Esej o noći

Tri kratka: Marko Pogačar o novoj knjizi

Predstavite ukratko vaš novi rukopis. U kojoj je fazi i kada očekujete da će biti objavljen u formi knjige?

Rukopis je završen i spreman za tisak; na knjizi se, sasvim moguće, možda već suši tiskarska boja. Prvu verziju napisao sam brzo, impulzivno, u neka tri-četiri mjeseca proljeća i ranog ljeta prošle, 2024. godine, slijedeći prije pet-šest godina zamišljen nacrt. Zatim sam ga ostavio i bavio se drugim stvarima, pa mu se vratio i u miru ga dorađivao tekuće godine, kad je naposljetku nagrađen i nagradom grada Rijeke Drago Gervais. Kako je rukopis u međuvremenu već bio prošao tehničku obradu, spakirali smo ga brzo, u suizdavaštvu V.B.Z.-a i Gradske knjižnice Rijeka.

Riječ je o, na neki način, putopisu po području noći. Svoju temu on zahvaća intuitivno prije nego akademski, svežderskom, centripetalnom tekstualnom stihijom više nego odmjerenom disciplinom koju bi mogla sugerirati (para)žanrovska odrednica u naslovu, lirski prije nego li epikom, kojoj noć svakako teži. Taj je „esej“ istovremeno vjeran vlastitim temeljima i rašiven, predatorski; on meandrira i ponire u memoar, poeziju, putopis, mistifikaciju, fikciju, istovremeno bivajući transparentnim. Možda je u svemu i nešto ironije na račun kod nas sve češće prakse da se bilo kakav komad bilo kakve proze duže od pedesetak kartica bez suvišnih potpitanja (pr)oglašava romanom. U ovako napisanoj riječi „(pr)oglašava“, to tek sada primjećujem, krije se zanimljiv, indikativan pleonazam. Ipak, sličan je postupak karakterističan za ovu knjigu – u njoj ponešto o sveopćoj, sveprisutnoj noći oko nas postaje jasno tek kad se zapiše. Ona je, također, svojevrsni leksikon svijetle strane noći. Prije se zabavlja idejom prevrednovanja njezinog uvriježenog simboličkog kapitala nego što jaše na globalno-metaforičkom valu, mada si ne utvara da ga je moguće zanemariti.

Kako se tekst pozicionira u odnosu na vaše dosad objavljene knjige? U čemu se vide kontinuiteti a u čemu odmak od dosad napisanoga?

Rukopis se može promatrati kao dio putopisno-dnevničkog proznog niza, na tragu knjiga kao što su Slijepa karta, Latinoamericana ili berlinski dnevnik Adolfove uši, zadržava sličan omjer bavljenja nekom konkretnom temom i intimnog očišta. Njezin su okvir i tema ipak sveobuhvatni: tama, tekst. I iz te koherencije proizlazi i koherencija forme; knjiga koja se, iako rasuta, rizomska, pojavljuje u obliku sukcesivne, mjestimice gotovo pripovjedne proze. Noć je istovremeno okvir za priču, tkalački razboj, i tkanina priče sama.

Možete li nam pokušati približiti vaš novi tekst oslanjajući se na koordinatni sustav već postojećih knjiga i autora, filmova, glazbe, pop-kulture? Oslanjajući se na metaforu?

U tekstu se na jednom mjestu spominje Sans Soleil Chrisa Markera. On je u njega ušetao usput, kao asocijacija. Ovako izvana, metaforički – možda mrak nije jedino što ih povezuje. Soundtrack bi, na primjer, mogao biti bariton saksofon Gerryja Mulligana s albuma Night Lights, Dylanova radio emisija Theme Time Radio Hour, ili zvuk potpetica Bele Lugosija, koji se za prvim uglom premeće u Klausa Kinskog, kako u mračnoj ulici pleše na „She’s in Parties“ grupe Bauhaus. Borghesijine „Noćne šetnje“. I još vjetar s krila vuhanskog šišmiša, jasno; njegov nečujni krik.

*

Putovao sam nakraj noći. U srce tame, zrcalni, nebeski bezdan; za mnom je i jednako tako mi predstoji, kako to lijepo reče O’Neill, jedno dugo putovanje u noć. Céline to u usta Bardamou, nekovrsnom vlastitom alter-egu, stavlja i posve eksplicitno: „čovjek, dakle, treba proslijediti svojim putem potpuno sam, kroz noć”. I otisnuo sam se, na palubi one bijele barkase, labudice nasukane na vjetar, ili moguće zatočen u njenoj pljesnivoj utrobi, na tu plovidbu kroz nanos mazuta, drevne nasade mraka čije krošnje šume jednako sivo i svježe, jednoga oka stisnutog a drugog prilijepljenog na durbin, s kojega nisam smaknuo poklopac. Ovi zapisi svjedoče o onome što sam vidio.

