajviše onom koji poznaje Poljsku: njezine gradove, lokalitete, ljude i književnost

Između poezije i proze

Malićevi prozni fragmenti pozicioniraju se u hibridnom, interžanrovskom prostoru između poezije i proze. Dok od proze baštine formalnu izvedbu koja nije klasičan, na unutarnju melodiju oslonjen stih, već nelimitiran sintaktički niz koji ispunjava retke od margine do margine, kao i narativnost i likove (bolje rečeno, govorne subjekte), od poezije dobivaju suštinu  – magičnu fleksibilnost jezika, njegovu stilsku gibljivost. Ponavljanja, jezične igre, višejezične interpolacije, apostrofe, paradoksi, kontrasti, slijede i pretaču se jedni u druge, u neomeđenom jezičnom slapu. Sličice iz života, obične, naizgled nevažne situacije, siluete anegdotalnih iskustava izranjanju jedne iz drugih, multipliciraju se, variraju, istodobno međusobno slične i različite. Nerijetko ih obilježava efektan završetak ili neki drugi prizvuk dosjetke („kako ćemo se naći kako hoćeš kako ćemo se naći kako hoćeš ako ćemo se naći kako hoćeš“), fantazmagoričnost („pokušaj me razumjeti zdravko pokušaj mi pomoći govoriš razumjeti pomoći ponavljam stojim na prozoru i ništa ne vidim tebe nema samo taj dah na hladnom staklu samo ta samoća“), filozofske dvojbe umetnute u banalnost svakodnevnice („da li smo mi u vremenu ili je vrijeme u nama pita filozof u njemu smo valjda kažem u nama je valjda kažeš ne znamo mi ništa ne znamo pijemo čaj s malo mlijeka razgovaramo u nekom smo gradu u nekom danu kako ti to radiš zdravko pitaš perom kažem srcem valjda dodajem“) te, osobito, lajtmotivsko variranje prostorne odrednice „u drugom nekom gradu“ („upitat ću imaju li tobožnji život u antikvarnici smo u drugom nekom gradu možeš upitati ali nemaju to je najbolja knjiga o okupaciji kaže janko što će ti taj pavle pita da provjerim varam li se odgovaram“). „U drugom nekom gradu“ upućuje tako na višestruke, nerijetko i simultane kolosijeke života na kojima se (svaki) subjekt zatječe, ali i na disperziranu prirodu života samog, njegovu neuhvatljivu sipkost. Osim biblijskih, česte su i antičke reference (i sam  pjesnik Horacije javlja se kao jedan od sugovornika lirskoga subjekta), baš kao i reference na Holokaust i smrt. Život, koji je svakako glavna preokupacija Malićeva poetskog pisanja, pozicionira se pak kao uzak prostor između dvovrsne neživosti („a ljudi pogledaj kažem oni su između kao na ovoj obiteljskoj fotografiji između već umrlih i još nerođenih oni su kao mi kažem“). Ustvari, najtočnije bi bilo reći da je dodir teksta i života, potencija koja nastaje u fluidnoj stopljenosti dvaju različitih entiteta, ono što Malića u ovim pjesničkim prozama najviše zanima. Očituje se to u dekontekstualiziranoj prirodi narativno-događajnih situacija o kojima nas izvještava, a ponekad i sasvim doslovno, u tzv. realiziranoj metafori, kao u fragmentu vrškom pera: „pišem tvoje ime kažeš dodirujem te“. Ili, još ljepše, u fragmentu s pasternakom: „u tom tvom pričanju koje je kao neka lijepa proza poezija neprimjetno urasta u život kao što korijen urasta u zemlju kao što na snježne bjeline jutra padaju tamne sjenke chopinovih nokturna“.

Iako 50-ih i 60-ih godina u hrvatskoj poeziji dolazi do obnovljenog interesa za pjesničke proze, one Zdravka Malića, nažalost, nisu naišle na adekvatan prijem, iako su to nesumnjivo zaslužile. Bojim se da uslijed sveopće medijske buke koju uglavnom popunjavaju popularni žanrovi, izdavači i naslovi na takav neće naići ni danas, skoro pola stoljeća kasnije, iako to svojom apartnom, neprolaznom modernošću i glasom koji se nepatvoreno obraća svakome tko ih je u stanju čuti, uvelike zavređuju.

Andrijana Kos Lajtman (Čakovec, 1978.) redovita je profesorica na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Autorica je triju znanstvenih knjiga te pjesničkih zbirki Jutarnji laureat, Lunule, Teleidoskop, Stepenice za Stojanku K., Plava i smeđa knjiga i Zarazna zona (u koautorstvu s Damirom Radićem).

Danas

Poziv na Književnu rezidenciju Kamov 2024. s temom treće životne dobi

Rijeka

Tematski ovogodišnja rezidencija je usmjerena prema temama treće životne dobi - što znači starenje, demografska kriza, posljedice produživanja života, život u trećoj životnoj dobi s ograničenim sredstvima (...) dio su tema koje će se posebno pozitivno valorizirati, a očekivano od autora je da ih kvalitetno tematiziraju i čine dijelom svog promišljanja i kreativnog rada. Pravo na rezidenciju imaju umjetnici koji nemaju mjesto prebivališta u Rijeci, a rezidencijalni program svakom rezidentu osigurava honorar te po potrebi dodatna produkcijska sredstva (rok 17. travanj)

Natječaj za pjesničku rezidenciju “Vesna Parun” na otoku Zlarinu

Dvotjedna književna rezidencija za hrvatske pjesnike i pjesnikinje organizira se na Zlarinu, rodnom otoku Vesne Parun po kojoj projekt nosi ime. Obuhvaća boravak na otoku, posjet zanimljivim lokalitetima u Šibensko-kninskoj županiji i minimalno jedno javno događanje u Šibeniku i/ili na Zlarinu.

Izdvojeno

  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno

Programi

Najčitanije

  • Iz radionice
  • Glavne vijesti
  • Kritika
  • Proza
  • Kritika
  • Poezija
  • Glavne vijesti
  • Kritika
  • Poezija
  • Glavne vijesti
Skip to content