Prije nešto više od godinu dana objavljena je nova knjiga suvremene hrvatske prozaistice, dramske spisateljice i knjižničarke, Tanje Radović. Autorici je to peta knjiga po redu i ujedno prva zbirka kratkih priča. Koliko je poznato, trenutno piše svoj treći roman. Iako u Osporavanju kiše debitira formom (uvjetno rečeno jer su priče nastajale posljednjih nekoliko godina, ali su tek sada ukoričene u zbirku) Radović i ovdje koristi ustaljeni narativni obrazac i ne odstupa bitno u stilskom izričaju.
Bez literarnog štofa
Brojna profesionalna lica Tanje Radović, uglavnom unutar spektra književnog i dramaturškog (do sada su se u njezinome opusu našle knjige drama Iznajmljivanje vremena i Ledeno doba te dva romana Pitanje Nade i Rent-a-talent), pokazuju njezin jasan interes za promišljanje o pojedincu unutar društva, mogućnostima i dosezima njegova/njezina djelovanja, međuljudskim odnosima, životnim promjenama te suočavanju s njima. Ukratko, o pronalasku svog mjesta pod suncem i smisla života pa je o tome riječ i u ovoj zbirci. Osporavanje kiše sastoji se od triju dijelova s ukupno 22 pripovjedno raznorodne kratke priče. Općenito govoreći, njezine bi se knjige mogle tematski objediniti kao pokušaj svojevrsnog osporavanja ravnodušnosti – to su obično pojedinci (točnije, češće pojedinke) zaglavili u nekoj vrsti besmislene životne situacije, teškog odnosa koji dugo vuku za sobom i koji trebaju napustiti, ponekad želeći ponekad ne želeći, likovi koji trebaju ili čekaju promjenu pa je mnogima do njih prvi korak suočavanje s vlastitom ravnodušnošću. Ipak, žanrovski gledano, autoričine su starije drame, posebice cyberdrame (npr. Kompjuter, Mreža ili Iznajmljivanje vremena) zanimljivije, domišljatije, a i (već tada) aktualnije. U njezinim se proznim ostvarajima osjeća tematski kontinuitet, slična problematika, no, jer nema napretka ni sadržajno ni formalno gledajući, sličnosti ostaju na razini ponavljanja bez značajnijeg interpretativnog materijala.
Jedna od osobina autoričinih tekstova u cjelini koketiranje je sa SF-om ili, kako kaže Sanja Nikčević, tema pomaknute stvarnosti (Kazalište: časopis za kazališnu umjetnost, 2001.), najuočljivije u posljednjem dijelu zbirke naslovljenim upravo Osporavanje stvarnosti. U tim pričama autorica na dojmljive načine granice stvarnog i nestvarnog zamagljuje i premošćuje u modusu magičnog realizma. Priče napisane u fantasy registru korespondiraju s njezinim ranim dramama, a i u jednima i u drugima zanimljiv je moment transmedijalnosti gdje granica stvarnoga i nestvarnoga uključuje granicu preklapanja različitih medija. Likovi tako iz trodimenzionalne stvarnosti prelaze u dvodimenzionalni strip (priča Udar i drama Zarobljeni u crtežu), ulaze u kompjuterski zaslon (priča You will lose any unsaved data), postaju uzorak na tkanini deke (priča San o bijegu), u nekima je pomiješan i premetnut protok vremena (kao i u drami Iznajmljivanje vremena) pa prošlost, sadašnjost i budućnost postaju istovremene (priča Doktor Koromandel). No čak i tim kratkim pričama nedostaje suština, ono što ih čini upravo kratkim pričama – koliko god da bile kratke, ne spadaju ni u polje short short storyja, i to ne zbog duljine teksta nego oslabljenosti završnog učinka. To se prvenstveno odnosi na činjenicu da iščašenost teme (prema nadrealnom) ili postupak glavnog lika kojim naglo završava radnja daju dojam nezavršenosti i nedorečenosti, a nemaju svrhu poantiranja teksta. Mnoge bi priče mogle poslužiti kao kreativni nukleusi tj. sheme za pisanje duljih formi, no morale bi biti stilom i realizacijom izbrušenije. Nedostaje upečatljivijih rješenja koja bi razbila mlakost atmosfere, posebice osvježila narativnu sferu i(li) unijela neku formalnu novost.