Ponirao sam kroz tu melasu kao kamen bačen u bunar, srljajući ususret površini kroz truležnim plinovima zasićen zrak, u tišini do same točke susreta, jedne lake ali divljačke kapi. Oko oblutka je, međutim, bio omotan papir, kao u onoj već pomalo smetnutoj igri, papir krhak i potrošan, ali jači. Moguće da je na njemu ostao ispisan tekst ove priče. Dok sam ga sricao, prožimao me snažan osjećaj da je sve privremeno, i istodobno upravo nepodnošljivo trajno. Posljednji proljetni dan približio se na domet daha, na valu vrućine koja topi labela. Izbijala je, dakle, vrebala ona najkraća noć, neodgodivo, i to me nakratko izbezumilo. Nisam bio siguran jesam li našao ono što tražim. No činilo mi se da mi, baš kao Rebecci Solnit, „čulnost noći nikada ranije nije bila tako opipljivo jasna.” U knjizi Izdaleka blizu, koja mi je ruku dopala pretkraj ljeta, u vrijeme kada sam ove sljepačke sure već odavno bio priveo kraju i polako ih pripremao za tisak, Solnit nudi lijep opis mraka kao medija, mjesta susreta, možda i samog stvaralačkog principa, dovoljno intrigantan da ga na ovo mjesto ušijem naknadno. „U mraku se”, piše Solnit, „stvari stapaju jedne s drugima; možda tako u mraku strast prelazi u ljubav, a iz vođenja ljubavi nastaje potomstvo svih vrsta i fela. Stapanje podrazumeva opasnost, makar po granice i definiciju sopstva. Mrak je stvaralački, a za stvaranje, biološko jednako kao i umetničko, potreban je čin ljubavi da bismo se upustili u nepoznato, otisnuli se tamo gde zapravo ne znate šta radite i šta će se sledeće dogoditi. Stvaranje se uvek odvija u tami, jer delo možete stvarati samo kada ne znate tačno šta radite, kada pipate u mraku, kada se držite dalje od svetla. Ideje se rađaju sa ruba i iz senke da bi potom izašle na svetlost dana, gde ih i drugi mogu videti, ali to nije mesto njihovog rođenja.”

Upravo me ovo potpuno obrtanje simboličke popudbine uvriježene binarne opozicije, koje sam na ovim stranicama i sâm često poduzimao, podsjetilo na to da postoji svitanje i, iznad i neodvojivo od svega, veličanstveni plavi sat. I on sam je svakako mjesto susreta, obred prelaza, brazda granice koja samu sebe zatrpava do ukinuća, vezujući crno i bijelo moguće plodnim, ali sasvim izvjesno stvarnim pepelom sivila. Upravo u plavom satu, toj drhtavoj točki između još ne i ne više, bio sam najviše ja. A kad sam podigao pogled potraživši ono ogledno zrcalo, iako je bal moje braće posve očito još uvijek trajao, između okvira nisam našao ništa. Kako reče Céline „noć je bila kod kuće”.

*

„Besmislica, to što sad pišem, jer, uistinu, pišem u dubokoj noći, u bezgraničnoj ignoranciji tame”, piše Bernhard u Mrazu, fresci i ikoni epskog ludila slikara Straucha, zimskim pejzažem rasutim simptomima čije nečujne bolesti prosijava rafinirani užas epohe. Isto se, od riječi do riječi, može i mora primijeniti na ovaj tekst. Pa ipak, postoje očito snažan, moguće opsesivan poriv i potreba, jedna nužnost koja nadjačava, i kao Irena Vrkljan u Marini, „želim ih naći, sve tragove u prostoru šutnje i noći”.

Sve to motalo mi se po glavi nakon što sam se, opet okupan znojem – točnije njime mariniran, natopljen poput cjepanice zaboravljene na kiši – trgnuo iz još jednog košmarnog sna, oči otvorivši točno u pravom času: času najdublje i gotovo posve spokojne noći. Jedno ipak treba istaknuti, činjenicu meni samome, u svakoj pori tijela i vremena, bjelodanu i pomalo nasilno očitu: bila je najkraća noć. Ljetni solsticij tjerao je svjetlost da beskrajno, u nekoj vrsti jurodive, blagoslovljene agonije ustrajno blista na zapadu, visoko nad već odavno ugaslim krošnjama Žumberka, održavajući fosforescentno tinjanje atmosfere. Bio je šezdeset drugi rođendan moje majke.

Baku Mariju pokopali smo na šmihelskom groblju u Novom Mestu, u vrijeme ručka na osmi mart, dan kad sam joj inače nosio ljubičice. Bilo je vrijeme marčanih bura, i leden vjetar kao po zapovijedi klizio je niz nabore već raskopčanih, nezgrapno nabačenih kaputa, proizvodeći u nekolicini prisutnih onaj tip unutarnje hladnoće koji se najpotpunije može iskusiti na grobljima. Urna je položena pored djedove, nedaleko od ploče njegove u ratu iščezle braće. Na kraju lijehe, pod znakom zvijezde, grob je neimenovanog partizanskog kurira, još uvijek dječaka. S parcele nasuprot, preko oblutcima izbijeljene staze, diže se jednako bijeli križ Prešernove Primicove Julije. Vratio sam se u Zagreb ne bih li se, u ime bakine svijetle smrti i svog četrdesetog rođendana, dosita napio neke buduće tame, radosnog, još živog mraka koji se sliježe u sjećanje. Sve je bilo točno kako i treba biti.

Plovio sam tom vremenom jedva još odvojenom stvarnošću, datumima i događajima koji su prošli ali još uvijek jesu, jer ih je tihi rad onoga slijeganja, njegova nijema tektonika, tek imala uzeti za ruku i nesigurnim korakom izvesti iz sobe, prevesti ih na jasan jezik nepostojanja, narječje propasti kojem se pamćenje srčano opire, a taj se na kraju beziznimno uspješan posao ima odviti i uostalom najučinkovitije obavlja noću. Dok su još u punom pogonu kloparali klipovi toga avetnog parobroda s kormilom upravljenim niz Letu, riješio sam da, u okrilju prividnog noćnog zatišja, kraju privedem i neke druge, o mojoj slobodnoj volji navodno posve ovisne stvari. U mraku pod kaučem, prašnom mrijestilištu u kojem se kote nenačete i još nedočitane knjige, napipao sam svezak sa Saidovim esejom. Bio je otvoren, točno tamo gdje sam ga prije nešto više od dva mjeseca ostavio. Međutim, kraj teksta nije mom unutarnjem, zahuktalom, sa svijetom na bezbroj načina uvezanome procesu donio ni najmanju, očekivanu ili barem priželjkivanu razrješilicu. Baš kao što je ni prvi ljetni dan posve izvjesno nije donio ovom od svih normi odlutalom, raspojasanom i pomahnitalom proljeću. Birokratska, kalendarska sunčeva giljotina propustila ju je naposljetku priuštiti i uz proljeće vezanoj priči, tekstu eseja koji to nije.

Said, citirajući Lukácsa, piše: „za razliku od tragedije, ne postoji nutarnji završetak eseja, jer ga samo nešto izvanjsko može prekinuti ili dogotoviti”. Taj je uvid uglavnom točan, uviđam dok stubište priče, padinom pužuća harmonika u čijem posljednjem odmorištu nakratko zastajem, prijeti da se konačno razlije u neko skučeno ali ugodno, sjenovito dvorište s osojne strane sna. Točan, ukoliko sâm esej nije nepopravljivo tragičan. Stubište, svakako, ostaje. Postoji li netko voljan da njime udari u protusmjeru, zapliva uzvodno, gore-dolje trčkara klavijaturom stuba i spušta se klizeći niz gelender; ukoliko, dakle, živi čitatelj postoji, skrivene čekat će i kramom zakrčene terase teksta. Ali događaja nema. Nema te snažne, odlučne izvanjske ruke koja će u sobu ući i navući zavjese, sjesti, pomesti noć pod tepih. Tek spori curak koji se slijeva niz staklo napuštajući nečiji pregrijan rashladni uređaj remeti naizgled posve statični kadar. Događaja, moguće, nikada nije ni bilo. Između kapi, nalik kakvoj Teslinoj igrački, sipila je i pucketala udaljena, uopće još jedva osjetna svjetlost. I sutradan, anestezirano, sunce je zapadalo za velikodušno gorje.

*

Bljesak ljetnog solsticija progutao je grad i načas zaposjeo čula, vukući za sobom, nalik bijelom Cadillac Eldoradu s mladencima, o asfalt muklo odzvanjajuće konzerve straha. Iako svjestan da ljeto započinje deficitom, jednom očajnom kulminacijom, te da noći od danas postaju polagano ali uvjerljivo duže, prepustio sam se utjesi slatkog, jedva još fermentiranoga sjećanja. „Nije to visina ni noć i njen mjesec / nisu oni beskonačni pred očima / nego pamćenje i njegove vrtoglavice” piše Octavio Paz u pjesmi „Balkon”, jednoj od svojih prostranih, na više načina diplomatskih poslanica s potkontinenta. Uplašen davnim proročanstvom Judite Šalgo, naizgled usputnim, lakonskim „ali noći neće biti”, upravo ondje, na jednom dalekom pješčanom meandru Gange, sprudu inače po svemu nalik dunavskim štrandovima, odlučio sam uputiti se tamnim tragom, iz pepela prosijavajući njezino golo srce.