Reprezentacija ženstva
Radović se u svojim djelima ponajviše bavi ispitivanjem i opisivanjem ženske psihe pa su joj u fokusu ženske junakinje koje su na različite načine izgubile osjećaj ”ja” (rastava braka, preljub, nasilje ili neka trauma) te se pokušavaju nositi s novim osjećajem gole bespomoćnosti, nezaštićenosti. Neke od njih ojačaju, nauče nešto novo, dožive snažnu preobrazbu (npr. Jelka iz romana Rent-a-talent, ili u pričama Poslije hormona, Strip, Maca) no njihove osobnosti ipak nisu dovoljno samosvojne da tu svoju nevidljivost napuste ili prerastu (osim djelomično spomenute Jelke). U pričama koje se bave međuljudskim odnosima, autorica je sigurnija u koncepciji uzročno-posljedičnog razvoja događaja (Buđenje, Srećica, Genetska zavaravanja).
Radović je, između ostaloga, za potrebe radijske emisije Riječi i riječi (na Trećem programu HR) napisala i mikroesej Ženstvo u kojemu propituje posebice ono ženstvo koje se nije uspjelo ostvariti kao i različite načine na koje se žene osujećenog ženstva s time suočavaju što joj je, između ostaloga, preokupacija i u mnogim pričama. Uzroke i posljedice objašnjava uglavnom psihosomatski, tumačeći moduse ponašanja u obliku tipologije ženskih demona koji se pojavljuju kao rezultat uskraćenosti. Iako nije bez pokojeg zanimljivog uvida, posebice o posljedicama hormonalne neravnoteže, uzrocima tjeskobe ili promišljanja zašto žene često gube svoj élan vital u odnosu na muškarce, ne mogu zaključiti da njezina mikronarativna pseudopsihoanaliza donosi neku bitnu novost ili zasijeca dublje u navedenu problematiku.
Prigovori su na stupanj razrađenosti likova sličnog predznaka. Autorica drži jasan fokus na ženske likove i u romanima i u kratkim pričama, no nedovoljno su razvijeni i unaprijed očekivani predlošci unutar kojih ih strukturira. Ponašanje protagonistica u većini slučajeva slijedi prepoznatljivi razvojni template: nezadovoljstvo trenutnim životom/promjena/nova situacija, što nije loše samo po sebi, no razrada je u pojedinim momentima klimava. Žene su pretplaćene na održavanje života, mnoge od njih živeći u nagrizenim i nezdravim odnosima dok ne nastupi spomenuta promjena. Karakterizacija je nedovoljno obuhvatna i u mnogim pričama neuvjerljiva pogotovo jer rijetke od njih budu same ujedno i pokretačice razvoja događaja.
Zato ne možemo (a možda ni ne trebamo) tražiti i smještati njezino pisanje u područje ženskog pisma (koliko god da heterogen i raznorodan pojam jest već sam po sebi) jer bi to značilo nasilno i umjetno iščitavanje obrazaca za koje se u tekstu jednostavno ne mogu naći valjani argumenti. Neke od priča posjeduju snažniji dramski naboj, scenične su i kompaktnije gledajući njihovo funkcioniranje kao cjeline (All alone, Ivica i Marica, neka od fantasy skupine priča), no njihov je ritam i dinamika teksta ista, pružajući dojam da je priča zaglavila u pokušaju profiliranja čvrstog ženskog karaktera koji bi bio njezin nosivi element.
Čitatelj u magli
Složit ću se s Denisom Derkom (Večernji list, 3. veljače 2021.) kada konstatira da u pričama Tanje Radović (u romanima je to još naglašenije) postoji izvjesna doza nepromašene i pogođene duhovitosti i ironije. S obzirom na sve rečeno, to ipak pokazuje da su tekstovi uspjeliji u koncepciji nego u izvedbi. Uspjelost njezinih tekstova realizira se u amplitudama, a čitatelj se osjeća kao da je na klackalici – u valovima se izmjenjuju situacije, metafore ili simbolika koja okuplja skup motiva i daje im smisao u pokušaju krovne interpretacije likova, teme, narativnih postupaka s onim dijelovima koji ostaju bez pokrića, pomalo plitki. Nažalost, čitatelj se na trenutke osjeća kao da je u rasteru magle, boreći se s osporavanjem teksta – koliko god da uperio svjetlo baterije u maglu, ne vidi načina da se kroz nju probije i nađe izlaz. Budući da se i nakon nekog vremena stanje teksta ne mijenja, a potraga produžuje, zbirka Tanje Radović postaje zamorna, stvarajući entropiju – i to onu čitateljsku.