Nekoliko dana nakon proslave nove 2024. godine, po završetku međunarodnog pjesničkog festivala u Mumbaiju, oprostio sam se s ostalim učesnicima i otputovao za Varanasi. U centar, koji se, pritisnut zgusnutom ljudskom vrevom, i sam polako slijevao k rijeci, dovezao sam se motornom rikšom. Čitav grad nalikovao je modelu svijeta u malom, vrsti iz tajne utrobe prizvane hridi što ravnodušno strši iz oceana ključale magme. Do moje sobe, koju su mi ljubazno izdale jedna poduzetna majka i kći, stizalo se kroz uzak procijep u zidu skrajnute ulice, drvena, crveno oslikana vrata koja sam danima imao problem pronaći. S ravne krovne terase, pak, pružao se fatalan pogled na nekoliko desetaka metara udaljenu, u mrak, maglu i dim potopljenu, nekima svetu rijeku. S ove i s one strane prljavog prozora, znao sam, već prohladna noć njihala se u svojoj kolijevci, a mene je sustizao i poput ljekovitog blata preplavljivao snažan dojam da lutam nekom prenapuhanom, barem koliko i rijeka mutnom, odmetnutom metaforom. S rukama u džepovima i šiltericom natučenom na oči tumarao sam po kući noći, ne libeći se također obiti njezine podrume.

Preda mnom, dakle, rijeka, njezin uporni mrmor u mraku, kôd koji sadrži sve. Možda je upravo to onaj „noćni jezik” o kojem govori Joyce. Izdahnuti uz njene obale za hinduse znači izbavljenje iz kruga umiranja i rađanja, iskupljenje iz samsare, oslobođenje duše od tereta pȕti i rastvaranje u mokši. Već sama pogrebna lomača, pročišćujući plamen u Varanasiju predstavlja neodoljivi sveti magnet: tisućljećima slijevaju se bujice umirućih i bolesnih, jednako kraljeva, prosjaka i parija, u ovaj grad da mirno umru, ili za njima, na autobusima, traktorima, motornim i nožnim rikšama, u prtljažnicima automobila, na stražnjim sjedištima, u džipovima i konjskim zapregama ili na leđima rodbine, pristižu njihova mrtva tijela. Ova je obala ulaznica za jednu konačnu, navodno spokojnu noć.

Grad Dobre Smrti sterao se za mojim leđima. Primordijalni labirint otvorenih kanala, mračnih dvorišta i budžaka; gubavci na svojim prikolicama, umorne kobre koje krotitelji šamaraju, pušionice opijuma, majmuni, hramovi, Hanuman koji se busa u prsa i, visoko nad svim, ludilo dječjih papirnih zmajeva. Neprestano gore lomače s mrtvima. Krave preživaju girlande strgnute s tijela, poneki pas dohvati pougljenjen gležanj, lubanju raskoli težak bambusov štap. Raskošni crni pijevci urlaju svoje pozive, uvijek u pravi čas, jer sasvim moguće sviće nekakva neopisiva zora, samo ne za nas; za nas, naravno, ne. Prije nego što se pepeo sruči u rijeku, sveti se ljudi njime posipaju i mažu, zatim još jedno obredno pranje, prljava voda u ustima, i već naredno tijelo biva predano plamenu.

Sjedio sam usred tog košmara danima, pijuckajući presladak čaj. I, kao Pasolini prije šezdeset godina, „izbliza krišom pogledavao te jadne pokojnike što gore i nikome ne smetaju”. Zaista, ni iz neposredne blizine „nije se osjećao nikakav miris, osim nježnog mirisa vatre”. Pogled je vršljao leševima, misao se zgušnjavala u vršak olovke. Još jednom sve je bilo baš kako i treba biti, bez značenja, neopozivo lijepo i strašno. Osjećao sam sve više kao da jednom nogom stojim još uvijek čvrsto u svome vremenu, blatu i mulju onoga poznatog, zajedničkog svijeta, a tlo pod drugom već se sasvim ozbiljno trese; lavina je odavno krenula i moje me vrijeme izvjesno napušta. Bio sam plod života i sjeme smrti, negdje visoko u meni sjao je sretni mrak, put na početak. U tami, nalik na opuške, žarili su se narančasti cvjetovi nevena, i poput papira je pod nogama nepovjerljivo šuškala noć.

*

Vampiri, jeste li sretni?